Nogomet narodu

Povratak čudovišta iz močvare

Mamurluk u HNL-u poslije pijančevanja po Europi

Nazovite to poslovičnim ili bolesnim cinizmom, nazovite to realizmom – već prema tome kakva je vaša vlastita perspektiva – ali iskusniji pratitelji domaće nogometne lige mogli su već predosjetiti da nakon uspješnog i pomalo bajkovitog učinka hrvatskih klubova u Europi slijedi nimalo ugodno triježnjenje.

Preko tjedna se opijemo slatkom iluzijom da smo relevantni, moćni i da stvari kreću nabolje, raskalašeno feštamo u srčanom nogometu svojih uzdanica i u nekom se trenutku osjetimo nepobjedivima, nazdravljamo nekim bočkajima, ercezima i slugama, trenerima i navijačima, a naš nam se nogomet učini poput svatovskog svirača kojemu obijesno lijepimo banknote na čelo jer nam pjesmom srce dira.

A onda nas čeka jutro poslije.

Englezi imaju taj izraz ‘continental hangover‘, koji se odnosi na to da momčad nakon važnih europskih utakmica često kiksa u prvoj sljedećoj u prvenstvu. Međutim, kad su Hrvati u pitanju, mamurluk je puno širih, epidemijskih razmjera; i nije to neki od onih epskih, kad u kupaonici zateknete tigra koji pripada Mikeu Tysonu, a na vlastitoj guzici tetovažu Davora Šukera s uzdignutim palcem. Ne, ovo je baš onaj klasični mamurluk kad vam se svako malo digne želudac, a vi padnete u depresiju i ne želite ni izaći iz kreveta.

Nakon izbacivanja četiriju suparnika iz redom bogatijih i nogometno daleko sređenijih zemalja te jačih liga (izuzevši Dinamova suparnika Odda, koji jedini ne udovoljava ovom trećem uvjetu) u nedjelju i ponedjeljak smo u dva derbija vidjeli ponovno loš i siromašan nogomet te čitavu seriju detalja koji odišu nekom čudnom, nikako pozitivnom energijom.

Bili su tu oni već uobičajeni, sudački – poput spornih zaleđa, nedosuđenih prekršaja, izmaštanih penala i seljačkih isključenja. Po lošem starom običaju, hajdukovci su se više referirali na to, čak i s dodatkom da suparničko slavlje „izgleda umjetno“ nego na svoju poprilično slabu igru, a Ante Ćorić ničim izazvan na svoje ‘pljuvače’, kojima je sad valjda začepio usta time što je dobro šutnuo jednu loptu. Dinamov je trener svojim plačem nakon pobjede nad Hajdukom ostavio sve bez suvislog komentara, a njegov stoper, time što se smijao teškoj ozljedi suparnika, samo one pristojnije. Meni je šokantnije od svega toga bilo to što su tvrdili kako su igrali dobro. Osječka je utakmica bila podjednako loša i bizarna, a presudio ju je kazneni udarac kakav se ne bi svirao valjda ni berlinskom Dynamu u najcrnje doba strahovlade Ericha Mielkea, njegova psihopatskog pokrovitelja iz Stasija.

Dobrodošli natrag u močvaru.

Ali jedna mi se stvar učinila posebno ekscentričnom tijekom tog pijančevanja koje je prethodilo svemu. U petak je GNK Dinamo na svojoj službenoj stranici čestitao Rijeci, Hajduku i Osijeku na prolasku u play-off europskih natjecanja – dakako, još prije toga je putem Facebooka to učinio njegov famozni Savjetnik – ali uz dodatak jedne rečenice: „Svi zli jezici i oni koji s podsmijehom gledaju na hrvatsku ligu i hrvatski nogomet upravo su ovime dobili najbolji odgovor.“

Okej, možda je „ekscentrično“ kriva riječ, jer sličnu tezu mogli ste pročitati i drugdje, a nešto u tom smjeru izjavio je i Matjaž Kek, ali jesam li jedini koji misli da takvo dociranje i razračunavanje s ‘unutrašnjim’ neprijateljem baš i ne dolikuje službenoj stranici kluba?

GNK se zapravo nadovezao na inicijativu Rijekina predsjednika Damira Miškovića, koji je je nedavno pozvao na zajedništvo i predložio „svim klubovima da pod parolom Zajedno smo Hrvatska izađemo pred navijače i pokrenemo inicijativu da nam svima bude bolje.“ Premda zvuči otprilike jednako konkretno koliko i gospodarski program Hrvatske stranke naravnog zakona u 1990-ima, pa je tako i odjek među pukom bio otprilike sličnog dometa, Mišković u svojoj ‘ko-nas-bre-zavadi’ poslanici nije spominjao nikakve zle jezike. Barem je po tome ispao klasa za ono što već godinama nemilice ispada iz HNS-a, a sada to i u ovom širenju mira i dobra iz Maksimira, gdje vlada isti (i ne samo) mentalni sklop kao i u savezu, nisu propustili naznačiti.

I tako, ponekad vam trash filmovi iz 1980-ih govore više o aktualnim stvarima nego nacionalni mediji

Radi se o tezi da uspjesi klubova, reprezentativnih selekcija ili čak naših nogometaša koji igraju u inozemstvu na neki način dokazuju kako hrvatski nogomet nije ‘močvara’, nego da krupnim koracima ide naprijed. Naravno, uz zaslugu onih koji njime upravljaju – dakle, HNS-a. I GNK, ali nemojmo se sad pretvarati da to nije praktično isto.

Međutim, ta je teza nadasve problematična.

I ne moramo sad čak niti ulaziti na njene više razine te polemizirati o tome koliko je ovakav HNS zapravo učinio ili propustio učiniti za hrvatski nogomet. Dovoljno je ostati na onoj najnižoj i upitati se – jesu li uspjesi klubova uistinu i uspjesi saveza i hrvatskog nogometa u cjelini? Je li ekonomska stabilizacija i preobrazba Rijeke, Hajduka i Osijeka, koja je stvorila preduvjete za stvaranje kompetitivnijih momčadi, doista (i) HNS-ova zasluga te nagovještaj ljepše budućnosti?

Jer ako je tako, onda isto vrijedi i za mračniju stranu priče. Onda su neuspjesi RNK Splita – koji je akumulirao preko 60 milijuna kuna dugovanja i u tom procesu do siromaštva, blokade i dužničkog ropstva doveo niz nogometaša koje nije plaćao mjesecima i godinama – ili Cibalije – koja se raspada po šavovima i koju je od kraja prošle sezone iz istih razloga napustilo već 20-ak igrača – također i neuspjesi saveza, odnosno hrvatskog nogometa u cjelini. Kao što su to i sudbine brojnih bivših prvoligaša koji su propali ili završili u nižem rangu. No, za takve stvari vladari hrvatskog nogometa neće svojatati ni zasluge ni odgovornost, iako one zapravo puno više spadaju u njihovu domenu. Jer to jesu stvari oko kojih su mogli pomoći, pa barem tako da ne dopuste razvlačenje agonije do apsurdnih razmjera.

Kukavičje jaje koje se ovdje podvaljuje sastoji se u tome da se pokušava prikazati kako ono najvidljivije prema van – sportski uspjesi na internacionalnoj sceni – predstavlja ogledalo hrvatskog nogometa. Dok se ono ružno, loše i siromašno gura ispod tepiha. „Zli jezici“, oni koji ne prestaju podizati taj tepih, po tom sustavu vrijednosti spadaju u neprijatelje hrvatskog nogometa, a time i neprijatelje Hrvatske.

A to je ultimativni bulšit. I ne samo to, nego i prepoznatljiva metoda kojom totalitarni režimi diskreditiraju svoje disidente.

Na Telesportu se trudimo i HNL i reprezentaciju pratiti nešto dublje i drugačije nego što je to običaj u ostatku medija. Objavljujemo gomilu pozitivnih i afirmativnih stvari o igračima, trenerima i klubovima, ali objavljujemo vjerojatno još i više onih izrazito kritičkih; naprosto smatramo da to što obilujemo talentima, što se rađaju dobre i progresivne ideje i što – barem s vremena na vrijeme – možemo uživati i u nekim značajnim uspjesima ne amnestira domaći nogomet od kritike njegovih mnogih negativnosti i apsurda.

Radimo to upravo zato jer nam je stalo. Ovdje živimo, za ove klubove navijamo i u konačnici želimo isto što i Damir Mišković: pokrenuti inicijativu da nam svima bude bolje.

Mi na hrvatski nogomet gledamo kao na lijepi, krhki cvijetak koji je niknuo kroz pukotinu u betonu; niknuo usprkos iznimno nepovoljnim uvjetima, manjku prostora i nebrizi vrtlara. Jasno je da ga treba čuvati i njegovati, ali treba i razbiti taj besmisleni beton koji ga zarobljava i omogućiti mu da još naraste i razvije se.

Povratak čudovišta iz močvare iz 1989. – u originalu The Return of the Swamp Thing – jedan je od gorih filmova svih vremena. Okvirno zasnovan na stripu DC Comicsa, ali pritom drastično poglupljen, priča je o nadnaravnim avanturama mlade djevojke u močvarnim područjima Floride. Heather Locklear, poznatija kao Sammy Joe iz Dinastije i Amanda iz Melrose Placea, dobila je Zlatnu malinu za najgoru glumicu za svoju ulogu u njemu.

Postoji, međutim, zanimljiv twist u priči: pokazuje se da Swamp Thing, odnosno Čudovište, usprkos naslovu filma nije njegov glavni negativac, nego upravo ono koje spašava protagonisticu. Negativac je Dr. Arcane, djevojčin zli i izuzetno glavati poočim koji je uskrsnut nakon svoje smrti u prvom filmu (koji se, dakako, zove Swamp Thing iliti Čudovište iz močvare) i koji je čitavu močvaru stavio u službu svojih zlih eksperimenata. Na kraju shvaćamo da je zapravo on to čudovište, odnosno Swamp Thing.

I tako, ponekad vam trash filmovi iz 1980-ih govore više o aktualnim stvarima nego nacionalni mediji.