Ali nogomet jest bitan i emocije koje osvješćuje su stvarne. Za nas koji ga volimo, doživljaj te igre nam, na nekoj razini, govori o shvaćanju života i svijeta oko sebe možda i više nego što smo to isprva spremni priznati. Možda ne razmišljamo toliko o tome dok ima aktualnosti koje se smjenjuju iz dana u dan, iz sata u sat; ali sad, kad je praktično sav nogomet u lockdownu kao i mi sami, nemamo puno drugog izbora nego sagledati s prisilne distance u čemu je stvar i zašto nas nešto pali, a nešto drugo živcira ili ljuti.

Aktualni europski prvak Liverpool izgubio je od Atlético Madrida, trenutačno šestoplasirane ekipe španjolske La Lige, te završio svoju ovosezonsku europsku kampanju bez prilike da obrani naslov. I dok je dio medija, mahom španjolskih, preokret od 2-0 do 2-3 u produžetku na Anfieldu pozdravio kao herojski i čudesan, Liverpoolov menadžer Jürgen Klopp već je na presici poslije utakmice izrazio bazično ideološko neslaganje s načinom na koji je Diego Simeone dobio njegovu momčad.

Strategija borbe protiv koronovirusa je cholismo primijenjen u stvarnom životu

“Shvaćam da sam stvarno loš gubitnik”, rekao je Klopp. “Ali ne razumijem to da, s kvalitetom koju imaju, igraju takav nogomet. Mogli bi igrati pravi nogomet (proper football, op. a.), ali oni ostaju duboko i idu na kontranapade. Ne razumijem to.” Simeone se, s druge strane, nije dao uvući u raspravu i samo je zaključio: “Pokušavamo iskoristiti suparničke nedostatke. To je ono što radimo. I pokušavamo pobijediti.”

Kad je riječ o velikim ideološkim sukobima i testovima vjere u nogometu, rijetko je koji uprizoren na tako izravan način kao onaj. Naravno, ova dihotomija u shvaćanju što (“pravi”) nogomet jest datira iz davnih vremena i kroz povijest je nebrojeno puta ponovljena. Međutim, postoji razlog zašto je u današnje vrijeme ponovno osobito aktualna.

S jedne strane, nije teško razumjeti iskušenje da se već na prvu loptu da za pravo Kloppu kao apostolu suvremenog napadačkog nogometa. Njegova je momčad u toj utakmici preko 70 posto vremena držala loptu u posjedu, uputila je nevjerojatnih 34 udarca naspram suparničkih 10 i dodavala s preciznošću od 84 posto naspram smiješnih Atléticovih 58 posto — i svejedno je izgubila. Za razliku od prve utakmice u Madridu kad se Atlético vrlo uspješno i čvrsto branio, u uzvratu su Liverpoolovi frenetični napadi lomili Simeoneov klasični blok u 4-4-2 i gostujuća je momčad velik dio utakmice visjela poput pršuta na velebitskoj buri — ali svejedno je izvojevala pobjedu; dakle, nije baš postojao ni onaj mourinhovski argument kako “braniti se dobro nije zločin”.

Međutim, sve to i dalje ne znači da je Klopp u pravu kad kaže da Simeoneov nogomet nije “pravi”, jer što to uopće znači?

Kroz povijest je bilo fundamentalista koji su insistirali na tome da je samo jedan način pristupa i igranja nogometa “ispravan”. U osnovi, takav je bio i Johan Cruyff sa svojim insistiranjem na stilu kao vrhovnoj vrijednosti; takav je i Marcelo Bielsa, kao i svi njemački ajatolasi presinga, mahom ljudi koji su ponajviše utjecali na oblikovanje danas (ideološki) dominantnog stila. Primjer prošlosezonskog Ajaxa, koji je zaludio svijet svojim brandom napadačkog nogometa, pa i ove sezone Red Bull Salzburga u grupnoj fazi Lige prvaka, jasno su pokazali da je to ono što najveći broj ljudi voli i želi gledati.

Iznad svega, Liverpoolova igra visokog tempa, žestokog presinga i fluidnosti u napadu, ono što je Simon Kuper u svom eseju za ESPN nazvao “storming” (članak više nije dostupan online, op. a.) postala je svojevrsni destilat današnjeg nogometa.

No, kao da je i nešto više od toga. Ona rezonira i sa suvremenim društvom iz najmanje dvaju glavnih razloga.

Iz godine u godinu u nogometu svjedočimo sve većoj segmentaciji i polarizaciji između bogatih, nešto manje bogatih i siromašnih, što ima posljedice i na samom terenu. Frapantan je podatak, recimo, da je od sezone 2003./04. do 2005./06. u Premier ligi — to su prve tri sezone za koje postoje pouzdani statistički podaci — Opta zabilježila samo tri slučaja utakmica u kojima je jedna momčad imala loptu u nogama 70 ili više posto vremena. Samo prošle sezone je takvih bilo 67; neravnoteža je, čak i najvišoj razini, postala uobičajena, gotovo standardna. I Liverpool je u obje utakmice protiv Atlética, u gostima i kod kuće, imao više od 70 posto.

Takva je koncentracija kvalitete u najboljim ekipama da se nogomet već po prirodi stvari pretvara u igru mačke i miša. Oni slabiji zatvaraju se i grčevito brane, znajući da u otvorenoj borbi nemaju puno šanse s obzirom na ogromni jaz u individualnoj kvaliteti između svojih i suparničkih igrača; oni jači su toliko jaki da si mogu priuštiti ranije gotovo nezamislive ili u najboljem slučaju kockarske sistemske rizike kad napadaju, jer moraju naći načina da slome utvrđene obrane.

Drugi je razlog apstraktniji i teži za izravno potkrijepiti bilo kakvim konkretnim podacima. On izvire iz posvemašnje komercijalizacije vrhunskog sporta, kao i čitavog društva. U vremenu društvenih mreža i diktata instantne gratifikacije, strpljenje je roba kojoj stalno pada cijena. I u drugim sportovima, osobito u NBA-u, vidimo izuzetno izražene trendove za ‘napadačkom’ igrom, a manji fokus na obrani; narod želi napade, želi jurnjavu, želi konstantna uzbuđenja.

Želimo li nastaviti s velikim riječima i velikim teorijama, reći ćemo da je na djelu kulturna aproprijacija jedne progresivne nogometno-taktičke ideologije i njena asimilacija u dominantnu matricu.

I dok je taj — sasvim kolokvijalno nazvani — napadački nogomet na sliku i priliku današnjeg društva, onaj defenzivni i pragmatični ima svoje uporište u samoj evoluciji.

On je zapravo instinktivan i prirođen čovjeku.

Ne bi ljudska vrsta preživjela niti dogurala do toga da igra Ligu prvaka i raspravlja o tome što je proper football da nije u pradavnim vremenima, daleko prije osvita civilizacije, usvojila osnovne principe defenzivne i reaktivne borbe. Prije nego što su prešli na sjedilački način života koji će sve to vremenom omogućiti, naši preci su bili lovci i borili su se protiv nadmoćih suparnika u obliku velikih životinja; davno prije ratarstva, pisanja, čitanja i šutiranja najprije kožnog, pa onda sintetičkog mjehura morali su naučiti kako namamiti životinju u klopku, prepustiti joj terensku inicijativu, pritajiti se i onda joj u kontranapadu zadati precizan smrtonosni udarac.

To je bio temelj opstanka, kao i svih strategija gerilskog ratovanja koje su kroz povijest uslijedile: pokušati iskorisiti suparničke nedostatke. I pobijediti. Također, to je još uvijek i način na koji čovječanstvo reagira na krizne situacije koje su velikim dijelom izvan njegove kontrole i sukobe s jačim, opasnijim suparnikom.

Međutim, na ovom se mjestu moramo vratiti na onu priču o ozbiljnosti ili trivijalnosti nogometa, iako na sasvim drugoj poziciji od početne. Nogomet zaista najčešće jest preslika društva i zaista u velikoj mjeri objašnjava svijet, ali mora postojati granica do koje su mudrosti koje može ponuditi povratno primjenjive i univerzalne. Jer nogomet je ipak igra; nije stvarni život i ono što vrijedi u njemu ne mora nužno i uvijek vrijediti u životu.

Defenzivni nogomet — karakterizirali ga vi kao “bunker”, “parkiranje autobusa” ili kao ništa od navedenog — kroz povijest je prvenstveno smatran “pravom slabijeg”. Njegova učinkovitost ovisi o disciplini i posvećenosti cilju momčadi koja se brani, kao i sposobnosti one koja napada da stvori višak u skučenom i prenapučenom prostoru, za što su joj — osim same individualne kvalitete igrača — potrebni i uigrani napadački mehanizmi te energija i brzina u njihovoj provedbi. Kako je nogometna taktika postajala sofisticiranija, tako je i rizika u napadačkoj igri bilo sve više — više igrača u suparničkoj polovici, a manje ‘osigurača’ kontri, zbog čega ravnoteža takve momčadi često visi o niti; u svim onim utakmicama kad jedan suparnik ima više od 70 posto posjeda nerijetko mu se događaju porazi.

To znači da strategija odbijanja inicijative u igri te postavljanja momčadi tako da neutralizira suparnika i spriječi ga u stvaranju šansi može biti itekako učinkovita protiv napadačkog nogometa. Strategija iz Cruyffove maksime “ne mogu nas pobijediti, ali sigurno možemo od njih izgubiti” s Cholovim je Atléticom doživjela dodatnu legitimaciju, pa čak i glorifikaciju. Međutim, u svijetu koji se brzo mijenja ona se danas doima i groteskno preuveličanom za tradicionalnu priču o pravu slabijeg.

Atlético Madrid je, po zadnjoj Deloitte Football Money League, 13. nogometni klub na svijetu po visini godišnjih prihoda; Liverpool je sedmi. Razlika između njih još uvijek je itekako značajna (368 milijuna naspram 605 milijuna eura), ali nije baš kao da Cholo u ruci ima samo koplje — ili Slaven Belupo — protiv jedne od najjačih i najstrašnijih zvijeri na planetu.

Stvar je zapravo u tome da su Simeone i njegovi Atléti svih ovih godina bili najreprezentativniji primjer momčadi koja se po vlastitom izboru povlači u podređeni položaj i preuzima reaktivnu taktiku, jer je to ono što radi najbolje i što povećava njene šanse za uspjehom. I kad je osvajao La Ligu i igrao u finalu Lige prvaka, Atlético je igrao kao ‘mala’ momčad — po svom izboru.

I to se dugoročno pokazalo kao problem jer je njegov “gerilski” stil dosegnuo vrhunac preko kojeg se dalje više nije uspijevao usavršiti, a u Španjolskoj nema puno momčadi koje će ga napasti svim oružjima i tako omogućiti da igra svoju igru. Kako se klub učvrstio među najbogatijima i doveo pojačanja drugačijeg profila, tako je i on pokušao napraviti iskorak prema drugačijem nogometu nauštrb Simeoneove prirode, ali zasad prilično neuspješno, o čemu svjedoči i ovosezonski prvenstveni učinak. No, u dvjema utakmicama i dalje može dobiti bilo koga i u Europi — protiv Liverpoola, koji ne odustaje od svoje napadačke igre, primijenio je svoj prokušani old school pristup i uspio, a knockout sustav Lige prvaka nudi mu i šansu za prolaz do samog kraja. Ako toga ove sezone uopće bude.

Da bismo u potpunosti shvatili cholismo, moramo biti svjesni njegova etosa u kulturološkom kontekstu. Španjolski glagol sufrir ima dvojako značenje: on značiti “patiti”, ali istovremeno i “braniti se” i to je često korištena fraza u nogometu tog govornog područja. Za Cholov Atlético, ona je apsolutni buzzword.

“To je naša mantra”, rekao je João Félix nakon pobjede nad Liverpoolom. “Ne znamo koji je limit onoga s čime se možemo nositi, koliko možemo patiti, kao što smo danas”, dodao je dvostruki stirijelac u toj utakmici Marcos Llorente. “Patili smo do smrti i dobili pobjedu.” Simeone je zaključio: “Atlético je znao kako patiti, izdržati i svrgnuti aktualnog europskog prvaka”. Kvragu, čak i jedna od najpopularnijih klupskih navijačkih pjesama, Himno Centenario de Atlético de Madrid, poznata je pod alternativnim nazivom Que manera de sufrir (Kakav način za patiti).

Neka patu, kaže Torcida. Neko nešta voli, rekla bi moja pokojna baba.

Međutim, sve to nam govori i da je za uspjeh Cholova pristupa nužno igrače konstantno podsjećati na žrtvu koja se od njih očekuje, kao i na patnju koju moraju proći da bi na kraju bili nagrađeni. A tu prelazimo s nogometno-ideološkog na svjetonazorski teren.

Kad je César Luis Menotti, čuveni argentinski trener i osvajač prvog svjetskog naslova za Simeoneovu naciju na Svjetskom prvenstvu 1978., govorio o “ljevičarskom” i “desničarskom” nogometu, onda je za ovaj drugi rekao da “želi sugerirati kako je život borba i zahtijeva žrtve”. S velikim prijezirom, vjerojatno misleći na svoju ideološku nemezu Carlosa Bilarda, izjavio je: “Tako stvaraju retarde, korisne idiote koji se uklapaju u sustav”.

A valjda se nitko nikad nije toliko uklapao u priču o borbi, žrtvovanju i patnji kao Diego Simeone, koji usto dolazi i iz Bilardova ‘kampa’, odnosno igrao je i razvijao se pod njim, a ne pod Menottijem.

I možda je takva distinkcija suviše banalna, možda je i pogrešna, ali treba imati na umu da je je izrečena 1980-ih i u kontekstu Argentine, kao i Španjolske, dviju nacija koje su se oporavljale od desnih autokratskih režima i u kojima je radikalizirana svjetonazorska šizma između ljevice i desnice, pri čemu je ova druga i dalje bila usko vezana uz katoličku doktrinu o ovom životu kao “dolini suza”.

Povrh toga, ona svjedoči o nevjerojatnoj ozbiljnosti koja je pridavana nogometu, što uopće ne čudi znate li koliko su na njega polagali i argentinska vojna hunta i diktatura Francisca Franca u Španjolskoj. “Ozbiljnost” zapravo i nije prava riječ — bolje bi bilo reći da se u tom kontekstu nije pravila gotovo nikakva svjetonazorska razlika između ‘stvarnog’ života i nogometa. Za razliku od sekularnijih društava poput Nizozemske, Njemačke ili Engleske, gdje je uvijek bio naglasak na tome da se radi samo o igri.

Ironično, upravo je evolucija, a ne kreacionizam ishodište defenzivnog nogometa.

Jer najjača pokretačka sila u evoluciji čovjeka bio je strah — taj osjećaj mu je omogućio da ne ulazi u konflikte s jačim od sebe nego da se pritaji i čeka svoju priliku ‘iz kontre’. Strah je bio ključ opstanka i ljudi koji su se bojali pravih stvari preživjeli su da prenesu svoje gene potomstvu. I nogometna priča o patnji i žrtvovanju zapravo je priča o strahu — odnosno, o izbjegavanju suočavanja s njim, što je najeksplicitnije (navodno) sročio José Mourinho u svom manifestu koji je podijelio igračima Real Madrida uoči jednog derbija s Barcelonom Pepa Guardiole: “Onaj tko ima loptu, ima strah / onaj tko je nema je, prema tome, jači”.

Nadam se da mi nećete zamjeriti ovakvu možda neprimjerenu hiperbolu, ali aktualna strategija borbe protiv koronovirusa je upravo cholismo primijenjen u stvarnom životu. I dobro je da je tako, jer imamo evolucijske i povijesne dokaze da je takvo što učinkovito kad je u pitanju obrana ljudske vrste; u svakom slučaju učinkovitije od arogantnog jurišanja koje bi se brzo pretvorilo u igru mačke i miša. Ali to je stvarni život.

Ne znam kako vi, ali ja za nogomet volim da mi je bolji, ljepši i hrabriji od stvarnosti.