Suhi list

Evolucija Christiana Eriksena

Zašto je Tottenhamov majstor poput povjetarca koji nosi prolaznu ugodu

Za Christiana Eriksena moglo bi se reći da je nogometaš s pedigreom. Igra nogomet kakav se nekoć pompozno običavao nazivati aristokratskim. Ako baš inzistirate da budem do kraja politički korektan, bez neukusnih i snobovskih primjesa, stjeran u kut reći ću samo da je Tottenhamov Danac fascinantno talentirani nogometaš.

Kad ga čovjek pogleda, istog trena shvati da nema toga što bi mu na nogometnom travnjaku moglo predstavljati misterij. Tehnički gledano, ne postoji zahtjev igre koji taj čovjek ne bi mogao lakoćom ispuniti. Ako treba u punom sprintu sredinom terena utrčati u kazneni prostor i optimalno zahvatiti loptu iz visokoga i teškog voleja, kao što je bio slučaj u ponedjeljak u drugom poluvremenu protiv Evertona, nije problem. Ako treba, u istoj minuti iste utakmice, spuštanjem prema sredini povezati trokut te petom majstorski proslijediti loptu u prostor nadirućemu suigraču, naravno, nije problem. Takve su stvari Christianu Eriksenu kao dobar dan.

On zabija golove. U subotu je Evertonu zabio jedan. Igrajući za Dansku tijekom reprezentativne pauze zabio je i Poljskoj i Armeniji. U dresu nacionalne momčadi skupio je u posljednjih šest nastupa jednako toliko golova. Često su ti golovi prekrasni, postignuti iz daljine ili iz slobodnih udaraca.

Ako zabija po solidnoj stopi, onda asistira po luksuznoj. Za Dance je u proteklim dvjema utakmicama asistirao četiri puta. Za Tottenham je tijekom proteklih dviju sezona upisao ukupno 30 asistencija, najviše u ligi. Statistika navodi i da je lani u Premier ligi suigrače zadnjim dodavanjima gurnuo u 112 prilika za gol. Jest, i to je najviše u ligi.

Statistika, dakle, generalno štima, ne samo po doprinosu golovima, nego i po drugim mjerljivim napadačkim kategorijama, baš kao što štima opći dojam. Pod Eriksenovim igračkim profilom na stranici WhoScored navedeno je da “igrač nema značajnijih slabosti”.

Ostanimo ovom prilikom benevolentni i iz pristojnosti ignorirajmo njegov defenzivni doprinos, zadržavajući se isključivo u sferi “izostanka značajnih slabosti”.

Odigravanje iz prvoga ili drugog dodira osobina je visokokvalitetnih igrača. Teško ćete preživjeti tjedan a da od nogometnih analitičara u Hrvatskoj ne čujete opasku kako neki od domaćih talenata “predugo vuče loptu” ili “dodaje iz sedmog kontakta s loptom”. Sposobnost odigravanja iz prve ne samo da je poželjna, nego je i neophodna da bi se egzistiralo u modernom nogometu, posebice onakvom kakav se igra u Premier ligi.

Pa ipak, Christian Eriksen podigao je kategoriju izbjegavanja igre s loptom na sasvim novu razinu. Za igrača njegovih karakteristika – dakle, za gotovo klasičnu ‘desetku’, odnosno tehnički najpotentnijeg člana momčadi, kakvi s objektom nogometne igre stvaraju opsesivno-ovisničku vezu – riječ je o doista nesvakidašnjoj, gotovo pa zabrinjavajućoj pojavi. On jednostavno ne voli držati, vući niti čuvati loptu, već gleda da je se čim prije riješi.

Baš kao svojedobno Andrea Pirlo, Christian Eriksen evoluirao je u endemsku vrstu, okružen altruistima spremnima pogibati kako bi gospodin izvolio riješiti utakmicu

Jasno je da u tome oksimoronu postoji caka. Christian Eriksen živi u paničnom strahu od kontakta. Ne od udarca ili od prekršaja, nego i od same naznake, ma i najmanjeg rizika od pojave istoga. Vjerojatno bi on rado držao loptu, možda i zauvijek, samo kad bi mogao. Ovako to iskustvo traje toliko dugo dok se ne pojavi najranija naznaka kontakta, što se u Premier ligi, naravno, događa u roku odmah.

Eriksenova je velika sreća da Tottenham vodi trener kao što je Mauricio Pochettino, čija ideja igre prihvaća i tolerira igrača kakav je Eriksen. Njegova je još veća sreća što ima suigrače iznimne kvalitete koji za njega pristaju rintati. Igrače poput gotovo svih koji ga okružuju – a posebice Delea Allija, Harryja Kanea, Mouse Dembelea, Victora Wanyame… Oni omogućuju, nakon što podijele sve batine, da na red dođe Eriksen i mirno odigra zadnji pas na nekoga od njih, s nadom da baš taj dotad još nije iskrvario i da će smoći toliko snage napraviti on najkonkretnije.

Je li Christian Eriksen vrijedan takvog odricanja?

Danac je čovjek koji će napraviti razliku, uz uvjet da mu to momčad omogući. Istodobno, on nije ‘pojačivač okusa’. Drugim riječima, on igrače u svom okruženju ne čini boljima nego što jesu. Taj je proces ovdje izokrenut, pa Eriksen izgleda onoliko dobro koliko dobre suigrače ima. Kad su oni raspoloženi, Eriksen je na travnjaku impresivan. Kad im ne ide, njega nema nigdje. On je general koji bitkom zapovijeda kad je već dobivena.

Ain’t no change in the weather,
Ain’t no change in me
I ain’t hidin’ from nobody.
Ain’t nobody hidin’ from me

Baš kao što je otpjevao JJ Cale u svojoj Call Me The Breeze, događaji se, barem oni od presudne važnosti za rezultat, oko Christiana Eriksena događaju kao da ga nema. Poput povjetarca, on je samo ugodan promatračevim osjetilima i ništa više od toga.

Za igrača apsolutno genijalnog talenta, koji je imao potencijal postati najbolji igrač generacije – a tu generaciju su činili i čine, između ostalih, Neymar, Mario Götze, David Alaba, Isco, Iker Muniain i Jack Wilshere – ono u što se Eriksen pretvorio jednostavno ne zadovoljava. Nedostatno je.

Izvjesno je da u onim teškim i kriznim trenucima, sposobnost preživljavanja kakvih donosi naslove, Christian Eriksen neće donijeti prevagu. Da stvar po Tottenham bude gora, do njega, u trenucima kad nije ozlijeđen, djeluje još jedan sličan igrač i njegov vršnjak, Erik Lamela, koji također oportuno koristi sve ono dobro što odrade Alli, Kane i društvo koje zapravo nosi Pochettinovu momčad. (Argentinac se, za razliku od Danca koji taj dio otmjeno ignorira, barem pokušava truditi u obrambenoj fazi igre, premda se Pochettino svaki put kad ovaj ukliže vjerojatno hvata za glavu.)

Najslabija karika u Tottenhamu? Možda bi bilo pregrubo reći. Možda i ne bi. Christian Eriksen naprosto je evoluirao u endemsku vrstu u Premier ligi, baš kao svojedobno Andrea Pirlo u Juventusu i talijanskoj reprezentaciji, okružen altruistima spremnima pogibati kako bi gospodin u kopačkama izvolio riješiti utakmicu. Talijan je to barem činio. Njegova se replika takvim značajem zasad ne može pohvaliti.

Kao povjetarac, nosi tek prolaznu ugodu.