Nogomet narodu

Isus je otišao

Igra uloga i ostavština Jeffersona de Jesusa Santosa u Hajduku

Ubrzo će se pokazati da Jefferson de Jesus Santos nije nikakav Yaya Toure za siromašne, kao što se to moglo pričiniti na prvi pogled; da u njegovoj igri ima ozbiljnih nedostataka zbog kojih ne bi imao mjesta u nekoj ozbiljnijoj momčadi. No, bio je to možda najimpresivniji debi u Hajdukovu dresu unazad više godina.

Splićani su na otvaranje prvenstva 2015./16. u Maksimir stigli tri dana poslije ozbiljne drame u Dugopolju, gdje je estonski Sillamäe Kalev vodio 2-1 i sve do 56. minute utakmice držao rezultat za prolaz, prije nego što je uslijedila emotivna katarza i show program u kojem je prednjačio Frank Ohandza. Usprkos na kraju uvjerljivoj pobjedi 6-2, bilo je bolno očito koliko je Hajdukova igra još uvijek krhka; svaki izlazak Estonaca preko centra, a nije da ih je bilo baš mnoštvo, značio je paniku u domaćoj obrani. Iako su gosti bili otprilike na razini 2. HNL, za Hajduk nisu bili nimalo bezopasan suparnik, a izvjesni Talijan Giorgio Russo zabio je dva gola i svojim, realno, doista skromnim nogometnim vještinama bio poprilična prijetnja tijekom cijele utakmice.

Da se ne lažemo, situacija uoči gostovanja kod Dinama bila je kuku-lele, jer i najpovršnija analiza sugerirala je da iole kvalitetniji suparnik lako može masakrirati takav Hajduk. Hajduk koji gotovo dvije godine kod prvaka nije vidio bodova niti je nalazio načina da mu se odupre.

Bio je to, sjećate se, onaj derbi koji su Braća bila prisiljena pratiti iz Remetinca. Na klupi je sjedio Damir Krznar, a na tribine je nahrupilo 25.000 navijača; napokon se diglo (skoro) „sve kaj hoda“ i stvorena je atmosfera kakvu dugo prije, a ni kasnije nismo vidjeli na Dinamovim domaćim utakmicama. Našlo se ondje i oko 4.000 gostujućih tifoza.

Jeff je do tog trenutka u nogama imao tek tjedan dana zajedničkih treninga s momčadi.

Budući da je Hajduk morao jako rano kretati u sezonu, a prethodni klub ga službeno nije puštao prije isteka ugovora na kraju lipnja, propustio je kompletne pripreme. Kad je konačno predstavljen na Poljudu, prevladavajući ton u komentarima bio je podrugljiv i fokusiran na činjenicu da dolazi – zamislite te bruke i sramote – iz druge portugalske lige. Zatucani i zlonamjerni, kakvi već dobrim dijelom naši ljudi (i novinari) jesu, lamentirali su o tome kako je Hajduk nisko pao kad drugoligaške igrače (Ohandza je također došao kao takav, iz Sesveta), još k tome dovedene bez plaćanja odštete, predstavlja kao pojačanja. Specifično je to kako su Hrvati skloni rugati se sami sebi na osnovi besparice i ismijavati svaki pokušaj odgovornog upravljanja resursima, a istovremeno se diviti, pa i glasati za one koji nesmiljeno troše tuđi – u mnogim slučajevima i njihov vlastiti – novac…

No, najprije Frane Zolja, a onda samo tri dana kasnije i Jeff, skinuli su im taj glupi osmijeh.

Nakon sjajne partije protiv Estonaca, Kamerunac je u nekoliko navrata malo i posramio poslovično statičnu modru obranu te odmah na početku utakmice asistirao za vodstvo. Jefferson je, pak, odigrao tako da je unisono proglašen igračem utakmice koja je završila 1-1, s Hajdukom kao potpuno ravnopravnim suparnikom, kompaktnom i discipliniranom ekipom.

Jeff je pokupio bezbroj lopti u sredini i uz pomoć Mije Caktaša zakočio Dinamovu kreaciju, prisilivši je na pokušaje dubljih proigravanja ili preusmjeravanje na bokove. Antu Ćorića, koji je onomad bio bolji igrač nego što je danas, prožvakao je i ispljunuo, a da mladac nije stigao ni mogao baš ništa konkretno napraviti.

Ecce holder. Nakon što je Hajduk od odlaska – tada još balavog, ali reprezentativnog – Josipa Radoševića muku mučio s tom pozicijom, a prethodne sezone poslije prodaje Filipa Bradarića Rijeci nije imao doslovno nikoga tko bi udovoljavao i minimalnim zahtjevima uloge, Jeff je iskrsnuo robustan i postojan kano klisurina i povezao linije u najodgovornijoj mogućoj ulozi, onoj ‘jedinice’ u sustavu 4-1-4-1. Bio je adut iz rukava trenera Damira Burića i zec iz šešira sportskog direktora Gorana Vučevića. Od tada je samo nastavio igrati po 90 minuta iz utakmice u utakmicu, a solo golčinom protiv Kopra ostavio je i skeptike s jedinim izborom da uskliknu – Aleluja! Slava Isusu.

A ja sam to uskliknuo još nakon njegove prve utakmice, napisavši na svom privatnom Facebook profilu nešto tipa: „Jefferson, Isus nogometa“. S vremenom, kako su njegove mane postajale sve očitije, mnogi su mi to zamjerili kao ishitrenu, navijačku reakciju. Ali nije bila takva.

Nakon što momčad dobar dio prethodne sezone nije imala lijevog beka, defenzivnog veznog i centarfora – ono, nije ih imala – Jeffersonovo ukazanje bilo je napokon jedan od znakova da se nešto ipak kreće nabolje. Vučević, koji ga je iskopao negdje u portugalskim dubinama, morao je biti svjestan njegovih ograničenja jer ona su zaista bjelodana gotovo svakome tko ga je pogledao u akciji više od jednom.

Jeff je igrač izvanredne pozicijske inteligencije, barem kad je u pitanju defenzivno postavljanje; po tome je bio doktor za sve Hajdukove igrače, a nerijetko smo ga mogli vidjeti i kako s klupe maše rukama i daje upute suigračima. Visok je, snažan, sposoban kvalitetno zaštititi loptu, kao i oduzeti je, odličan u defenzivnim duelima. U svojoj je prvoj sezoni, prema InStatovim podacima, imao najviše dobivenih duela od svih igrača u HNL-u, a u samom je vrhu bio i po osvojenim i presječenim loptama.

Problem je u tome što je Jeff u organizaciji, u igri prema naprijed, gotovo neupotrebljiv. Nerijetko je u tom segmentu radio više štete nego koristi vrlo lošim dodavanjima, jeftino izgubljenim loptama i usporavanjem napadačke tranzicije.

Isus Krist bio je vrhunski prorok i govornik; kao drvodjelja je možda bio prosječan, a u nizu drugih društvenih uloga možda sasvim ispodprosječan

Nogomet je, kako to volimo reći ovdje na Telesportu, igra uloga.

One, međutim, nisu tako specijalizirane kao što je slučaj kod njegova dalekog američkog rođaka, footballa; pa čak i košarci, u kojoj se trendovi već dulje vrijeme kreću prema sve većoj univerzalnosti, još uvijek je dovoljna jedna elitna vještina da bi se igrač našao na rosteru NBA momčadi. Kroz dugu nogometnu evoluciju sve su pozicije – od centarfora do vratara – morale vremenom prihvatiti širi dijapazon zahtjeva, a specijalisti su pritom postajali atavizam. Možda najbanalniji je slučaj vrhunski golgeter Mario Gomez, koji osim zabijanja golova nema praktički ničega drugog u svom arsenalu vještina; iako je stvarno nemilice trpao u Bayernu (75 golova u 115 ligaških nastupa), još su ga se 2013., kao 27-godišnjaka i u naponu snage, bez puno dvojbi riješili. Iz istog razloga Armin Hodžić nikad neće igrati na bitno višoj razini od sadašnje.

Slični primjeri postoje za doslovno svaku drugu poziciju i u njima ćete naći odjek filozofije Arriga Sacchija, jednog od apsolutno najutjecajnijih nogometnih trenera od 1980-ih naovamo. Specijalizacija, vjeruje Sacchi, znak je slabosti. Ona „ne množi eksponencijalno individualne kvalitete igrača, što je zapravo cijela poanta taktike“, rekao je jednom.

S druge strane, nitko ne može biti uistinu univerzalan i taktika je uvijek pitanje ravnoteže. Ako pojedini igrač donosi toliko elitne kvalitete da se isplati igru podrediti njemu – dati mu takvu ulogu koja će maksimizirati njegove snage, a sakriti slabosti – onda ostatak momčadi mora dati svoj obol u pokrivanju onih segmenata koje igrač u pitanju ne može. Zato su, primjerice, Juventus i talijanska reprezentacija štitili Andreu Pirla dvojicom fizikalaca; zato će Leo Messi ili Cristiano Ronaldo uvijek imati optimalnu ulogu u svojim momčadima, često na račun suigrača. Banalni su i ovo primjeri – ali što se više spuštate na pojedinačnu razinu, to su nijanse oko zahtjeva i uloga sve sofisticiranije i detaljnije.

Jer tako je, uostalom, i u životu.

Svi mi ispunjavamo čitav niz društvenih uloga. Djeca smo, roditelji, ljubavnici, prijatelji, zaposlenici, nekome podređeni a nekome nadređeni… Tajna svakog društvenog odnosa u kojemu djelujemo unutar kolektiva – pa makar se taj kolektiv sastojao i od samo dvije osobe – jest optimiziranje individualnih vještina za zajedničku dobrobit. Isus Krist bio je vrhunski prorok i govornik; kao drvodjelja je možda bio prosječan, a u nizu drugih društvenih uloga možda sasvim ispodprosječan. Nitko nije savršen, ali tajna je pronaći način da svijetu daš ono najbolje od sebe.

Mantra „prigrli svoje mane“ najčešće je nešto što vam pokušava prodati modna industrija, i to preko manekenki čije su mane – barem one fizički vidljive – sasvim minimalne. No, za klubove poput Hajduka ona ima dublje značenje: tražiti igrače sa značajnim, primjetnim slabostima koji zbog toga ne mogu uspjeti na višoj razini, ali zato imaju i set vještina po kojima su iznadprosječni i uzbudljivi.

Igrače poput Jeffa. Jer, suočimo se s tim, nema proklete teorije da u klub poput Hajduka – ili Dinama, ili Rijeke – dovedete nekoga tko takvih, velikih mana nema; u najmanju će ruku biti premlad ili prestar, prespor ili fizički preslab, a onda je tu još i niz drugih karakteristika koje mu ne govore u prilog, jer inače bi odavno bio u nekom ozbiljnijem klubu.

Na ovoj razini, moramo riskirati više. Ne nužno isplativije, ali svakako aspirativnije i ambicioznije je gledati takve igrače i takve ljude nego one koji sve rade prosječno – jer pravilnom formulom kojom će se najbolje strane individualaca uklopiti u sustav možete dobiti eksponencijalno množenje o kojem govori Sacchi, dok kod kombiniranja prosječnosti možete dobiti jedino prosječnost.

U jednom je trenutku Jeff doista bio Isus nogometa u okvirima Hajduka. U razdoblju koje je uslijedilo, treneri nisu uspjeli iznaći formulu i dati mu ulogu po kojoj bi njegove iznadprosječne kvalitete bile stavljene u optimalnu upotrebu; ili to, ili su zaključili da im se to ne isplati, jer bi previše poremetilo ravnotežu ekipe.

I tako, na kraju se vratio Josip Radošević – znatno iskusniji nego što je bio i nesumnjivo kvalitetniji igrač – a Jeff je izgubio mjesto i pušten je natrag u Portugal, dobit će se i nekakva odšteta. Jučer je u večernjim satima službeno postao igrač tamošnjeg prvoligaša Chavesa. Pamtit ćemo ga po dobrom, barem bismo trebali, jer to je zaslužio i pristupom, i igrama, i važnom ulogom koju je odigrao u rebuildingu.

Isus je otišao, i to ne u neku ozbiljniju momčad u kojoj zbog svojih nedostataka ne bi imao mjesta.

Jer sada je i Hajduk takva momčad.