Nogomet narodu

Gazza umire

Duh s mikrofonom i suze koje su promijenile Britaniju

Paul Gascoigne umire“, piše u irskom Independentu Vincent Hogan u jednom od brojnih recentnih, premda dramatičnije od svih intoniranom osvrtu na stanje nekadašnje nogometne superzvijezde. „Polako i bolno i naočigled svijeta koji samo što ne kupuje ulaznice za karmine.“

Izgubio je sav novac koji je kao igrač zaradio i već nekoliko puta bio na rubu bankrota. Živi sam u malom stanu u Bournemouthu i zarađuje za život pričajući loše viceve i anegdote iz karijere na eventima koje organizira njegov agent. Fizički je sasvim propao, izgleda puno starije od svojih 49 godina, tikovi koje je imao i ranije postali su jači i češći, a zubi su mu toliko propali od desetljeća konzumiranja alkohola i još koječega da sada frflja i kad je sasvim trijezan, što nije često.

Kako piše Hogan, pretvorio se u „duha s mikrofonom u potrazi za jeftinim smijehom“. A ono što se oglašava kao upoznavanje legende, po cijeni od 30 funti za ulaznicu, zapravo je voajerizam, jer „Gascoigne umire i svatko s funkcionalnom razinom inteligencije to može vidjeti“.

Uoči Božića snimio je video poruku za svoje ‘fanove’, uvjeravajući ih da je dobro. Nekoliko dana kasnije, po tko zna koji put je jedan njegov pijani izlazak završio ozbiljnim batinama, nakon što ga je netko bacio niz stepenice hotelskog bara u Istočnom Londonu. Kasnije su očevici rekli da je provocirao vrijeđajući ljude na rasnoj osnovi, šamarajući i pljujući muškarce, šlatajući žene. Navodno je i bacao novčanice od 20 funti.

Još nekoliko dana kasnije, nakon Nove godine, po tko zna koji put se prijavio u centar za odvikavanje od ovisnosti, 19 godina nakon što je to, još za aktivne igračke karijere, učinio prvi put. Tih je 19 godina za Gazzu prošlo u potpunom kaosu – između ostaloga, dijagnosticiran mu je bipolarni afektivni poremećaj, liječen je od opsesivno-kompulzivnog poremećaja, depresije i bulimije – ali problemi su počeli još puno ranije.

XXX

Mnogi u Engleskoj istinski vjeruju da su Gazzine suze u Torinu 1990. bile definirajući moment ‘novog’ engleskog nogometa – pa i, na neki način, nove Engleske, odnosno Britanije. Do tog trenutka, glavne asocijacije na otočki nogomet već su desetljeće-dva bile huliganizam, krvožedni tabloidi i razočaranja na reprezentativnoj sceni. Klubovi su osvajali europske trofeje, ali njihov je nogomet bio pragmatičan i bez vidljivog napretka i dok su drugi, posebno Talijani, napredovali taktički, financijski i organizacijski, engleski se nogomet činio nesposobnim maknuti od ideja koje su mu donijele svjetski naslov daleke 1966.

U 1980-ima je engleski nogomet dotaknuo dno. Imalo je to, naravno, veze i s općom situacijom u društvu: proizvodnja je bila u stalnom padu, zatvarali su se rudnici i brodogradilišta; štrajkovi, urbani prosvjedi i neredi, okršaji s policijom, militantni marševi radikalne desnice i teroristički napadi IRA-e bili su gotovo svakodnevica. Činilo se da je svaki noseći stup života radničke klase na udaru, pa tako i nogomet.

U svibnju 1985. izgorjela je drvena tribina u Bradfordu, pri čemu je živote izgubilo 64 ljudi, a jedan tinejdžer, navijač Birminghama, poginuo je tako što se na njega srušio zid tijekom nereda na utakmici s Leedsom. Na Heyselu je istog mjeseca poginulo 39 Juventusovih navijača kad su ih u finalu Kupa prvaka napali Liverpoolovi i srušili ogradu. Činilo se da nogomet u organizacijskom i komercijalnom smislu postaje neodrživ. Nakon najstrašnije tragedije četiri godine kasnije na Hillsboroughu, gdje je – pokazat će se kasnije, zbog propusta organizatora i policije, što se pokušalo zataškati – smrtno stradalo 96 ljudi, stvari su postale još gore.

No, kao što je politika Margaret Thatcher brojala svoje zadnje dane na državničkom planu, tako je postalo jasno i da je odnos njene vlade prema nogometu – koji se sastojao od kombinacije potpunog ignoriranja i policijske represije – iznimno štetan za daljnji razvoj same igre na Otoku. Već su se stidljivo pojavile tehnološke, društvene i ekonomske silnice koje će engleski nogomet odvesti u Divni novi svijet novcem nafutrane Premier lige te modernih i komfornih stadiona na koje se više neće morati odlaziti na vlastitu odgovornost, koji će ga izmjestiti iz područja rezerviranog samo za društvene otpadnike i radničku klasu u ono koje se puno bolje može prodati.

Te 1990., pred osvit novog doba, mediji i obični fanovi na još uvijek relativno izoliranom i euroskeptičnom Otoku dijeli su nogometaše u dvije osnovne kategorije: postojali su ‘Britanci’ i ‘Kontinentalci’.

Legendarni Tony Adams – koji je, kao i Gazza, bio ozbiljan alkoholičar – bio je, primjerice tipični ‘Britanac’ po stilu igre i svemu ostalome. U ovu drugu skupinu spadali su doslovce svi strani igrači (kojih je u engleskim ligama bilo gotovo zanemarivo malo), bilo da se radilo o Europljanima ili Južnoamerikancima. Pa čak i poneki Britanac, primjerice Chris Waddle, koji bi se odvažio otići igrati u inozemstvo, pod uvjetom da se ondje snašao i barem donekle naučio jezik – ne kao Ian Rush, koji se nakon godinu dana u Juventusu 1988. pokajnički vratio u Liverpool, uz čuvenu izjavu da mu je ondje bilo „kao u stranoj zemlji“.

Prema vladajućem stereotipu onog doba, Kontinentalac je bio uljuđen, taktički obučen, čitao je knjige i bio u stanju raspravljati o nogometu na apstraktnoj razini. Johan Cruyff je, recimo, po tome bio epitom kontinentalštine, kao i Ruud Gullit (kojega je Gazza jednom u lice nazvao „dugokosim Jetijem“).

Britanac je, s druge strane, bio ‘one of the lads‘ – lik koji bi se lako uklopio među pijane navijače u lokalnom pubu, ali bi na terenu i mamuran davao sve od sebe, pa i više. Romantični aspekt otočkog nogometa nikad nije oslabio i svi su uvijek vjerovali da će nogometaši krvariti i ‘ostaviti srce na terenu’ svake subote: „Get stuck in!“ bio je najpopularniji izraz i premda nogomet koji se na Otoku igrao nije bio lijep (barem ne po ‘kontinentalnim’ standardima), bio je pošten, krvav i beskompromisan.

Vjerojatno dijelom i kao posljedica 11-godišnje vladavine Thatcher, Britanci su potajno počeli razvijati afinitet prema Kontinentalcima. Oni su kultivirani, međusobno povezani, ulice su im čiste i nemaju toliko problema s pijancima i nogometnim huliganima – to je bio novi društveni stereotip koji se pojavio potkraj 1980-ih.

A onda se pojavio Gazza.

Odrastao u osiromašenom Gatesheadu na engleskom sjeveroistoku, gdje mu je otac 20 godina bio nezaposlen, a obitelj živjela u jednosobnom stanu, isplivao je nevjerojatnim talentom i tehničkim karakteristikama kakve su bile rijetko viđene u Britaniji, ako ikad. Igrao je kao Kontinentalac, ali je karakterom bio najbritanskiji od svih Britanaca.

Gazza je bio najveći talent kojega je Engleska desetljećima imala, ali i ozbiljna budala. Nakon što ga je kao 21-godišnjaka 1988. prodao u Tottenham, predsjednik Newcastle Uniteda Stan Seymour opisao je Gascoignea kao „Georgea Besta bez mozga“ – aludirajući na njegov talent, ali i sklonost alkoholu. Nešto kasnije, kad je debitirao za reprezentaciju, izbornik Bobby Robson za njega je rekao da je „lud k’o četka“, nakon čega se Gazza na sljedećem reprezentativnom okupljanju pojavio s četkom utaknutom u štucne.

I stvarno je bio lud. Anegdote iz njegove igračke karijere su legendarne.

„Uzmimo prošlu noć, oko pola sata iza ponoći“, pričao je 1992. nizozemskom magazinu Voetbal International Aron Winter, Gazzin najbolji prijatelj kad su te godine obojica prešli u Lazio (zapravo jedini s kojim je mogao pričati, budući da nitko drugi u momčadi nije govorio engleski). „Netko je zvonio na vratima. Otvorio sam i ugledao Gazzu. Bio je potpuno gol, jedino što je imao na sebi bile su veoma male naočale. Zbunjeno sam ga gledao, a on je rekao samo: „Nazovi me ako što trebaš“ i namignuo mi“. Idućeg se jutra policija našla u Gazzinu stanu, nakon cjelonoćnog partyja koji je uključivao vezivanje jednog od uzvanika lisicama za stolicu i uriniranje po nesretniku dok je pokušavao telefonom dozvati pomoć.

Tabloidi su obožavali takve priče i hranili se njima – bilo da se radilo o pijanoj vožnji Lutonom u kabrioletu, gol do pasa i s lažnim sisama pričvršćenim uz prsa, gađanju kokoši u stražnjem dvorištu hotela u Tirani komadima sapuna ili, puno kasnije 2013., pojavljivanjem pred policijskom opsadom kuće u kojoj se utvrdio ubojica Raoul Mout sa skuhanom večerom i štapovima za pecanje, nakon što je – po vlastitom priznanju – povukao 14 lajni kokaina, pa je počeo vjerovati da je ‘Moutsy’ njegov dobar frend. Talijanskim je novinarima podrigivao u lice i u kameru, a u intervjuu uživo za norvešku televiziju uoči kvalifikacijskog ogleda njihove reprezentacije s Engleskom je na pitanje „Koju poruku želite poslati Norveškoj“ rutinski rekao: „Fuck off, Norway!

No, ljeta 1990. Gazzine su suze značile puno više od nogometa. Pričao sam s ozbiljnim ljudima koji tvrde da je rasplakao i njih, iako su tek puno kasnije postali svjesni simboličkog značaja tog trenutka.

Gazza je u tom trenutku predstavljao ‘Novog Engleza’, koji nije bio simbol divljaštva nego ljepote. Kao da su njegove suze počele ispirati grijehe prethodnih desetljeća i čistiti nogomet, društvo, za novi početak

U polufinalu Svjetskog prvenstva 1990. u Italiji Gascoigne je za jedan start na Thomasu Bertholdu dobio žuti karton koji je značio da će propustiti finale, ako se Engleska u njega plasira. Gazza se slomio i briznuo u plač, ostatak utakmice bio je gotovo neupotrebljiv.

To okruglo, bucmasto lice – precrveno kao u engleskog turista koji zanemaruje kremu za sunčanje na mediteranskom suncu – razvučeno u sasvim dječji plač, dok je kamera uhvatila i Garyja Linekera kako pokazuje izborniku u čemu je problem. U tom je trenutku Gascoigne od nogometaša postao ikona i gotovo nitko ga još godinama poslije nije zvao po imenu i prezimenu, nego samo po nadimku.

Nakon toliko godina patnje i kompleksa manje vrijednosti, Gazza je u tom trenutku predstavljao ‘Novog Engleza’, koji nije bio simbol divljaštva nego ljepote. Kao da su njegove suze počele ispirati grijehe prethodnih desetljeća i čistiti nogomet, društvo, za novi početak. „Ako vjerujete da je nogomet plemenita težnja“, pisao je Independent, „onda je Gascoigne, u tom trenutku, bio plemenit“.

S naknadnom pameću svi će reći da je to, barem simbolički, bio prijelomni trenutak. Gazza je dokazao da Englez može igrati poput Kontinentalca bez da bude poput njega – da može zadržati svoju posebnost. U Britaniji je s vlasti sišla Margaret Thatcher, Taylor Report je udario temelje Premier lige, uskoro će stići i Brit pop, pa Cool Brittania.

A Gazzi je uslijedila Gazzamania epskih razmjera. Bio je medijska zvijezda kao nitko prije – a niti poslije njega – u engleskom nogometu, ostatak godine bio je doslovce najpopularniji Britanac. Čak ga je, koji tjedan prije ostavke, primila i Thatcher, koju je u svojoj dječačkoj ludosti zagrlio – pa vjerojatno i zašlatao.

Ali uskoro je njegov život postao nepodnošljiv. Tabloidi su ga pratili doslovce 24 sata dnevno, a nije pomoglo ni to što je potpisao ekskluzivni ugovor sa Sunom – drugi su ga onda počeli samo još intenzivnije pratiti i više napadati za svaku sitnicu.

Kad je početkom 1992. izašao u bar u Newcastleu, gdje se uvijek vraćao i nakon što je otišao iz tog grada i kluba, neki ga je neznanac bez ikakvog objašnjenja nokautirao. Tad je napokon shvatio: „Sve što sam oduvijek želio“, izjavio je prije nego što je otišao u Lazio, „bilo je ostati one of the lads. Ali nisu mi dali šansu za to. Danas shvaćam da to više ne mogu biti.“

XXX

Bogata i razvijena društva stalno napreduju. Za razliku od brdovitog Balkana, gdje je teško uočiti ikakve suštinske promjene – ili one, u najboljem slučaju, kasne desetljeće-dva-tri. No, ni kod onih razvijenijih, bogatijih i pametnijih napredak nije linearan; povijest nije ravna crta.

Danas je engleski nogomet neprepoznatljiv u odnosu na Gazzino doba. U Premier ligi ima daleko više Kontinentalaca nego Britanaca, menadžeri najvećih klubova odreda su sofisticirani i svim mastima premazani najveći trenerski umovi današnjice, ali pojavljuje se i backlash svemu tome. Kako na širem društvenom planu u formi Brexita, tako i u nogometu s brojnim pozivima na ograničenje broja stranaca i prepoznatljivijim stilom igre engleske reprezentacije, mada su njeni današnji nogometaši – pogledajte samo Delea Allija, igrača kakav bi bio nemoguć u 1980-ima – puno drugačiji nego što su reprezentativci nekoć bili. Neki su procesi, ponajprije zahvaljujući priljevu krupnog kapitala iz raznih kutaka planeta, nepovratno kompletirani. Promijenili su se i tabloidi.

Gazzina priča danas više ne zanima nikog osim onih voajera s ruba društva koji ga dolaze gledati po hotelčićima na periferiji gradova kao što su Middlesbrough i Hartlepool. Tabloidi će izvijestiti o njegovu stanju dovodeći ga u vezu s izjavama njegove pokćerke Biance u kući Celebrity Big Brothera, koja je rekla da „svaki dan očekuje loše vijesti“. Čak i osobna tragedija, rub smrti, nešto je što spada u svijet šoubiznisa.

Gazza umire naočigled svijeta, a s njim umire i legenda o suzama koje su promijenile Britaniju.