Izgleda da u hrvatskom nogometu odjeća treba biti referentna točka strateških odluka oko novih trenera. Kada je prije tri godine, u lipnju 2021., Silvijo Čabraja (ponovno) preuzeo vođenje Lokomotivine prve momčadi, sa svojim se pomoćnicima našalio da je prvi cilj dočekati zimske jakne na klupi. Tri zime je Čabraja dočekao i otpratio od tog lipnja i, iako je svaka bila zahtjevnija od prethodne, rezultat je sve bolji. Pobjeda nad Rijekom jedina je koja mu je nedostajala u ovosezonskom rezultatskom katalogu i s njom je, ispada tako, onako iz sjene kontrolirao tijek ovosezonske dramatične utrke za naslov prvaka.
Prvo je u mjesec dana početkom polusezone dvaput otkidao bodove Dinamu, s posebno memorabilnim masakrom od 0:3 na Maksimiru u onoj zaostaloj utakmici četvrtog kola. Naknadni remi u Kranjčevićevoj doveo je Sergeja Jakirovića na rub otkaza, a Dinamove navijače na rub ludila; u tom je trenutku izgledalo kao da je Loksa sa stilom naplatila sve one ‘revijalne’ utakmice s maticom tijekom godina i odličila je ostaviti bez titule prvaka. Ali lista za odstrijel tu je tek bila počela.
Hajdukovi su navijači obneviđeno slavili kaos koji je Čabraja, kao u nekom kaubojcu, sa svojim klincima izazvao u najvećem rivalu, brzo su pregrizli jezik. Da, Čabraja je jesenas već uzeo dva boda Hajduku u prosinačkom remiju također u Kranjči, ali velikom pobjedom na Poljudu gurnuo je Hajduk u isti ponor koji su Jakirović i Dinamo ipak nekako uspjeli preživjeti. I onda, da bi scenarij bio potpun, Silvijo i njegova ekipa bandita s Kajzerice sada taj isti Dinamo dovedu na prag titule tako što su odradili i svoj posljednji veliki posao, unakazivši i Rijeku u revolveraškom obračunu.
Zalog za priču koja odudara od onog u što se Lokomotiva s godinama pretvorila, i od čega — bez obzira na ovaj nazovi-odmak od matice — ne smijemo bježati ako se ne želimo pretvarati u nekakve usiljene i slijepe romantične revizioniste, baš je priča o treneru.
Ono gdje Čabraja u potpunosti može služiti kao primjer je povjerenje u ideju, bez obzira na iskustvo
Ovo, za početak, uopće nije njegova prva inkarnacija na Loksinoj klupi, dapače. Lokomotivu je već vodio davnih dana, tamo kad ga je Ilija Lončarević preuzimanjem predsjedničke funkcije u klubu učinio najmlađim trenerom u Trećoj HNL, u kojoj je na kraju završio četvrti. Bilo je to vrijeme u kojem je Lokomotiva bila tek tradicionalni zagrebački klub bolje prošlosti, a priča s Dinamom bila je tek u povojima. A Čabraja je tada još uvijek tek honorarno obavljao trenerski posao koji ga je vodio po zagrebačkoj zoni — od Stupnika, Ponikva i Svetog Ivana Zeline pa do Lučkog. Njegov glavni izvor prihoda tada je bio u sklopu prodavaonice ženskog donjeg rublja.
Tu je negdje ilustracija nogometa i njegove nemilosrdnosti koja ostavi ljude iza sebe. Čabraja je u mladim danima i sam bio perspektivni novozagrebački nogometaš i mladi reprezentativac koji je dijelio svlačionicu s generacijom čuvenih ‘Čileanaca’: Zvone Bobana, Robija Prosinečkog, Davora Šukera i Roberta Jarnija. I tko zna što bi dalje bilo, kako to kaže početak mnogih memoara neostvarenih nogometaša, da Silviju već kao 20-godišnjaku nije bio dijagnosticiran teži oblik dijabetesa, zbog čega je već tad razmišljao o prekidu karijere.
Slobodne ruke i vrlo malo pritiska
Koliko je ta opaka bolest problematična za profesionalne nogometaše i danas, kad je medicina uvelike napredovala, najbolje pokazuje primjer jednog od heroja ovosezonskog HNL-a, Benedika Mioča. Za Čabraju tih dana nije bilo praktički nikakve šanse i, iako se vratio aktivnom igranju, vrhunac igračke karijere bio mu je u Lučkom, u kojem se i umirovio sa svega 30 godina.
Uz povremene izlete na niželigaške klupe, Čabraja je završio kao koordinator omladinskih selekcija. Njegova pozadina i nesreća sa zdravljem koja ga je ostavila bez značajnije igračke karijere ispala je odlična podloga za davanje konteksta mladim igračima koje odgaja i preduvjet spoznaje da je nogomet teško i surovo okruženje, koje često ni u idealnim uvjetima ne ‘nagradi’ one koji misle da su to zaslužili.
Čabraja zna što je potrebno za biti okarakteriziran talentom, ali možda mu je upravo to što je njegov put prekinut omogućilo da svoju poziciju iskoristi za usmjeravanje aktualnih talenata u dobrom smjeru. Jer neće svi postati Lovro Majer, Luka Ivanušec, pa ni Lukas Kačavenda i Luka Stojković, unatoč ozljedama koje su ih prikočile, koje je, zajedno s još nizom talenata, ispraćao sve do seniorske afirmacije. Neće svi biti ni, evo, Marin Šotiček, Fabijan Krivak ili ostali pojedinci koji, makar jedva punoljetni, već kao predvodnici ekipe trasiraju Lokomotivu u sam vrh ljestvice.
Naravno da u selekciji i doselekciji strašno pomaže i to što je Lokomotiva, kao tradicionalno dobar razvojni klub, tijekom svih ovih godina dobivala i Dinamovu logističku podršku koja je taj bazen talenata proširila do krajnjih granica.
Naravno i da je malo usiljeno praviti se, kao što to opet neminovno dođe iz ugodne i razmjerno neopterećene pozicije Lokomotivina trenera, da se princip rada i napredovanja u piramidi može jednako lako primijeniti na sve njegove konkurente u prvoligaškom društvu. Lokomotiva svoj luksuz promoviranja i trpljenja talenata ima, baš kao što i Čabraju nitko neće pozvati na red kad u prvih 17 odigranih jesenskih kola ove sezone zabilježi tek tri ligaške pobjede, i to redom protiv Slaven Belupa, Rudeša i Istre.
Međutim, ono gdje Čabraja u potpunosti može služiti kao primjer je povjerenje u ideju, bez obzira na iskustvo.
Mogao je Božidar Šikić, pogotovo uz pomoć iz Maksimira, pronaći nekakvo zvučnije ime da svih ovih godina obnaša dužnost voditelja tako delikatnog, pa i temeljnog, sektora kluba kao što je Lokomotiva. Ali vjerovao je u Čabraju, niželigaškog trenera koji je radio u prodavaonici donjeg rublja, jer je prepoznao čovjeka koji svoje nogometno znanje nadograđuje osobnim iskustvom i sve to zna uspješno prenijeti mladim igračima za čiji razvoj ima slobodne ruke i vrlo malo pritiska.
Neovisno o široj priči Dinama i Lokomotive, Čabraja je ove sezone odradio sjaan posao, bez obzira na to hoće li on završiti plasmanom na europske pozicije ili ne. Ono što je njemu onomad oduzela bolest pružio je talentima koje vodi, i to kao čovjek koji je i nakon kraja igračke karijere morao opetovano krčiti svoj put u nogometu. Ovi dvoboji koje je putem dobio i tako trasirao šampionsku utrku nisu nužno opomena drugima o tome kako se ‘treba’ raditi, ali sigurno jesu dodatna satisfakcija kauboju s Kajzerice.
