Na posudbi

Vaši i naši

Jozo Šimunović, sreća, domoljublje i odabir reprezentacije

Negdje sam jednom pročitao ili čuo da sreća nije ništa drugo nego složeni niz uzroka i posljedica.

Jozo Šimunović dobar je primjer za to. On je, recimo, sretan čovjek. Sretan je, između ostalog, jer se rodio u Zagrebu, a odrastao u Gornjoj Lomnici, gdje je i počeo igrati nogomet. Preko Hrvatskog Dragovoljca je već s 12 godina stigao do Dinama, a onda se brzo probijao kroz omladinske rangove i već u ožujku 2013. debitirao je za prvu momčad. Onda je postao standardni igrač u najjačem hrvatskom klubu, da bi u rujnu 2015. Zagreb zamijenio Glasgowom i zaigrao za Celtic. U Škotskoj je na tri hrvatska prvenstva i jedan kup dodao dvije titule i po jedan trofej u FA i Liga kupu.

Naravno, nije njegov razvoj plod slučajnosti; Šimunović nije spadao među one übertalentirane mladiće – obrambeni igrači rijetko i spadaju – o kojima mediji bruje od ranog djetinjstva. On je manjak prirodnog dara nadoknađivao teškim radom i podigao svoje limite makar za letvicu više. U međuvremenu je Jozo obukao, kako mu novinari i sami igrači pretjerano često tepaju, najdraži dres. Za Hrvatsku je igrao od najmlađih kategorija, a ukupno je skupio 48 kapica u omladinskim natjecanjima. Pred utakmice s Bugarima i Maltežanima u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo stigao je i poziv Ante Čačića, ali se ispriječila ozljeda.

Znate već, sreća, složeni niz uzroka i posljedica.

Propustio je nastup za Hrvatsku, a Čačić ga je, iako je u principu za Celtic igrao mnogo bolje ove sezone, potpuno zaboravio. Možda i opravdano; teško da je Šimunović imao mjesta među najboljim Hrvatima, ali njemu je svakako dojadilo čekati.

No, Jozo je imao i tu sreću da su se njegovi roditelji rodili u Jajcu. Nekada jedna zemlja podijelila se na šest dijelova, a Jajce je Gornjoj Lomnici postalo inozemstvo. Bosna i Hercegovina tako, kao i Hrvatska, ima svoju reprezentaciju i najdraži dres, a njenom izborniku Mehmedu Baždareviću defenzivci su nasušno potrebni. Jedan telefonski razgovor, drugi, možda i treći, i dugo razmišljanje pretvorilo se u jasnu poruku.

„Odlučio sam igrati za Bosnu i Hercegovinu! Nema se tu što mnogo više pričati, to je moja odluka i to je gotovo, to je tako“, rekao je za Sportske Novosti Šimunović.

Sve je više igrača poput Joze Šimunovića koji će za nacionalnu selekciju igrati iz puke potrebe, jer je to bolje za njegovu karijeru

I u principu, nema se što pričati. Pravila su takva da igračima dopuštaju da promijene nogometno državljanstvo ako nisu odigrali službenu utakmicu za seniorsku momčad druge reprezentacije. I prema njima igrač može nastupati za zemlju rođenja svojih roditelja ili bliže obitelji. Jozo ispunjava oba uvjeta i čim riješi papirologiju i dođe prvi poziv Baždarevića, on će biti nogometno Bosanac i Hercegovac i predstavljati tu zemlju. I točka.

Međutim, kada su u pitanju popularno nazvani „naši prostori“, daleko od toga da je riječ samo o pukim pravilima. Jozina se priča, kao i valjda svaka kod nas koja uključuje različite nacionalnosti i susjedne zemlje, nije vratila samo do ustaša, balija i partizana, nego i do stoljeća sedmog. Šimunović, dečko koji želi igrati nogomet, tako je najednom postao izdajnik i preko noći mu se desilo ono što se ostalima događa samo kada gube u hrvatskom dresu i pod hrvatskom zastavom – nije više pravi Hrvat.

Jozo nije ni prvi, a vrlo vjerojatno ni posljednji sportaš ili nogometaš koji je krenuo ovim putem. Štoviše, on će biti (jubilarni) 10. nogometaš koji se rodio u Hrvatskoj, a nastupat će za BiH. Prije njega za ovu selekciju igrali su ili igraju Mirko Hrgović, Ivan Medvid, Dario Purić, Ivan Radeljić, braća Jasmin i Mensur Mujdža, Dragan Stojkić i Mario Vrančić, dok je dugogodišnji kapetan i svojevrsna legenda ove reprezentacije bio Dubrovčanin Emir Spahić.

Ne trebam vam to ja govoriti, znate i sami da je Bosna i Hercegovina brutalno kompleksna i specifična zemlja i da je gotovo nemoguće govoriti o njenom nacionalnom identitetu. Rat ju je dodatno promijenio i učinio još kompliciranijom. Država je rascjepkana i podijeljena, uvijek se živi na nekakvom rubu, u situaciji u kojoj su nacionalisti s tri različite strane ti koji određuju bolesne društvene norme i u suštini kontroliraju život. Nacionalizam je u BiH ustvari samo odličan paravan za organizirani kriminal; političarima odgovara stanje stvari u kojemu se ljudi opterećuju međusobnom mržnjom, jer je to način da se zadrže na vlasti i bogate. Političari i njihovi suradnici postali su poseban društveni sloj koji poput parazita egzistira na ranama ove zemlje.

Sport je u takvoj zemlji samo nužno zlo i jedva preživljava, a njegovi nacionalni timovi tek su bolja ili lošija improvizacija, ovisno od sposobnosti i koristi koju ljudi koji rade u njima mogu izvući. Nogomet, kao najpopularniji i najbogatiji, taj je koji barem donekle privlači pažnju i koji djeluje ozbiljno, a ustvari je tek malo bolja imitacija sporta kakvim se bave ostali. Pisao sam već o tome u jednoj od ranijih Posudbi, BiH je nogometna zemlja bez cilja i strategije, koja se nada da će joj drugi – odnosno zemlje u kojima je dijaspora etničkim čišćenjem domovine nažalost postala jaka – stvarati igrače i održavati reprezentaciju puno kvalitetnijom nego što to domaći nogomet ustvari jest. Tako na Svjetskom prvenstvu prije tri godine nije nastupio niti jedan igrač iz domaćeg prvenstva, a velika većina ih je započela svoju karijeru u inozemstvu. U posljednjoj utakmici protiv Grčke, od 14 igrača koliko je nastupilo, osam nikada nije igralo u nekom domaćem klubu.

No, odnos Bosne i Hercegovine s prvim susjedima, odnosno Hrvatskom i Srbijom, mnogo je kompliciraniji. BiH je u sportskom smislu, upravo zbog svoje kompleksnosti i činjenice da je čine tri konstitutivna naroda, otvoreno tržište za reprezentacije susjeda. Da se razumijemo, ne pada mi na pamet sada ovdje lamentirati i raspravljati o nacionalnom identitetu bilo koga u BiH ili dovoditi u pitanje nečiji osobni izbor. To, uostalom, nije ni poanta ovog pisanja; baš svatko ima apsolutno pravo birati koju će reprezentaciju odnosno zemlju podržavati, za koju će nastupati i prema kojoj će osjećati pripadnost. I to je sasvim normalno i logično. Svakome njegovo.

Za nabrojati primjere svih sportaša koji nastupaju ili su nastupali za Hrvatsku (ili Srbiju) od raspada Jugoslavije, a da su oni ili (kao u Jozinom slučaju) da su im roditelji rođeni u BiH, bilo bi suludo. Gotovo da nema momčadskog sporta – izuzev vaterpola? – u kojemu nisu igrali važnu ulogu.

Prema mojoj računici, 22 nogometaša koja su igrala za Hrvatsku rođena su u BiH; još njih barem 40-ak, među kojima su i Davor Šuker, Darijo Srna, Ivan Rakitić, Mateo Kovačić, braća Kovač, Tin Jedvaj i mnogi drugi, imalo bi pravo nastupa zahvaljujući svojim roditeljima. Rukometna reprezentacija oduvijek je krcata je Hercegovcima, a imali smo i slučaj poput onog braće Karačić, koji nastupaju za različite selekcije. Slično je i s košarkašima: pet hrvatskih NBA igrača rođeno je u BiH, uključujući i Bojana Bogdanovića te mlade Dragana Bendera i Ivicu Zupca. Marin Čilić i Ivan Ljubičić (kao trener Rogera Federera) igrali su (fiktivno) svebosanskohercegovačko finale Wimbledona, pod BiH zastavom igrao je nekada i Ivan Dodig, a iz Prijedora je u Hrvatsku svojevremeno stigao i Edis Elkasević.

Hrvatski sport bez Hrvata iz Bosne i Hercegovine bio bi mnogo lošiji nego što jest i to je činjenica od koje nitko ne može pobjeći i o kojoj je bespredmetno i raspravljati.

Međutim, u posljednjih nekoliko godina nacionalne sportske selekcije u regiji našle su se u malo drugačijoj situaciji. I dalje nije sporno to da oni koji se osjećaju Hrvatima prvenstveno igraju za Hrvatsku, oni koji se osjećaju Srbima za Srbiju, a oni koji se osjećaju Bosancima ili Hercegovcima za ovu zemlju. Ali, sada smo u situaciji u kojoj i sportaši imaju tu sreću da biraju ono što najviše odgovara njihovoj profesionalnoj karijeri.

Koncept patriotizma na prvu je zanimljiv i simpatičan, ali u modernom sportu predstavlja utopiju. Uostalom, koliko ste puta u posljednjih nekoliko dana čuli priču o Čilićevom porezu u Monte Carlu? Nacionalni identitet i pripadnost se ne mogu birati i dobro je kada se – kao, recimo, u slučaju Bogdanovića ili Mirka Alilovića – poklope s potrebama karijere.

No, nekada se ne poklope. Kao recimo Sejadu Haliloviću, koji je u 1990-ima igrao za Hrvatsku, onda ondje izgubio svoje mjesto u momčadi, pa obukao dres BiH. Ili Mati Jajalu, koji je nakon što je shvatio da neće više dobiti priliku među Vatrenima prihvatio i Baždarevićevu ponudu i sada je standardni reprezentativac BiH. Ili Danijela Šarića koji je branio za Srbiju i Crnu Goru, odnosno Srbiju, onda igrao za Bosnu i Hercegovinu, od nje se oprostio zbog starosti a onda stao na gol Katara za koji i danas brani. Za lovu i medalje, naravno.

Usto, zemlje okruženja dobile su čitavu jednu generaciju sportaša koja odrasta u ‘trećim zemljama” i koja ni sama nije svjesna svog nacionalnog identiteta. Krv i porijeklo nisu jedini faktori koji određuju nacionalnu pripadnost; generacija je to koja odrasta u drugačijem okruženju i čiji je neizostavni dio karaktera i mjesto koje poznaju kao svoj jedini dom. Igrači poput Zlatana Ibrahimovića, Marka Marina, Marka Arnautovića ili Harisa Seferovića. Igrači koji imaju i kvalitetu i pravo da nastupaju za dvije, tri ili u nekim slučajevima i četiri reprezentacije i koji u jednom trenutku moraju birati, a često odaberu zemlju u kojoj su odrasli.

Zato je za Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i ostale u našem okruženju danas – osim što se međusobno utrkuju za talentima – važno i to da su u stanju da se rezultatski i organizacijski nose sa zemljama u kojima je naša dijaspora najrasprostranjenija. Pravila više gotovo da nema; postoje i dalje patrioti koje reprezentaciju biraju zbog osjećaja pripadnosti, ali njih je sve manje, a sve više je igrača poput Joze Šimunovića koji će za nacionalnu selekciju igrati iz puke potrebe, jer je to bolje za njegovu karijeru i njegov profesionalni napredak.

Hrvatska je u ovakvoj situaciji još uvijek u prednosti nad većinom, prije svega zbog činjenice da je stalni sudionik velikih natjecanja i stvorila je status sile. Igrači silno žele igrati za najbolje, i to što prije, ali to se pretvorilo u dvosjekli mač. Kriteriji se srozavaju, a pozivi su sami sebi svrha i često bivaju kontraproduktivni za igrače. Hrvati su to napravili s Alenom Halilovićem, zavezali ga kada nisu trebali i usporili njegov razvoj, slično se desilo Muameru Tankoviću u Švedskoj ili Eldinu Jakupoviću u Švicarskoj. Mnoge zemlje, pogotovo one u nogometnoj srednjoj klasi, site su ulaganja u mlade igrače i stvaranja kvaliteta drugima i sredstva se više ne biraju. Igrače je važno prepoznati na vrijeme a još važnije zavezati na vrijeme, bez obzira na to što to na kraju može imati i posljedice.

Jozo Šimunović, kao i većina sportaša danas, reprezentaciju nije birao srcem nego glavom. Nije bilo važno to gdje se rodio on, gdje njegov otac i majka i prema kome ima osjećaj pripadnosti. Šimunović jutros nije ništa manji Hrvat nego je bio prije tjedan dana. On je BiH izabrao jer je najbolja moguća opcija u trenutku kada ga Hrvatska ne zove. Njemu će reprezentacija koristiti onoliko koliko će on koristiti njoj i tu velike ljubavi i ne može biti. I nema apsolutno ništa loše u tome, ne u modernom sportu. Brak je to iz interesa i takve već dugo gledamo, a bit će i sve češći.

Jer iako svako bira svoju sreću, ona je na kraju samo složeni niz uzroka i posljedica.