Nogomet narodu

Civilizacijsko pitanje

Treba li Hrvatskoj "jedan pošteni stadion"?

Svi imaju uvjete za nogomet osim nas, zavapio je proteklog vikenda izbornik Ante Čačić, nakon što je njegova reprezentacija iz drugog pokušaja privela kraju utakmicu s Kosovom na potopljenom Maksimiru. „Civilizacijsko pitanje je da napokon dobijemo pravi stadion.“

Kao što to obično i svako malo biva, u već bezbroj puta tako ad hoc podgrijanu ‘Akciju stadion’ uključio se i predsjednik Davor Šuker sa svojom mantrom prozivanja države, a rutinski su u isti rog stali puhati i novinari bliski HNS-ovoj oligarhiji, kao i oni koji bi to očito željeli biti.

Uspjele su ga izgraditi i zemlje s manjom nogometnom reputacijom i nižim životnim standardom, kažu. U Mađarskoj i Turskoj mudri su državni lideri spoznali važnost nogometa za nacionalni duh i odvojili na stotine milijuna eura za poboljšanje infrastrukture i izgradnju modernih arena. Makedonci su dobili UEFA-in Superkup, koji je mogao biti naš samo da smo i mi pravilno posložili prioritete državnog proračuna. Eto, čak i Srbi grade – a gdje ćeš veće sramote nego da Srbi budu u nečemu bolji od Hrvata?

I doista je sramota da se utakmice hrvatske nogometne reprezentacije igraju na stadionu kakav je danas Maksimir. Utoliko se slažem s Čačićem.

Međutim, postoje barem četiri problema s tom njegovom izjavom.

Prvi – i najmanji – je kontekst, odnosno tajming. Stanje travnjaka ima vrlo malo veze sa stanjem stadiona na kojemu se nalazi. Postoje super stadioni koji imaju problema s travnjakom, ali i obrnuto; možete izgraditi najvelebnije zdanje na svijetu i opet doći u situaciju da morate otkazati utakmicu ako travnjak ne može podnijeti veću količinu padalina. Maksimirski je ‘zeleni tepih’ zadnjih godina nekoliko puta u potpunosti mijenjan, a njegov sustav drenaže hvaljen u medijima. Nisam stručan da bih zaključio zašto je ovaj put tako neslavno propao, ali činjenica je da je stanje travnjaka, a ne stadiona, uzrokovalo prekid utakmice u subotu i tako otežalo Vatrenima kvalifikacijski put. Osim ako je, po Čačiću, veći problem od toga to što su gledatelji izvan loža pokisli, pa je na to mislio.

Nije li, na kraju krajeva, civilizacijsko pitanje i na klupi reprezentacije imati nekoga tko je to zaslužio svojim znanjem, autoritetom i postignućima, a ne Antu Čačića?

Drugi je problem taj što Hrvatska ima i drugih stadiona na kojima se utakmice poput ove mogu najnormalnije odigrati. Ne postoji nijedan valjani razlog zašto bi se protiv Kosova – ili, u principu, ijedne druge reprezentacije – moralo igrati na ružnom i razvaljenom Maksimiru. Split, Rijeka, Osijek, Pula, Varaždin… Na svim tim lokacijama također se igra nogomet i može se igrati čak i u sklopu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo. Neki od tih stadiona u pojedinim elementima imaju čak i bolje uvjete od Maksimira. Naravno, nijedan od njih nije reprezentativan – kao što to, uostalom, nije ni Maksimir – ali je isto tako činjenica da je u njih potrebno uložiti daleko manje novca kako bi ih se podiglo na višu razinu nego što je to slučaj s onim zagrebačkim.

Otkako je dr. Franjo Tuđman u 1990-ima zaskočio arhitekte Branka Kincla i Nikolu Filipovića sa željom da od već tada tragično dotrajalog zdanja velikom rekonstrukcijom naprave „nacionalni stadion“ za 60.000 ljudi, u Maksimir je – po brojkama koje je u nekoliko navrata u javnost iznio zagrebački gradonačelnik Milan Bandić – utrošeno oko 800 milijuna kuna. A Bandić je lani najavio i ulaganje dodatnih 280 milijuna zagrebačkih poreznih obveznika.

Za takav novac, kao što ste vjerojatno već negdje pročitali, mogao je biti sagrađen potpuno novi, supermoderni i reprezentativni stadion. I ne samo to – uz malo racionalnosti i odustajanja od ni u čemu utemeljene megalomanije, za takvu cifru možete sagraditi novi stadion i temeljito ušminkati druge gore spomenute.

Međutim, kad vladari hrvatskog nogometa govore o potrebi obnavljanja infrastrukture, oni obično govore o „jednom poštenom stadionu“. I to po mogućnosti o nekom novom Maksimiru, jer ondje će biti i nacionalni kamp hrvatske reprezentacije: naime, od svih mogućih i raspoloživih lokacija na 56.594 četvorna kilometra na kojima se proteže Hrvatska, višegodišnjom su analizom i studijama došli do zaključka kako je idealno mjesto za izgraditi takav kamp baš pored Dinamova doma. Čak i usprkos uvriježenoj praksi da se takva postrojenja gotovo svugdje grade izvan grada. I premda su većinu potrebnih sredstava za gradnju osigurali od UEFA-e (navodno 8,5 od 12 milijuna eura), nisu dosad odmakli puno dalje od ovoga.

Za napredak hrvatskog nogometa potrebno je temeljito obnoviti infrastrukturu diljem zemlje, u profesionalnim i amaterskim sredinama, a pritom bi trening igrališta, akademije i grassroots projekti morali imati prioritet. Sagraditi stadion koji će, realno, koristiti Dinamo, a tek nekoliko puta godišnje i reprezentacija, te pored njega kamp, značilo bi daljnju centralizaciju i ‘makabizaciju’ hrvatskog sporta; imali bismo glamurozno tip-top zdanje na kojem bi pred očima Europa i svijeta defilirale naše igračke i dužnosničke zvijezde, ugledni gosti bi se na njemu ugodno osjećali, ali to bi bila samo blještava fasada na ruševnoj kući.

Što nas dovodi do trećeg problema – financiranja.

HNS-ovci i njihovi zapisničari uporno apeliraju na državu da „riješi problem stadiona“. Kad se onomad u prosincu prošle godine požalio na tretman politike i rekao kako predsjednica države nije „na njihovoj strani“, Šuker je to najeksplicitnije izrazio: „Tražimo od države da nam napravi jedan pristojan stadion, bilo gdje u Hrvatskoj. Neka uzor bude Budimpešta, gdje je potporom Orbanove vlade niknula Arena za 45 milijuna eura.“

U svijetu stadione grade oni kojima stadioni trebaju: ponekad sami klubovi, ponekad lokalne zajednice, ponekad doista i država. Često se radi i o javno-privatnim partnerstvima, za koje se usto mogu povući i sredstva iz UEFA-inih, odnosno FIFA-inih programa, kao i iz fondova Europske unije. Ako hrvatskoj reprezentaciji treba stadion, postavlja se pitanje zašto HNS ne izađe u javnost i pred državnu vlast s konkretnim projektom: neka kaže kakav bi stadion bio potreban, gdje bi se gradio i za koliko gledatelja, koliko bi novca mogao osigurati HNS i što sve očekuje od lokalne zajednice te države. Onda bi se o isplativosti tog projekta mogla provesti javna rasprava, vidjeti koji bi se detalji možda mogli prilagoditi i na koncu bi se na temelju svega toga odlučilo hoće li se graditi ili ne.

Tko bi to trebao napraviti ako ne HNS?

Međutim, nogometni vlastodršci samo neodređeno kmeče – dajte nam novac, napravite nam stadion, zvučeći pritom savršeno nesvjesno da to ne traže od ‘države’, nekog Andreja Plenkovića ili Kolinde Grabar-Kitarović, nego od hrvatskih građana. Da se radi o nečemu što bismo svi trebali financirati i što bi trebalo služiti svima. Pa je onda valjda red da se sasluša i mišljenje svih onih koji o tome imaju nešto za reći.

A posebno je taj žicaroški pristup iritantan ako znate da je HNS udruga s godišnjim prihodima od oko 20 milijuna eura koje troši potpuno prema vlastitom nahođenju, također i udruga s pristupom ogromnim sredstvima iz krovne nogometne organizacije. Još je iritantnije ako znate da se njenim čelnim ljudima Zdravku Mamiću i Damiru Vrbanoviću sudi jer su iz Dinama izvukli 270 milijuna kuna za vlastitu korist – a za tu bi se svotu, primjerice, komotno mogao izgraditi novi stadion za 20-30.000 ljudi (obično se računa da izgradnja novih stadiona košta između 1.000 i 2.000 eura po sjedalici i po takvim su cijenama izgrađeni mnogi europski stadioni zadnjih godina, pa i onaj koji spominje Šuker). Ili ako znate da je Grad Zagreb u proteklom desetljeću sličnu cifru upumpao u Dinamo na ime „održavanja stadiona“ i akademije – uz onih 800 milijuna koji su ulupani zadnjih 20 godina u obnove i onih 280 milijuna koje je Bandić spominjao da još namjerava uložiti.

A sve to povlači i četvrti, ‘krovni’ problem s Čačićevom izjavom na početku.

Nije li civilizacijsko pitanje i biti odgovoran s javim sredstvima? Maknuti iz nogometa ljude kojima se sudi za vrlo ozbiljan gospodarski kriminal? Poštovati i provoditi zakone zemlje u kojoj se živi? Nije li civilizacijsko pitanje imati u nogometnom savezu ljude koji će doista brinuti o dobrobiti cjelokupnog hrvatskog nogometa, a ne gotovo svakom drugom izjavom ili činom antagonizirati dio javnosti? Nije li civilizacijsko pitanje na njegovom čelu imati nekoga tko neće praktično u svakom javnom istupu izvaliti neku kolosalnu glupost?

Nije li, na kraju krajeva, civilizacijsko pitanje i na klupi reprezentacije imati nekoga tko je to zaslužio svojim znanjem, autoritetom i postignućima, a ne Antu Čačića?

Pozivanje na civilizaciju – uljudbu, kako je običavao govoriti Tuđman – ovdje je sasvim promašeno. A kad se osvrnete malo oko sebe i izvan nogometa, vidite da su u Hrvatskoj mnoge civilizacijske vrijednosti nepostojeće ili dovedene u pitanje, pa vas sve to onda još manje čudi.