Većina ljudi nakon određenog vremena provedenog u istom okruženju počne osjećati potrebu za promjenom. U dinamičnom svijetu sporta ta je težnja još izraženija. Želja za brzim i konstantnim napredovanjem jedan je od glavnih motiva za promjenu okoline, ali često čak ni oni pojedinci kojima se u određenoj sredini sve posloži i uspiju dosegnuti sam vrh neće na tom mjestu uspjeti pronaći svoj unutarnji mir, barem ne na dulje vrijeme. Iako su već dokazali svoju visoku vrijednost, osjećaju poriv da se dokažu i negdje drugdje kako bi još dublje uklesali svoje ime u kamenu izvrsnosti.
Baš je taj poriv nagnao Ergina Atamana na odlazak iz Efesa.
Osebujni turski stručnjak nikad se nije libio javno isticati kako se smatra jednim od najboljih europskih trenera, zbog čega je dugi niz godina u široj košarkaškoj zajednici bio smatran za glasnog hvalisavca bez pravog pokrića — istina je da su njegove momčadi uglavnom igrale vrlo uzbudljivu košarku, naročito Galatasaray sredinom prošlog desetljeća, ali nedostajao je konkretni rezultat kojim bi potkrijepio svoja busanja o prsa; uglavnom su njegove ekipe zaustavljane u ranijim fazama Eurolige. No, u Efesu mu se napokon sve posložilo te je stvorio tim koji ne samo da se dvaput uzastopce popeo na tron, nego je usto igrao zbilja impresivnu košarku. Ataman je tim podvizima konačno stekao puno priznanje opće košarkaške zajednice, kao i status božanstva u Efesu, ali se usprkos svemu odlučio na odlazak iz kluba već nakon prve slabije sezone.
“Kao što sam nekad bio najbolji euroligaški trener, tako sam sada podbacio”, poručio je prošlog travnja nakon što je Efes porazom od Fenerbahçe ostao bez šansi za plasman u doigravanje. Teatralni Turčin tada je napustio teren prije kraja utakmice, valjda želeći tim potezom simbolično označiti definitivni kraj jedne epohe.
Brutalnim zatrpavanjem Reala u Madridu Panathinaikos je branitelju naslova poslao poruku da je već sad kadar preuzeti njegovo prijestolje
Ubrzo potom potvrđeno je ono o čemu se ranije po kuloarima dugo šaptalo: Ataman je prihvatio Panathinaikosovu ponudu i krenuo u novu, još težu misiju dokazivanja. Jer koliko god Efes bio zahtjevna sredina za rad, u posrnulom grčkom klubu pritisak rezultata barem je dvostruko veći — em zbog karizmatične klupske vrhuške s megalomanskim ambicijama, em zbog ništa manje užarene vojske navijača Zelenih, dok je svima zajedno već odavno ponestalo strpljenja. Još od odlaska Željka Obradovića 2012. Panathinaikos se nalazi u rezultatskoj krizi kojoj se sve donedavno nije nazirao kraj. Bilo je, doduše, solidnih sezona, ali momčad unatoč znatnim ulaganjima tijekom svih ovih godina niti jednom nije uspjela pronaći put do euroligaškog Final Foura, što se u ranijim sezonama podrazumijevalo za šesterostrukog europskog prvaka.
Zbog toga Ataman nije doveden da bi s vremenom postupno izgradio nešto nalik Efesovoj dinastiji; angažiran je da to napravi istoga časa. Očekivanja su, dakle, maksimalna, a vremenski rok minimalan, ali zato je klupska uprava osigurala impozantni sezonski proračun kako bi turski mag smjesta na raspolaganje dobio sve neophodne sastojke za stvaranje magije na terenu. Pao je ove sezone utrošio 35 milijuna eura na slaganje kadra, po čemu je najizdašniji iza poslovičnog vodećeg Real Madrida.
Legitimni kandidat za titulu
Atamanova atenska avantura nije mogla gore krenuti. Ako navijačka skupina Gate 13 nešto baš ne može podnijeti, to je domaći poraz od najljućih rivala iz Pireja. Olympiacos je u prvom euroligaškom kolu bez prevelike drame uzeo bodove u OAKA areni, nakon čega su za Zelene uslijedila dva mjeseca kašljucavog razdoblja što je naravno podiglo tuste oblake sumnje oko turskog stratega.
Međutim, kako je vrijeme odmicalo, njegova nova mašina počela se sve više zahuktavati, da bi početkom kalendarske godine Panathinaikos nezadrživo počeo nadirati prema samom vrhu ljestvice. U posljednjih 15 utakmica upisao je 12 pobjeda i probio se na treće mjesto (ukupni omjer 18:10), dok je brutalnim zatrpavanjem Reala u Madridu branitelju naslova poslao poruku da je već sad kadar preuzeti njegovo prijestolje.
Kako izgleda nova Atamanova tvorevina, nazire li možda preslika negdašnjeg šampionskog Efesa?
Ne baš. Iako postoje stanovite sličnosti, karizmatični je stručnjak počeo pisati neku novu priču. Primjerice, može se povući paralela između Shanea Larkina i Kendricka Nunna kao američkih bekova sa značajnim NBA iskustvom oko kojih Ataman gradi strukturu ekipe, ali riječ je o bitno drugačijim tipovima igrača: za razliku od omalenog Larkina koji je dominirao na temelju munjevite brzine i sjajnog šuta, Nunn nije toliko dobar šuter (trica 32,6 posto, dvica 45,3 posto), ali je fizički mnogo dominantniji te kompletniji igrač, zahvaljujući čemu je, uostalom, imao i zapaženiju NBA karijeru (u Miamiju bio na 15 poena u prosjeku).
Nema sumnje da je Nunn najveća Atamanova najveća uzdanica u napadu. U vremenu dok se nalazi na parketu sudjeluje u završnicama čak 29,9 posto Paovih akcija, po čemu je ispred 97 posto igrača u Euroligi. Njegovi sjajni prodori, sposobnost šutiranja iz svih pozicija te solidne razigravačke kvalitete svrstavaju ga među najproduktivnije igrače natjecanja (14,3 poena i tri asistencije po susretu) usprkos tome što bi trebao poboljšati postotke šuta iz igre. Iz tog statističkog parametra najbolje se može očitati da je riječ o igraču koji je još uvijek u procesu prilagodbe na europsku košarku, ali unatoč manjku iskustva pokazuje da je već u svojoj prvoj euroligaškoj sezoni sposoban biti nositelj ekipa koja je legitimni kandidat za titulu.
Ipak, Nunn ne predstavlja najboljeg igrača Zelenih. Taj počasni status s punim pravom pripada Kostasu Sloukasu.
Mnogo se prašine podiglo nakon što je sjajni grčki bek ljetos počinio ultimativnu izdaju, odnosno prešao iz crveno-bijelog Pireja u zeleni tabor. No, taj se potez prilično lako može razumjeti kad se uzme u obzir da je tada 33-godišnjem igraču ponuđen trogodišnji ugovor vrijedan 2,7 milijuna eura po sezoni, što je uistinu bajoslovna svota za euroligašku košarku.
Elitna obrambena ekipa
Postojala je velika strepnja da se Uprava u tom poslu gadno preračunala, budući da se mogao očekivati Sloukasov postupni pad u produkciji s obzirom na sve dublje zalaženje u veteransku fazu karijere. Ali pokazalo se da, barem zasad, nema razloga za brigu; kocka se itekako isplatila budući da Kostas i dalje redovito pruža kompjuterske izvedbe na terenu, što se kroz statistiku najbolje predočuje kroz podatak o fantastičnih +8,3 net ratinga, po čemu je bolji od 96 posto igrača u ligi. Njegovih 11,3 poena i 5,6 asistencija po utakmici jako su dobri, ali ne toliko impresivni koliko sam dojam koji ostavlja. Sloukas naprosto povlači sve konce Panathinaikosove igre, a on u pravilu uvijek točno zna kada koju nit treba povući.
A Sloukasova omiljena lutka na koncu je Mathias Lessort.
Francuski centar oduvijek je imao potencijal da bude jedan od najdominantnijih igrača u Euroligi, ali tek je u Partizanu pod Obradovićevim vodstvom uspio dosegnuti tu razinu, stoga su postojale bojazni da bi se izlaskom iz Žocova sustava mogao vratiti na stare postavke. Dogodilo se suprotno: Lessort je još malo podigao nivo izvedbi te danas igra najbolju košarku u karijeri. S prosječnim indeksom korisnosti 19,3 trenutno je treći u MVP poretku (13,9 poena, 6,1 skok, 1,1 ukradena lopta i 0,8 blokada prosječno uz net rating +7,7).
Svakako dobar dio zasluga za novi Lessortov iskorak ide Sloukasu, koji ga kao majstor pick & roll igre neumorno hrani loptama na ziceru (koji uglavnom završavaju beskrupuloznim zakucavanjima), ali Francuz je pohvatao sve Atamanove zahtjeve te na svojim širokim plećima iznosi pozamašan dio Panathinaikosove igre, osobito u obrambenom segmentu gdje mu zbog spoja visine, snage i mobilnosti nema premca (po naprednoj statistici je u kombiniranim obrambenim kategorijama bolji od 96 posto igrača u ligi).
Ako ćemo već povlačiti paralelu između Atamanova Efesa i Panathinaikosa, najveća razlika je upravo u činjenici da Efes nije imao ni približno toliko strašno oružje u reketu kakvo predstavlja Lessort za Pao. A druga stvar je sama obrana. Efes je, iako napadački izuzetno raskošna ekipa, titule osvajao tako što je u ključnim utakmicama uglavnom zaključavao pristupe svom obruču. Takve bravurozne obrambene izvedbe još više dobivaju na vrijednosti s obzirom na individualne ranjivosti Efesovih vedeta: Larkin, Vasilije Micić i Krunoslav Simon imali su svaki svoje slabosti, ali ih je timska kohezija uspješno sakrivala.
S druge strane, Panathinaikosov osovinski trojac čine igrači koji je svaki za sebe ako ne elitni (Lessort), onda barem vrlo dobar defenzivac (Sloukas i Nunn), dok za podršku imaju Konstantinosa Mitogloua, Juancha Hernangómez, Kostasa Antentokounmpa, Jeriana Granta i Mariusa Grigonisa, redom sjajne obrambene igrače. Zapravo se od planiranih nositelja kao meko tkivo u obrani jedini pokazao Luca Vildoza, koji je u posljednje vrijeme ionako izvan kadra zbog ozljede koljena, što nije previše naštetilo Zelenima, dapače.
Pao je prije svega elitna obrambena ekipa (treći u ligi po defenzivnom rejtingu — 108,9) sa zasad prosječnim napadom koji, pak, izgleda sve moćnije. Ataman se odvažio upustiti u nova dokazivanja na jednu od najužarenijih destinacija u Euroligi, a zasad se čini da je na pravom putu da zbilja u najkraćem roku vrati Panathinaikos u stare visine.
