Nakon što je Federico Dimarco zabio za Interovo vodstvo u 33. minuti utakmice protiv Atlético Madrida, činilo se da se momčadi Simonea Inzaghija otvara put do četvrtfinala. Inter je imao gol prednosti iz prve utakmice, udvostručio ga je u uzvratu i, kad smo saželi dojmove iz 90 minuta iz Milana s onima iz tih početnih pola sata iz Madrida, izgledao je puno bolje od Atlética.
Sve je upućivalo na nastavak niza od prošle godine. Tada je Atlético zapeo još u grupi u kojoj su bili Porto, Bayer Leverkusen i Club Brugge, a Inter je došao do finala. Prva prepreka u knockout fazi bio mu je baš Porto, s kojim se Atlético mučio u grupi, pa ga je u četvrtfinalu čekala Benfica, a u polufinalu AC Milan. Jasno je bilo da je Inter prošle sezone imao sreće s ždrijebom i da ga ove godine čeka puno teži posao, ali Atlético je do Interova pogotka u cijelom dvomeču imao samo jedan jedini udarac unutar okvir gola, kad je Álvaro Morata pucao glavom po sredini u 28. minuti. Voda je išla na Interov mlin i nakon Dimarcova se gola Inzaghijeva momčad pretvorila u velikog favorita za prolazak u četvrtfinale.
“Naša momčad nije navikla na poraze”, rekao je nakon utakmice Inzaghi, referirajući se na to da je Inter u cijeloj sezoni odigrao 38 utakmica u svim natjecanjima, a da je izgubio samo dvaput — protiv Sassuola u rujnu u Serie A i protiv Bologne u osmini finala Kupa nakon produžetaka. “Ovaj poraz peče i teško se pomiriti s njim jer imali smo prolazak u svojim rukama.”
Do pozicije da ima prolazak u svojim rukama došao je dobrim dijelom u prvoj utakmici. U njoj je rotirao pozicije svojih igrača i bez problema razbijao Atléticov blok.
Inzaghi je sam sebi razbio strukturu momčadi za produžetke. Uvodio je defenzivnije opcije kako bi sačuvao rezultat
Poslao je na travnjak svoju klasičnu formaciju s trojicom stopera, ali veznjaci su se u posjedu lopte spuštali u zadnju liniju, bekovi su ulazili u sredinu, a stoperi su se podizali prema naprijed. U nekoliko se akcija čak dogodilo da Inter igra s četvorkom natrag, ali tako da su Dimarco i Matteo Darmian bili pozicionirani nisko, a da su između njih bili Hakan Çalhanoğlu i Nicolò Barella, a trojica stopera bila podignuta u vezni red, s Marcusom Thuramom i Henrihom Mhitarjanom na krilima. Inzaghi je zarotirao stopere i veznjake, a Atléticovi igrači nisu znali koga čuvati. Bili su potpuno izgubljeni i samo je neefikasnost Interovih napadača spriječila to da razlika na kraju bude puno veća od jednog gola.
U uzvratu se Inzaghi nije odlučio na toliko ekstremna taktička rješenja. Stoperi nisu prelazili u centralne zone, ispred njih su ostajali ili Çalhanoğlu ili Barella, ali stoperi su i dalje imali posebne zadatke i formacija je bila fluidna.
Inter je povukao ručnu
Tako je pao gol kojim je Dimarco udvostručio prednost iz prve utakmice.
Dimarco je na slici dolje označen plavom strelicom. Napad se razvija tako da se Çalhanoğlu (označen žutom strelicom) spušta u zadnju liniju. Stefan de Vrij se sa središnjeg stopera pomiče na lijevog beka, tako da on, Çalhanoğlu, Benjamin Pavard i Denzel Dumfries tvore četveročlanu zadnju liniju. Alessandro Bastoni (označen bijelom strelicom) nominalno je lijevi stoper u formaciji s trojicom natrag, ali ovdje se podiže praktički na lijevo krilo. Lautaro Martínez (označen zvjezdicom) spušta se po loptu u međuliniju, Dimarco koristi slobodan prostor iza njegovih leđa, a tu napada i Barella.
U suštini, Inter iz 3-5-2 prelazi u 4-3-3. U tih 4-3-3 je lijevi stoper zapravo zadnji vezni, lijevi bek je zapravo centralni stoper, lijevo krilo je stoper, Mhitarjan je zadnji vezni, Martínez postaje lijeva osmica, a Dimarco od lijevog bočnog postaje najistureniji napadač. Atlético je pokušao pratiti te rotacije, ali se potpuno pogubio u pokušajima preuzimanja. Martínezovo je spuštanje očistilo sredinu i dvojica igrača su napadala rupu koja je nastala u zadnjoj liniji domaće momčadi, tako da je gol bio neizbježan.
Nakon što je došao do drugog gola prednosti, Inter je povukao ručnu. Do kraja utakmice Inzaghijeva momčad praktički nijednom nije napravila nešto slično. Nekoliko puta se Çalhanoğlu spustio na centralnog stopera, ali Inter tada nije više prelazio na 4-3-3. De Vrij bi se pomakao na lijevog stopera, Bastoni na lijevog bočnog, a Dimarco bi ušao u sredinu. U suštini, njih četvorica bi se zarotirala za jedno mjesto, bez velikog rizika i promjene strukture.
Atlético je bez ikakvih problema držao kontrolu nad utakmicom. Prvi idući udarci Interovih igrača nakon Dimarcova gola bili su Çalhanoğluov te Mhitarjan pokušaj u 50. i 55. minuti, a i oni su došli s udaljenosti od preko 30 metara. Sve što je Inter stvorio od 30. do 120. minute su one kontre na kraju utakmice koje nisu bile do kraja dobro izvedene. Iz posjeda nakon Dimarcova gola nije napravljeno ama baš ništa.
S druge strane, Atlético je morao riskirati. Diego Simeone je prvo podigao momčad u presing i prva linija je sve češće izlazila visoko stisnuti Interove stopere, na što oni nisu dobro reagirali. Simeone je zatim uveo Ángela Correu i Rodriga Riquelmea, a onda i Pabla Barriosa — sve redom napadački opasnije igrače od onih koje su zamijenili. Išlo je Simeoneu u prilog to što je Atlético izjednačio praktički u idućem napadu nakon što je Inter zabio i tako se vratio u život, ali morao je još otvoriti karte kako bi okrenuo sve.
Atlético je opteretio Interovu zadnju liniju. Podigao je bočne igrače visoko i natjerao Inzaghija da se brani s petoricom u zadnjoj liniji. Osim toga, pokušavao je iskoristiti prostor iza leđa suparničke vezne linije i činjenicu da stoperi ne smiju iskakati na te lopte s obzirom na to da je Atlético imao dvojicu napadača. Isto tako, i Antoine Griezmann i Memphis Depay znali su doći po loptu u taj prostor, a onda bi vezni napao dubinu, što je dodatno otežavalo branjenje kaznenog prostora.
Velika pobjeda, bolan poraz
U suštini, tih zadnjih pola sata regularnog dijela pokazalo je ono što je svima valjda jasno: Atlético se u bitnim utakmica još uvijek oslanja na ‘gerilski’ pristup nogometu, ali ima hrpu talentiranih nogometaša koji stvarno znaju igrati nogomet. Od Griezmanna i Depaya koji se mogu spustiti po loptu i razigrati, preko kvalitetnih driblera, do cijele argentinske kolonije u kojoj svaki igrač može kreirati prostor za sebe i za suigrače.
Inzaghi je sam sebi razbio strukturu momčadi za produžetke. Uvodio je defenzivnije opcije kako bi sačuvao rezultat i, nakon što je Depay zabio za 2:1, bilo je jasno da Inter nema opcije s kojima može ponovo preuzeti kontrolu u svoje ruke. U najboljem je slučaju ostalo čekati jedanaesterce, u kojima je Jan Oblak ponovo dokazao kakva je klasa i pogurao Atlético Madrid u četvrtfinale Lige prvaka.
Za Simeonea je to velika pobjeda, a za Inzaghija bolan poraz, jer Inter je imao sve u svojim rukama, ali je ziheraškim pristupom, čuvanjem rezultata i odustajanjem od svoje igre potpuno prebacio momentum na Atléticovu stranu i zbog toga je ispao.
