Nula. Toliko je puta Atlético Madrid zaprijetio Manchester Cityju u 90 minuta četvrtfinala Lige prvaka. Imao je, doduše, Marcos Llorente pokušaj u 51. minuti kada je kontru završio nečim na pola puta između dodavanja i udarca, ako se to uopće može nazvati pokušajem. Sve ostalo je išlo u samo jednom smjeru. Može li se reći da je Diego Simeone pogriješio? Pa i ne baš, jer to je za Atlético bila tipična utakmica, onakva kakve i inače igra. On je odradio ono što uvijek radi. Bilo je samo pitanje toga što će napraviti suparnik na drugoj strani i hoće li njegov pristup upaliti, a naletio je na najgoreg mogućeg suparnika za takvu taktiku.
Na konferenciji za medije prije utakmice povela se rasprava oko toga kako će Pep Guardiola postaviti igru, s obzirom na međusobno različit stil nogometa. Rasprava je bila smiješna do te mjere da se sam Guardiola sprdao kako će smisliti nevjerojatnu taktiku u kojoj će na teren poslati 12 igrača.
U suštini, Guardiola nije imao što izmisliti. Atlético ima kvalitetne igrače, individualno je jak i dobro se brani, ali bunker je bunker. City svako toliko u domaćem prvenstvu igra protiv momčadi koja parkira svih 11 igrača na svoju polovicu i čeka, a to je ono što je Simeone napravio s Atléticom. Znao je i on sam da će to napraviti, znao je Pep i znali su svi ostali. To je ono što Atlético tipično radi u ovakvim utakmicama, a to Cityju odgovara.
Zato ovih nula udaraca nije toliki šok. Jednostavno, postoji objektivno taktičko objašnjenje zašto je Atlético bio toliko jalov.
Cholo bi bio slavljen kao pobjednik da De Bruyne nije zabio ono što je zabio. Ljudi bi njegovo preživljavanje percipirali kao pobjedu
“Pokušali smo mu pomoći tako što je radio s Juanmom Lillom na razumijevanju igre i onome što zadnji vezni mora raditi”, još u prosincu je Guardiola opisao zašto je Rodri ove sezone bolji nego što je bio lani. “Prošle sezone se previše kretao. Zadnji vezni mora biti tu; ne kreći se, budi tu. To je kao da vozite auto i prijeđete na zadnje sjedište, razbit ćete se. Vozač mora biti naprijed.”
Rodri je ključni razlog zašto je Atlético ograničen na nula udaraca. On je vozač Cityjeva napada i ako se povučeš toliko duboko da mu dopustiš da udobno sjedi za volanom, onda će City imati potpunu kontrolu nad utakmicom.
City tako može do preksutra
A Simeone je upravo to napravio pasivnim pristupom utakmici.
Guardiola je poslao momčad u klasičnih 4-3-3 s Bernardom Silvom kao lažnom devetkom. Zbog suspenzije koju odrađuje Kyle Walker, João Cancelo je zauzeo poziciju desnog beka, Nathan Aké je bio lijevo i njihov zadatak je bio okupirati halfspace zone jer su Raheem Sterling i Riyad Mahrez bili pozicionirani široko kako bi razvukli petoricu koju je u zadnju liniju posložio Simeone. Aké je ostajao nešto niže, Cancelo se podizao više i to je otvaralo prostore kao na slici dolje, rupe između Akéa i Sterlinga u koje se mogao spustiti jedan od veznih igrača — najčešće Kevin De Bruyne — i primiti loptu te zatvoriti trokut s drugom dvojicom veznih.
Tu dolazimo do ključne stavke utakmice. Rodri (označen plavom strelicom) drži poziciju na 40 metara od suparničkog gola i slobodan je primiti loptu u situaciji u kojoj može bez problema okrenuti stranu i prebaciti težište igre prema trokutu Cancelo-Mahrez-Bernardo Silva na drugoj strani. Sve da ga Geoffrey Kondogbia ili João Félix stave pod pritisak, može vratiti loptu na Aymerica Laportea (koji je na centru i izvan kadra) i resetirati napad.
Rodri je u 90 minuta imao 118 kontakata s loptom. Od tih 118 dodira, čak 103 su bila na suparničkoj polovici. Čovjek je imao 10 točnih dugih lopti kojima je mijenjao težište igre i tjerao Atlético na preslagivanje obrane.
Zato je Atlético bio toliko bezopasan u igri prema naprijed. Ako Rodriju date toliko mjesta na suparničkoj polovici, City može držati loptu do preksutra.
Temeljna pretpostavka svakog bunkera je ta da ćete se braniti, a onda ćete iskoristiti priliku i napasti kad suparnik napravi pogrešku. City u ovakvim uvjetima neće napraviti pogrešku. Možda u određenim segmentima utakmice nije bilo mjesta za centralnu progresiju — ili, laički rečeno, Atlético je dobro branio prostor između linija pa ni De Bruyne ni Bernardo Silva nisu mogli primiti loptu na poziciji desetke — tako da je lopta morala kružiti oko zone, ali nikad nije nestajalo strpljenja u igri i nikad se lopta nije na silu odigravala prema naprijed, a samim time Atlético nije dobivao priliku.
City je, uostalom, najbolja momčad na svijetu u čuvanju lopte. Guardiolina momčad ima strpljenje. To je ono kada je problem to što se Rodri previše kreće jer mora stajati i vjerovati suigračima da će lopta doći njemu, budući da je struktura u posjedu savršena. Bočni igrači su postavljeni simetrično prema krilima (krila široko, bekovi usko) i asimetrično jedan prema drugome (Aké nisko gotovo kao treći stoper, a Cancelo visoko kao dodatni vezni). City neće pogriješiti i dati suparniku prilike da redovito izlazi iz bunkera.
Što je ‘ozbiljan’ nogomet?
Uostalom, čak i ako City nekim slučajem pogriješi, Atlético je preduboko postavljen. Najistureniji igrač Simeoneove momčadi je u najboljem slučaju bio na 45 metara od Jana Oblaka, a često je bio i unutar vlastitih 30 metara. To nudi užasnu početnu poziciju za kontranapad. Jedini način da se kompenzira loša organizacija kontre je korištenje natprosječno brzog igrača koji bi na preostalih 60-ak metara terena sprintom napravio razliku, a Simeone takvog nema. To nije João Félix, nije ni Antoine Griezmann, a nisu ni Thomas Lemar, Ángel Correa i Luis Suárez koji su ostali na klupi. Riječ je o tehnički dobrim igračima koji mogu napraviti višak s loptom u nogama, ali ne mogu pretrčati obojicu stopera, Rodrija i Akéa koji su ostajali iza lopte.
Na kraju krajeva, jedine prave kontre koje je Atlético imao — preciznije rečeno, naznake tih kontri — nastale su nakon Cityjevih kornera jer je tada struktura Aké-Rodri-stoperi bila poremećena time što su odlazili na skok. Što je još jedan dokaz da je City najgori mogući suparnik za takvu taktiku zato jer je naviknut igrati protiv bunkera i razvio je mehanizme koji ga održavaju sigurnim. Guardiolina i ove i prošle sezone ima najbolju obranu u Premier ligi.
Zašto onda počinjemo s teorijom da Simeone nije pogriješio u postavljanju utakmice protiv Cityja? Zato što je ovo njegova igra. Nekad mu donese rezultat, nekad ne donese, ali čovjek ne može protiv sebe. Možda je pogriješio u generalnom izboru stila igre, ali ovu utakmicu nije mogao drugačije pripremiti.
A što je najgore, bio bi slavljen kao pobjednik da De Bruyne nije zabio ono što je zabio. Ljudi bi njegovo preživljavanje percipirali kao pobjedu, a zato Simeoneov generalni izbor stila igre ima korijen u životinjskom instinktu koji svi evolucijski vučemo u sebi.
Brian Cain s Yalea u svom je istraživanju je promatrao ponašanje ljudi na veslačkom trenažeru i došao je do zaključka da su ljudi spremniji ići preko svojih granica i napraviti nekoliko zaveslaja više ako im ponudite scenarij da im toliko i toliko nedostaje da uhvate predzadnjeg, nego da im isto toliko nedostaje da uhvate prvog. Generalno, više smo se spremni potruditi izbjeći poraz nego uhvatiti pobjedu. Taj instinkt dolazi iz toga što ljudi u svojoj prirodi imaju jak poriv za samoočuvanjem koji utječe na naše odluke čak i onda kad ga nismo svjesni. U ljudskoj je naravi ugrađen kod koji nas vuče prema tome da primarno pokušamo izbjeći zlo. Kad izbjegnemo zlo i kad se osjetimo sigurnima, tek se tada odlučujemo pokušati pronaći dobro.
Iz toga, valjda, proizilazi ideja da ozbiljan nogomet mora biti baziran na obrani, tvrd i ružan. To je produžetak primarne ljudske psihologije.
I nije to samo Simeoneova vizija. To je nešto što se redovito ponavlja u sportu. Uostalom, kod nas se kaže da je netko taktički odigrao dobru partiju isključivo onda kad pripremi defenzivni okvir. Taktika je sinonim za obranu. Bez obzira na to što Pep Guardiola pokazuje da je taktika ono kad se ide napadom na obranu.
