Način na koji su Golden State Warriors vladali imperijem drastično je u posljednjih nekoliko godina promijenio NBA ligu. Šut za tri poena i niske petorke postali su ključni dijelovi gotovo svake momčadi. Tek su se pojedini usudili odmetnuti i upustiti u iskušavanje novih ideja. Međutim, Denver Nuggets su do svoje prve titule u 47-ogodišnjoj povijesti franšize došli s tradicionalnim centrom u središtu pozornosti. Znači li to da je small-ball mrtav i da nekonvencionalni visoki preuzimaju uzde?
Ni jedno ni drugo nije u potpunosti moguće; napredna statistika i analitika pokazale su se presudnim čimbenicima u određivanju budućnosti. To je razlog zašto su igrači poput Stephena Curryja, Damiana Lillarda i Jamesa Hardena obilježili jednu eru, razdoblje u kojemu su spacing i brzi protok lopte na vrhuncu te iznova ruše rekorde u šutu za tri poena. Dvojica od trojice spomenutih igrača odnijeli su tri MVP titule u razmaku od četiri godine. Naravno, pad popularnosti post-upova nije predviđen. On se dogodio paralelno s promjenom stila igre, jer je donosio manji broj poena i da se dođe do njega moralo je proteći više vremena. Kao da recentni Grand Theft Auto pokušavate igrati na starim Windowsima.
Nema sumnje da se težište igre prebacilo na bekove i krila te danas većina razmišlja samo o tome kako driblati i šutirati. Međutim, tradicionalni centri i dalje imaju vrijednost.
Poneki moraju savladati tehničke elemente o kojima se prije nije razmišljalo i promijeniti svoj stil igre, ali još su u prilici biti utjecajni. Ne više kroz post-up, čiji učinak se smanjio ispod 10 posto po ukupnom broju posjeda. Prije osam godina, kada su Warriorsi tek došli do prvog naslova, pet momčadi bilo je na 10 ili više posto u prosjeku, dok su prije 18 godina čak 22 momčadi bile na toj razini. Tada nijedna ekipa nije završila sezonu s manje od 7,5 posto posjeda u svojevrsnom post-upu.
Kod današnjih visokih traži se više osobina nego ikad u povijesti, a kad netko od njih iskoči, onda spada u sami creme de la creme
Znate tko je ove godine postavio gornju granicu? Denver sa 7,6 posto u prosjeku i kao tek jedna od dviju momčadi koje su u više od sedam posto posjeda koristile post igru.
Tempo igre i širenje terena od najveće su važnosti, a kao rezultat toga svaka je sekunda postala dragocjenija. Iako je Denver s Nikolom Jokićem osvojio naslov, nije vjerojatno da će se napadački setovi mijenjati kako bi visoki igrači dobivali veći broj lopti u postu. Ne zato što ne mogu, nego nije učinkovito, ne donosi velik broj posjeda, poene iz tranzicije i tri poena. Jokić je centar starog kova, ali nije osuđen isključivo na unutarnju igru. Njegova komparativna prednost jest u tome što svakome može zabiti iz posta dok mu on istovremeno nije potreban kako bi utjecao na mnoge aspekte utakmice. Bez puno halabuke i glamura, težeći jednostavnosti.
Kako bi danas igrali Shaq ili Hakeem?
Danas je na sceni nova generacija visokih igrača — okretnijih, preciznijih, s boljim pregledom igre i mekšom rukom, koji razmišljaju kao bekovi ili poput njih vode loptu. Oni su razvili svoju igru na način da u određenim segmentima posjeduju vještine vanjskih igrača, pretvarajući svoju visinu ili eksplozivnost u prednost. Pametni visoki ne samo da imaju budućnost u NBA-u, nego oni mogu krojiti sudbinu lige. Giannis Antetokounmpo je atipični visoki, sposoban igrati sve pozicije u različitim ulogama. S time da treba uzeti u obzir da ni pozicije nisu kao što su nekoć bile. Suvremena košarka dijeli se u tri skupine: bekovi, krila i visoki.
A posljednjih pet godina najbolji igrač NBA-a jest visoki, centar ili krilni centar.
Nedavno osvojeni naslov Nuggetsa promijenio je narativ da je za titulu potrebno igrati pretežito s niskom petorkom i da su centri pred izumiranjem, da ih je sve manje i da se teško mogu nositi s ubrzanim tempom igre i većim brojem posjeda. U iduću će sezonu 16 franšiza ući s centrom ili krilnim centrom koji spada među dvojicu najboljih igrača svoje momčadi. To je više od pola lige, među kojima je i devet playoff momčadi netom završene sezone. Tradicionalni visoki nisu pred izumiranjem niti ih čeka sudbina dinosaura. Oni su evoluirali.
Prije 18 godina, kada je post-up još bio u modi, petorica su centara završili sezonu s više od tri asistencije u prosjeku, među kojima su se isticali Tim Duncan (3,9) i Vlade Divac (3,4). Prošle je sezone 11 centara završilo s prosjekom višim od tri asistencije po utakmici, a još šest nadomak tog prosjeka. Čak 15 od njih 17 su startni centri ili krilni centri u svojim momčadima, a osam ih je među dvojicom najboljih igrača svoje franšize. Što nam to govori? Da su centri potkovaniji i svestraniji u odnosu na početak stoljeća. Nije da ih tada nije bilo, igrači poput Duncana ili Paua Gasola imali su te odlike i bili preteča današnjih visokih. Samo nije bilo nužno da igraju daleko od koša.
Shaquille O’Neal idealni je primjer centra stare škole. Dominirao je svojom snagom i masom bliže košu te mu je savršeno odgovarao stil igre iz 1990-ih i početka 2000-ih. Danas s takvim pristupom ne bi mogao opstati. To ne znači da on ili netko drugi iz njegova vremena ne bi mogli igrati. O’Neal s početka karijere — brz, agilan i skakački moćan — imao je najbolje brojke u karijeri i vjerojatno bi otišao u drugome smjeru. Možda ne bi razvio vanjski šut, ali bio bi eksplozivniji i pokretniji. Hakeem Olajuwon ili Patrick Ewing u današnjem NBA-u gotovo bi se sigurno prilagodili i ostavili trag, bili su previše talentirani da ne bi uspjeli. Višestruki obrambeni igrač godine Dwight Howard bio bi nešto nalik poboljšanoj verziji Mitchella Robinsona. Svi bi oni težili usavršavanju drugih elemenata. Ne bi morali nabijati masu ili biti isključivo obrambeni specijalisti.
Centri su ponovno u žarištu
Kod današnjih visokih traži se više osobina nego ikad u povijesti, a kad netko od njih iskoči, onda spada u sami creme de la creme. Najnoviji primjer je Victor Wembanyama. Dakle, kombinacija vanjske igre i tehnike leđima prema košu pružaju centrima neizmjernu mogućnost napretka.
I nisu svi sposobni raditi jednake stvari. Myles Turner pretvorio se u stretch ‘peticu’ s izvrsnim osjećajem za blokadu, Bam Adebayo je vrhunski obrambeni igrač koji može braniti svih pet pozicija, ali nedostaje mu finese prilikom šuta. Obojica su, doduše, druge opcije u svojim momčadima. Svaki visoki igrač mora biti dobar u više elemenata. Ne može biti samo vanjski šut, obrana ili skok. Što je veći broj karakteristika, to je veći potencijal.
Zato je Jokić za mnoge svemirski brod među avionima. Kad se nađe u postu, ne može ga se ostaviti jedan-na-jedan. Dođe li do udvajanja, proslijedit će loptu na otvoreni šut ili utrčavanje u prazan prostor. Ostane li usamljen na trici, nije dobro. Ni u jednoj situaciji suparnicima se ne piše dobro. I ovim naslovom pokazao je kako visoki igraču mogu proći bolje nego ikada. Ponovno mogu postati vladari svemira, kao što su svojedobno i bili. Jokić bi u Duncanovoj eri jednako utjecao na igru u postu — okretao bi se licem prema košu poput Zacha Randolpha i pogađao s poludistance, ali današnja košarka iziskuje izlazak na tricu i prihvatio je uvjete pod kojim mora egzistirati.
Denverov put do vrha bio je strm i stjenovit. Nuggetsima su trebale godine da izgrade momčad oko Jokića, ali ustrajali su u tome. Prepoznali su to što imaju i prilagodili momčad njemu. To je poanta: ne odstupati od svojih kvaliteta kako bi zadovoljio uvriježene norme. Sad će drugi morati razmisliti o sličnim opcijama. Doduše, ne mogu samo tako naći novog Jokića, ali mogu preispitati smjer kojim idu i upotpuniti svoju idealnu verziju momčadi, kao što su već napravili Bucksi s Giannisom i kao što pokušava Philadelphia s Joelom Embiidom. I neće svi uspjeti, vidjeli smo da i ne mogu svi biti Warriorsi.
Dvostruki MVP lige postavio je nove standarde. Otvorio je vrata neistraženim smjerovima i vratio centre u žarište zbivanja. Centre koji nisu jednodimenzionalni i podređeni, već raznovrsni i inovativni. Naravno, strategija small-balla ostat će dio NBA-a. Funkcionirala je u prošlosti, još davno prije ovih Warriorsa i bit će dio budućnosti. Ali kad se sve zbroji i oduzme, košarka je nezamisliva bez visokih igrača. To je oduvijek bila njihova igra, a tako će i ostati.
