Nogomet narodu

Higijena narodu

Kad borba za čišći nogomet poprima gotovo doslovno značenje

Život je, kažu, prekratak da bismo brinuli o glupostima. Trebali bismo raditi ono o čemu uživamo i ne dopuštati da nas okolina sputava. S druge strane, malo tko od nas može kroz život, ma koliko kratak bio, prolaziti brinući samo o sebi i svojim hedonističkim potrebama, cinično slijep i gluh za probleme drugih. Također, ako i imamo spokoj da prihvatimo stvari koje ne možemo promijeniti, a hrabrost da mijenjamo one koje možemo, u ovoj je zemlji izuzetno teško znati razliku. Jer u svijetu kojim vlada glupost ponekad nikakva mudrost za to nije dovoljna.

Uzmimo za primjer samo nogomet i sve ono što ga okružuje.

Cijeli tjedan uoči derbija Dinama i Hajduka tema je samo jedna. Prijava protiv El Arabija Hillela Soudanija, neki Goran Kvalić iz Plomina i disciplinska kazna koja je uslijedila, a zbog koje Dinamov nogometaš neće moći nastupiti na utakmici. Ili se tako barem zasad čini, jer nacionalni mediji pišu kako je Hrvatski nogometni savez za sutra (petak) sazvao sjednicu Komisije za žalbe koja bi – nakon što je Dinamo žalbu uložio – mogla i ukinuti kaznu.

Uvjeravam vas da nitko na Telesportu ne želi pisati o ovim stvarima. Nogomet i sport općenito prelijepe su i prezanimljive stvari da bismo se zamarali idiotarijama – kakva kazna, kakav Plomin, kakva komisija… Ako zvuči kao gomila gluposti i sranja, to je zato što upravo to i jest.

I tako prolaze dani, dođe vrijeme i za novi Nogomet narodu, a ja razmatram hoću li pisati o naprednoj statističkoj metodi koja mijenja način na koji analiziramo nogomet, o Ronaldovu sindromu Petra Pana ili o jednoj slabo poznatoj poučnoj pričici iz povijesti koja nam govori puno o važnosti i prirodi koncepta ‘mentaliteta’ u nogometu. Onda otvorim novi dokument, s ekrana laptopa zabljesne bjelina stranice koju tek treba ispuniti i ja shvatim da mi je u glavi nešto sasvim drugo, prizemnije i smrdljivije.

I da bih kao autor mogao začepiti nos, okrenuti glavu i sanjarski – ili snobovski, kako god hoćete – ispuniti tu stranicu čudesnim zgodama, fascinantnim brojkama, inspirativnim citatima i literarnim egzibicijama. Ali da kao urednik ne bih trebao ignorirati i prešutjeti taj smrad.

Domaći nogomet, barem po percepciji koja prevladava u javnosti, takav je da odavno ima najmanje veze s nogometom samim. Još manje je u njemu prostora za filozofiju i fantaziranje. Oporog je okusa, nadasve profanog karaktera i ubija u čovjeku svaku želju da ga prati i o njemu piše na način kako bi to radio s nekim drugim nogometom. Tu svoju profanu egzistenciju ponajprije duguje sitnim i glupim detaljima kao što je aktualni ‘Slučaj Soudani’ – načinu na koji se vlastodršci u takvim slučajevima ophode i načinu na koji ih javnost doživljava.

Opasan je presedan, pišu režimski novinari tumačeći sentiment koji je nakon kazne zavladao u vrhu Dinama/HNS-a, da se takva odluka donosi na osnovu prijave nekog rekreativca iz nižerazrednog kluba, jer onda bi ubuduće i drugi klubovi i klubići, igrači, igračići i igračice mogli zasipati prijavama HNS-ova disciplinskog suca kad god im se nešto ne svidi.

„Odluka bi mogla imati dosta nezgodnih posljedica“, procjenjuje izvršni predsjednik Damir Vrbanović, i sam suočen s baš nezgodnim posljedicama jedne prijave protiv njega – one za sudjelovanje u izvlačenju multimilijunskih iznosa iz Dinama, za što ga čega suđenje.

Klub je konsterniran, piše drugi novinar (zbog kazne Soudaniju – a ne, božesačuvaj, zbog ovog drugog, tek uzgred ovdje spomenutog), igrači razočarani i pogođeni, ali njega „’pere’ osjećaj da se Dinamo neće žaliti bez veze“. A njegov urednik – za kojeg je i kolega Jurišić, inače znatno pristojniji od mene, na svom Facebooku napisao da je na „70 godina autoriteta i strahopoštovanja izlio cisternu govana“, pa tome nemam što dodati – uz poslovične dozice regional-šovinizma i seksizma sve svodi na zakulisne igrice velikih klubova, kao da želi sve druge povući u svoje živo blato fekalija.

I tako bit stvari više nije u tome što je Soudani napravio, niti u tome što su sve službene osobe – sudac, delegat, kontrolor suđenja itd. – propustile napraviti da taj čin sankcioniraju i zaštite igru, nego je sad problem u tome tko je Soudanija prijavio. Kao da svi nismo jasno vidjeli što je bilo i kao da ga ne bi naposljetku prijavio i netko drugi da to nije učinio stanoviti Goran Kvalić iz Plomina.

Jer, vidite, opasan je presedan to što savez doista radi svoj posao, makar ga na to natjerao neki tamo nižerazredni tip, koji je samo iskoristio mogućnost koju mu daje HNS-ov vlastiti pravilnik. Ironija je, naravno, u tome što autokratska moć i hermetični karakter HNS-a počiva upravo na malim, nižerazrednim tipovima i klubovima koji sudjeluju u preglasavanju po županijskim savezima i po instrukcijama političkih pokrovitelja uporno biraju lokalne HDZ-ove šerife i poslušnike vladajućoj nogometnoj oligarhiji. Zato se HNS toliko i protivio promjenama Zakona o sportu, jer one otežavaju taj uvriježeni vazalski sustav.

I tako možete šutjeti, začepiti nos, okrenuti glavu, praviti se da vas se sve te gluposti ne tiču i pisati samo o naprednim statistikama i Cristianu Ronaldu, ali onda u jednom trenutku više nećete moći disati od smrada – kako iz HNS-a, tako i iz pojedinih domaćih medija. Zbog vlastite higijene i duševnog zdravlja morate u nekom trenutku ući u taj zahod, povući vodu i upaliti ventilaciju, koliko god vam to odvratno i glupo bilo.

Ili barem napisati neki ovakav tekst.