Topnički dnevnici

Maneken novog nogometa

Kako je Casemiro postao ključni čovjek Zidaneova Real Madrida

Zinédine Zidane i njegov ‘Marsejski rulet‘ i dalje su najbolje oličenje nogometne elegancije. Finta koja je kod njega izgledala tako prirodno, kao nešto s čime se rodio. Potez toliko učinkovit, a istodobno tako lagan i tečan. Uostalom, sve što je Zidane radio bilo je umjetnički kao da vuče kist po platnu jer čovjek je igrao nogomet kao da lebdi pola metra iznad zemlje.

No, više nego umjetnik, Zidane je bio pobjednik. Njegova je elegancija dolazila spontano, on joj nije težio niti je razmišljao o njoj. Elegancija je bila samo sredstvo kako bi ostvario pobjedu, jedino o čemu je razmišljao. Uostalom, upravo je Zidane bio taj koji je prije svih proročki kritizirao prodaju Claudea Makéléléa, pitajući se zašto dodavati još jedan sloj zlatne boje na Bentleyja ako istovremeno gubite motor.

Zato je, i prije nego što je postao trener Real Madrida, Zidane je znao što treba ako želi pobjeđivati. I znao je što ima.

xxx

Prvu šansu za igranje utakmice dobio je u rodnom São Joséu dos Camposu, siromašnom ruralnom predgrađu São Paula, u lokalnoj akademiji. Kada su otišla u goste slavnom Santosu, sva djeca su nekako instinktivno razmišljala kako će odigrati dobro – toliko dobro da će ih Santos, pravi i veliki profesionalni klub u kojem je karijeru započeo veliki Pelé, ostaviti kod sebe. Svi su se dječački nadali su baš oni taj idući Pelé i da je to njihova šansa se dokažu.

Casemiro je imao druge planove.

Njemu je bila važna isključivo pobjeda. Taj put nije pobijedio jer razlika u klasi je bila ogromna, ali ubrzo je doveden u redove São Paula. To mu je ponudilo šansu da se natječe s Neymarom, koji je predvodio Santos, te mu dalo okus pobjede.

Djetinjstvo nas sve oblikuje. Ovisno o karakteru, iskustvo teškog siromaštva uzrokuje da neki nogometaši vrlo brzo poslije prvog velikog zarađenog novca i osigurane egzistencije jednostavno prestanu jednako jako gristi i krenu uživati, nadoknađujući sve ono što nisu imali dotad. Casemiro nije jedan od takvih. Otac ga je napustio u ranoj životnoj dobi, a majka danima nije bila u stanju staviti hranu na stol za njega i još dvojicu braće. Živjeli su u jednom od najsiromašnijih naselja u Brazilu, tako da niti krasti ili prositi nisu imali od koga. U intervjuu Rubénu Jiménezu za Marcu Casemiro je ispričao kako bi s tek sedam ili osam godina života u danima prije utakmica spavao kod prijatelja, sve kako bi se uspio odmoriti u krevetu – jer doma nije ima ništa osim pokrivača na zemljanom podu sklepane kućice. Ništa osim pokrivača koji je glumio krevet i želje da pobjedama izbori kartu koja će ga odvesti iz te neimaštine.

Kad se probio u omladinske selekcije São Paula, dobio je sobu s krevetom, a po prvi put je imao televizor. To je bio njegov prvi uspjeh, ispunjenje prvog malog cilja i novi podsjetnik kako je pobjeda slatka.

Međutim, uslijedili su novi problemi. Kao 14-godišnjaku mu je bio dijagnosticiran hepatitis i daljnji nastavak karijere je itekako doveden u pitanje. Sjetite se sebe s 14 godina. Stavite se u poziciju da onoliko nezreli imate ispred sebe nešto što vam može prekinuti karijeru, a na što nemate neki utjecaj. Zapravo mu nije ostalo ništa drugo nego moliti zajedno s bakom, koja ga je naučila da ne gubi nadu – jer Casemiro je ispred sebe vidio gotov život, povratak u favelu u predgrađu gdje ni drogu nemaš kome prodavati. I umjesto da se dijete od 14 godina slomi, on je odlučio boriti se. Oporavio se, izgubio je neko vrijeme i dio svog nogometnog razvoja, ali se vratio odlučniji nego ikad. Takve stvari, koliko god mi mislili da su jednostavne, rade samo rođeni pobjednici.

Casemiro je postao glasnik novog shvaćanja nogometa kao igre. Nešto što Makélélé i Sergio Busquets nisu doživjeli na vrhuncu svojih karijera

Put u Real Madrid ga je vodio preko B momčadi. São Paolo ga je posudio Realu, jer u Madridu nisu bili uopće sigurni žele li ga ili ne. Nije bio dovoljno atraktivan za nešto više od probe u B momčadi. Iako je u ondje igrao s Álvarom Moratom i Jeséom, u toj su Castilli zapeli i mnogo veći igrači od njega. Pitajte samo kako su se tamo proveli Samuel Eto’o, Juan Manuel Mata, Santiago Cañizares ili Saúl Ñíguez.

Srećom po Casemira, u Realu je tada stolovao José Mourinho, kojemu nije bilo strano niti staviti Pepea na poziciju zadnjeg veznog kako bi zakrpao rupe, stoga je energetska bomba iz B momčadi dobila šansu na velikoj sceni.

Mourinho je znao da se ne može napadati ako se iza toga ne može obraniti. Nogomet je igra u kojoj je ravnoteža između obrane i napada iznimno bitna, igra u kojoj su najvažnije dvije sekunde po osvajanju ili gubitku lopte. Braniti se u zoni nije jednostavno, ali je neusporedivo lakše nego pokrivati prostor i držati poziciju u sprječavanju protivničke kontre. A Real mora napadati, mora otvarati suparniku one dvije sekunde vremena i onih 40 metara prostora i zato mora, ali apsolutno mora, imati igrača koji će donijeti balans između obrane i napada. Onoga koji će popuniti rupe u obrani da se može napasti i da se nakon napada može obraniti.

„Casemiro ispunjava ulogu koju napadačka momčad treba“, izjavio  je Rafael Benítez. „Ako momčad napada i izlaže se, treba igrača poput Casemira koji će pomoći zauzdati sustav od raspada.“

Znajući koliko Rafa polaže na obranu, čudno je da je krenuo na Barcelonu bez njega. Barca je to, naravno, kaznila i s 4:0 ubrzala Benítezovu ionako neizbježnu smjenu s klupe. Nije da je čovjek kojeg su prozvali Debeli Konobar ikad izgledao kao pravi čovjek za Real Madrid, ali ni čovjek koji je došao na posudbu u Castillu nije imao puno šanse postati Zidaneov ključni čovjek u sredini trena. Posebno ako znamo da je u prvih osam utakmica u La Ligi Zidane Casemiru dao svega 20 minuta uz jednu cameo minutu u Ligi prvaka, kad je ušao kao taktička zamjena u svrhu gubljenja vremena.

Onda su došle teške utakmice protiv velikih suparnika. Utakmice koje Zidane ne počinje bez Casemira.

Kad je Diego Simeone prije finala Lige prvaka na San Siru bio upitan tko je najveća prijetnja za Atléticovo osvajanje trofeja, svi su očekivali neki diplomatski odgovor jer trenerima obično ne pada na pamet otkrivati svoja viđenja suparnika prije tako važnih utakmica.

„Za ravnotežu ekipe, Casemiro je bez ikakve sumnje najvažniji Realov igrač“, izjavio je Cholo. „Njegova prisutnost tjera suparnika da se prilagodi i omogućava momčadi da se pregrupira i ostane superiorna sila na terenu.“

U tom finalu, u 120 minuta nogometa, zaista se pokazao iznimno bitnim. Imao je osam oduzetih lopti, sedam čišćenja opasnosti i 91 posto točnih dodavanja uz nebrojne osvojene duele. Ukratko, tjerao je Atlético da ga zaobilazi i u one dvije ključne sekunde omogućavao je Realu da se pregrupira i uspješno obrani, dokazavši se kao ključni čovjek u Zidaneovim pripremama za osvajanje, pa onda i obranu naslova Lige prvaka. Ili, da parafraziramo Zidanea iz igračkih dana, dokazao se kao motor koji omogućava da zlatni Bentley i dalje vozi.

Luka Modrić i Toni Kroos su srce i duša europskog prvaka. Pa ipak, u najbitnijim utakmicama Casemiro izvlači maksimum iz njihovih sposobnosti, čuvajući im leđa do te mjere da Zidaneu ne pada na pamet krenuti u veliku utakmicu bez njega.

Naravno, protiv slabijih suparnika Casemirovi limiti ostaju jasno vidljivi.

Od onog igrača s početka karijere koji se mučio s osnovnim nogometnim radnjama kao što su primanje i dodavanje lopte, napredovao je u čisto pristojnog nogometaša. Ipak, u utakmicama protiv Las Palmasa ili Granade Zidane će često između 1+2 organizacije veznog reda, u kojoj je Casemiro iza Modrića i Kroosa, u igru staviti zaista sjajnog Isca i vezni red organizirati po principu 2+1, gdje će Isco biti ispred ove dvojice. Time će dobiti još jednog talentiranog igrača sposobnog stvarati višak s loptom, čovjeka koji je toliko dobar da je natjerao Florentina Péreza da zaboravi kakav je to Realov način.

„Bio je užitak trenirati ga“, izjavio je Julen Lopetegui, njegov trener na posudbi u Portu, a sada izbornik španjolske nogometne reprezentacije. „Njegova tajna je želja za napretkom, volja za adaptacijom. On je svačiji partner – stoperima, bekovima i veznjacima, pomaže im, prilagođava se i svima čuva leđa.“

Sve češće i Zidane radi taktičke adaptacije. Suparnici su protiv Reala razvili sustav igre u kojem bi doslovno puštali Casemira da prima loptu s 15-ak metara prostora, blokirajući dodavanje natrag stoperima i striktno pokrivajući Kroosa i Modrića kako bi zatvorili presing zamke oko njih ili prema aut liniji. U tim trenutcima, Real je izgledao bezidejno i neopasno. Stoga se Zidane dlučuje podići Casemira na ‘desetku’, a Kroosa i Modrića spustiti prema lopti u poziciju iz koje mogu započeti pozicijski napad. Tako je maknuo Casemira iz problematične zone, a u njemu dobiva još jednu opciju – jer u slučaju problema stoperi imaju metu za gađanje dugom loptom. I to metu koja rijetko gubi duele. Popravio je kretanje kojim otvara linije dodavanja svom veznom redu, tako da je u svom igračkom napretku dao opcije i napadu.

xxx

„Kad je otišao, svima nam je nedostajao“, izjavio je Zidane, objašnjavajući zašto je svoj povratak u reprezentaciju svojevremeno uvjetovao i Makéléléovim povratkom. „Bio je jedini koji je uvijek držao poziciju, onaj koji je znao što radi i zato je momčadi uvijek bio referentna točka.“

Zidane, koji je većinu trofeja osvojio s Makéléléom iza svojih leđa, znao je koliko mu je potreban takav igrač. Zato je Casemiro – iako dugo vremena osporavan i (realno) krajnje upitan – postao oslonac momčadi i zajedno s igračima kao što su N’Golo Kanté, Julian Weigl, Nemanja Matić ili Fabinho postao glasnik novog shvaćanja nogometa kao igre, maneken novog nogometa. Nešto što Makélélé i Sergio Busquets nisu doživjeli na vrhuncu svojih karijera.

A to nije uopće loše postignuće za dječaka iz predgrađa São Paula koji na leđima nosi natpis „Casemiro“ jer su mu na dres pogrešno napisali ime. Nije važno, jer Carlos Henrique José Francisco Venâncio Casimiro dogurao je toliko daleko da svi, čak i bez imena na dresu, znaju tko je.