Često Liga prvaka ponudi rezultat koji jednostavno nije realan. Možda je najbolja ilustracija toga činjenica da se Borussia Dortmund ove sezone plasirala u polufinale Lige prvaka. Riječ je o momčadi koji ja trenutno peta u Bundesligi i igra jednu od svojih lošijih sezona u zadnjih desetak godina. Koliko je to peto mjesto realno najbolje pokazuje to što je momčad Edina Terzića peta u Bundesligi i po postignutim golovima i stvorenim šansama. Isto tako, Borussia upućuje najviše dugih lopti u cijeloj ligi, što je indikator manjka ideje u fazi napada, a koliko je obrana propusna odlično pokazuje to što ima treći najveći broj pogrešaka koje dovode do suparničkih udaraca. Najbolji Borussijin igrač ove sezone je vratar, najbolji strijelac zabio je 11 golova, a nitko nema niti dva uspješna driblinga po utakmici.
Ukratko, Borussia ne igra ništa posebno. Ne dominira, nema intenzitet, ne pokazuje posebnu kvalitetu ni u jednoj fazi nogometne igre, a čak nakon stvarno dugo vremena u sastavu nema niti vrhunsku mladu zvijezdu koju prati cijeli svijet, kao što je pratio Judea Bellinghama ili Erlinga Haalanda. Međutim, Borussiji ove sezone ide u Ligi prvaka. U grupnoj fazi je zabila sedam golova u šest utakmica, ali to je bilo dovoljno da iza sebe ostavi Paris Saint-Germain, AC Milan i Newcastle. Zatim je u osmini finala izvukla PSV s kojim se mučila sve dok Marco Reus u 95. minuti uzvrata nije potvrdio pobjedu, a onda je u četvrtfinalu izbacila Atlético Madrid.
Ima li logike da Borussia u ovakvoj sezoni igra polufinale Lige prvaka i da bude među četiri najbolje momčadi u Europi? Pa baš i nema, ali Liga prvaka je specifično natjecanje u kojem se ponekad pojave nerealni rezultati.
Jedan od takvih rezultata je prolazak Real Madrida.
Možda je šteta s takvim igračima igrati bunker, ali oni to mogu napraviti bolje nego drugi i to ih je dovelo do toga da još jednom prođu
Manchester City je u uzvratu četvrtfinala imao 33 udarca prema suparničkim vratima. Imao je 18 kornera, 46 centaršutova i 42 ulaska u suparnički kazneni prostor. Real Madrid je, s druge strane, imao osam udaraca, jedan korner, devet centaršutova i 14 ulazaka u suparnički kazneni prostor. City je dominirao utakmicom i imao je potpunu kontrolu nad prostorom. Sabio je suparnika u vlastiti šesnaesterac, a Real Madrid u drugom poluvremenu praktički nije prešao centar. Od 24. minute do sudačke nadoknade prvog produžetka, Real je imao jedan udarac; u 50. minuti Rodrygo je opalio s 25 metara i to je bio jedini pokušaj gostiju u 85 minuta nogometa. City je napadao, pogađao je okvir gola, Haaland i Kevin De Bruyne bili su u čistim zicerima, Phil Foden je imao dvije jako dobre situacije, ali rezultat je bio 1:1 i odlučilo je raspicavanje jedanaesteraca.
Ima li nogometne logike da Real prođe dalje u ovakvoj utakmici? Nema, ali Real Madrid je to napravio previše puta da bismo mogli pričati o sreći ili slučajnosti.
Real radi ono što Real radi
“Oni su se branili, mi smo imali puno šansi, ali na kraju dana je najbitnije postići pogotke, što mi nismo uspjeli”, rekao je nakon utakmice Pep Guardiola. “U nekom drugom sportu biste pobijedili nakon ovoliko prilika, ali to je čar nogometa. Treba odati priznanje Realu jer igrali smo protiv puno momčadi koje bi se zatvorile, ali uvijek bismo pronašli rupu. Ovaj put to nije slučaj i to je kvaliteta naših suparnika.”
To je najvažnija stvar koju moramo naglasiti. Carlo Ancelotti je izašao u praktički istom sastavu kao prošlog tjedna u Madridu. Aurélien Tchouaméni je imao žute kartone pa je na njegovo mjesto uskočio Nacho Fernández, ali sve je drugo ostalo isto. Čak je i ponovio odluku da igra u 4-2-3-1, umjesto u rombu, kako bi lakše duplirao bočne zone u kojima City izolira krilne igrače. Malo drugačiji bio je način branjenja polu-bočnih zona.
City se tijekom čitave sezone susreće s momčadima koje svoju šansu traže tako da se zatvore ispred vlastitih vrata i nadaju se da će preživjeti. Rijetki to uspiju, ali još rjeđi su oni koji uspiju zatvoriti halfspace zone onako kao što je to radio Real Madrid. Ancelotti je halfspace na strani gdje je bila lopta punio krilnim igračem, zadnjim veznim i stoperom koji bi napravio koji korak naprijed da skrati prostor, a daljnji halfspace bi branio suprotni bek i preostali zadnji vezni, ili bi se Bellingham spustio s desetke. Takav je mehanizam postao posebno impresivan u drugom poluvremenu kad je De Bruyne bio pozicioniran nešto više.
Jasno, Ancelotti je platio cijenu. Jedno je krilo bilo u bližem halfspaceu, drugo na daljnjem krilu i do suparničkog gola je trebalo prijeći 80 metara. Real je bio prenisko da bi bio opasan u kontranapadima, pogotovo protiv momčadi koja u zadnjoj liniji ima Kylea Walkera i Joška Gvardiola. Ali Ancelotti je odlučio mijenjati napad za učvršćivanje obrane.
Imao je City nekoliko opasnih napada. Bio je bolji i bliži pobjedi, kad bi se pobjeda dijelila prema onome tko ju je zaslužio. Ali kad se usporedi razina dominacije terenom, broj dolazaka pred suparnička vrata i količina pritiska koji je stvoren s brojem čistih šansi, Real je jako dobro prevenirao zicere. Nije ih skroz eliminirao jer je to nemoguće protiv ovako dominantne ekipe, ali je jako dobro branio ključne zone terena.
Nije to bilo puno drugačije, barem što se plana igre tiče, od onih 4:0 prošle sezone. Tad je Bernardo Silva u prvom poluvremenu zabio dva gola i natjerao Ancelottija da se otvori, a onda je City ubio utakmicu s još dva gola u drugom poluvremenu. Ovaj put je Real bio koncentriran, nije bilo pogrešaka u obrani i koncentracija je bila na visokoj razini. To je jedan od odgovora za to što je Realu uspjelo onemogući City u pronalaženju rupe, a to druge momčadi ne mogu kad City igra ovoliko dobro.
Možda će netko reći da je to traćenje resursa, ali riječ je o najkvalitetnijim igračima na svijetu. Razlika između Tonija Kroosa i nekog prosječnog veznjaka u ligama Petice nije u tome da je Kroos brži, jači ili tehnički potkovaniji, nego u tome da brže misli, bolje obrađuje podatke oko sebe i dulje može držati koncentraciju. Kad takvog igrača stavite u obranu i date mu jasne upute, za očekivati je da će biti uspješniji u obrani nego netko tko je jači i bolji u duelu od njega.
Zato Realov prolazak nije ni sreća ni slučajnost. Previše puta smo gledali jednu te istu utakmicu da bi itko govorio o slučajnosti, a nije ni sreća nego kvaliteta vrhunskih igrača koji mogu čitati situacije brže od drugih i držati koncentraciju dulje nego ostali. Možda to nije optimalan način za iskoristiti njihove kvalitete i možda je šteta s takvim igračima igrati bunker, ali oni to mogu napraviti bolje nego drugi i to ih je dovelo do toga da još jednom prođu. Suparnik je bio dobar, dominirao je i stvorio je šanse, ali i Real je napravio svoj dio posla. Ne atraktivno, ali na nevjerojatno visokoj razini.
