No, kada se sve zbroji i oduzme, Atléti nisu mogli odabrati bolji dan, odnosno sezonu, za napokon prekinuti ovaj crni niz. S ovom pobjedom su sada devet bodova ispred Barcelone te snovi o novoj tituli prvaka najednom ne zvuče toliko nerealno. Čak štoviše, ovaj neki novi Atlético uopće ne izgleda loše, a sezona 2020./21. možda je i najbolja šansa za veliko iznenađenje u La Ligi.

Svi znamo da je u pitanju sve, samo ne ofenzivna momčad. Dugo već slušamo kritike na Cholov račun o tome kako su promjene potrebne kako bi klub napokon probio svoj limit i nakon godina i godina iste filozofije, napokon smo ugledali novo lice njegove ekipe.

Toliko se govorilo o velikim promjenama koje je Simeone uveo, ali utakmicu je odlučila tvrdoglava obrana. Naravno, i pogreške s Barcelonine strane

Brojke itekako potvrđuju tu inicijalnu tezu. U usporedbi s prošlom sezonom, ova ekipa duže drži loptu u svojim nogama, broji više dodavanja, ukradenih lopti, udaraca te postignutih golova. S druge strane, obrana je također bolja, što zapravo znači da je ovaj Atlético Madrid 2.0 unaprijeđena verzija u svakom pogledu.

Čak i nakon svega toga, Barcelona je jučer zabilježila veću xG vrijednost, 1,58 naspram 0,58, što znači da je zaslužila barem bod za svoj trud. No, Atlético je u napadu pokazao neke novitete.

Teške odluke za braniče

Simeoneova momčad bi u posjedu promijenila bi strukturu iz tradicionalnog sustava 4-4-2 u 3-4-3, tako da bi Mario Hermoso postao treći čovjek u zadnjoj liniji, a Kieran Trippier zauzeo bi poziciju u srednjem dijelu terena.

To je dobro funkcioniralo protiv Barceloninog srednjeg bloka u 4-4-2, pri kojem bi Lionel Messi i Antoine Griezmann predstavljali prvu liniju obrane. S trojicom igrača u zadnjoj liniji i jednim pivotom koji se spušta dublje, često Saúl Ñíguez ili Koke, Simeone je osigurao brojčanu nadmoć u prvoj fazi izgradnje napada.

Drugi veznjak dobio bi slobodu pozicionirati se u zadnjoj trećini ili služiti kao spona između veznog i napadačkog reda. S 45 posto posjeda i samo dva udarca unutar okvira gola, Atlético nije pretjerano dominirao susretom, ali svejedno je bio iznimno opasan u određenim situacijama.

O Simeoneovoj napadačkoj taktici ne priča se mnogo, ali ove sezone mogli smo primjetiti nekoliko ključnih principa kada je momčad u posjedu lopte. Primjerice, sam odabir prvih 11 već je odmah na početku ukazao na mnogo agresivniji pristup utakmici. I Yannick Carrasco i Ángel Correa su se našli na terenu, što je ekipi dalo dodatnu dozu kreativnosti u zadnjoj trećini.

Krila se u ovom sistemu često primiču u svoj međuprostor i pozicioniraju se između suparničke obrambene i vezne linije. Na taj način stavljaju suparničke obrambene igrače u dvojbu hoće li napustiti svoju liniju i čuvati igrača ispred sebe, riskirajući time otvaranje prostora iza njihovih leđa, ili će ostaviti suparnika samog na toj poziciji, što je jednako opasno.

Atlético je to odlično iskorištavao.

Ako krila ili, još bolje, João Félix prihvate loptu u tim zonama, šanse za gol iznimno rastu. U isto vrijeme, to je odmah i okidač za trk napadača u prostor iza obrambene linije. Osim toga, primanje lopte u toj situaciji olakšava kombinaciju s napadačima u malom prostoru i također pripomaže stvaranju brojčane nadmoći nad braničima. Atlético je u nekoliko navrata uspio ugroziti Barcelonina vrata baš kroz te principe, probijajući bok ili kroz kombinaciju kroz središnje kanale.

No, pobjedonosni pogodak došao je iz pogrešne kalkulacije Marc-Andréa ter Stegena, ali i još jednog ključnog detalja.

Nekoliko sekundi prije toga, Gerard Piqué izletio je na svog čuvara, ostavivši pritom prazan prostor iza sebe, što je očita pogreška u Barceloninu obrambenom sustavu pošto to stalno radi i često bude kažnjena, baš kao i jučer. Ali to je upravo čar taktike kojom Simeone tjera braniče na teške odluke. I Piqué i Ter Stegen odabrali su krivo, a Atlético došao do pogotka. Jest da se njegov napad podosta sveo na kontre i ovisio o tome koliko se momčad mogla othrvati Barceloninu kontrapresingu, ali plan je upalio, a Simeone došao do svoje velike pobjede.

Koemanova panika

Ronald Koeman nije mogao računati na Sergija Busquetsa niti Ansua Fatija, ali ostatak momčadi bio mu je na raspolaganju. Barcelona je u posjedu zauzela svoju standardnu formaciju u kojoj izgradnja napada počinje od obrambene linije. U normalnim okolnostima Frenkie de Jong spustio bi se dublje i pretvorio to u strukturu s trojicom u zadnjem redu, ali Koeman je odlučio malo promijeniti stvari.

Barcelona je u posjedu ostavila Sergija Roberta dublje, dok bi obojica pivota ostala odmah ispred trojice svojih suigrača.

Fatijeva ozljeda značila je nastup za Ousmanea Dembéléa, a pošto on predstavlja opciju koja drži širinu terena i služi kao dominantni krilni napadač, Roberto je mogao ostati dublje dok je Jordi Alba — koji je kombinirao s Pedrijem, krilom koje više voli ulaziti u središnje kanale umjesto ostati široko — imao slobodu nad cijelom lijevom stranom.

Atlético se branio u standardnoj formaciji 4-4-2 koja teži vertikalnom sužavanju prostora i zatvaranju sredine, što obično šalje suparnika na bok, gdje je u principu lakše oduzeti loptu koristeći se rubom terena kao dodatnim ‘čovjekom’. Ipak, Barcelona je imala uspjeha u zadržavanju posjeda i stizanju u zadnju trećinu. Kombinacija trojice braniča i dvojice pivota davala joj je prednost u situaciji pet-na-dva (odnosno pet-na-četiri kada se vezni igrači Atlética podižu u presing), te su Katalonci relativno lako probijali prvu liniju domaće obrane.

No, problem je bio u zadnjoj trećini, gdje je gusta struktura davala vrlo malo prostora za udarac po golu. Jedine prave prilike Barcelona je stvarala u slučaju pronalaska slobodnog čovjeka između linija ili u tranzicijskim situacijama u kojima je Dembélé uspio proći svog suparnika jedan-na-jedan. Naravno, te situacije bile su prava rijetkost.

Atlético ne izlazi u visoki presing već stoji u srednjem ili dubokom bloku te onda pokazuje agresiju tek kada lopta prođe prvu liniju. Za Barcelonu je to značilo da prostora jednostavno neće biti ako nekako ne rastegne suparnika kako bi pronašla rupe u toj zbijenoj strukturi.

Generalno su postojala dva načina kako bi se taj cilj i postigao. Atlético ne izlazi u visoki presing, ali ipak ima neke okidače koji ga tjeraju naprijed. Primjerice, lopta koja se kreće prema vrataru ili generalno unazad jedan je od standardnijih okidača kod Simeoneove ekipe i Barcelona je pokušavala izmanipulirati taj presing.

U situaciji kada se pomiče prema suparničkom dijelu terena, Atlético gubi kompaktnost i nastaju rupe u sistemu kakve su gosti priželjkivali. Isto tako, brzo mijenjanje strana također je učinkovit način pomicanja cijelog bloka. Ako se odradi dovoljnom brzinom, čuvari gube svog čovjeka u tranziciji i Barcelona može krenuti naprijed preko braniča koji su generalno jako dobri na lopti, ili kroz Messija koji se spušta dublje kako bi došao do posjeda.

Ipak, na kraju niti to nije bilo dovoljno, a Koeman je ponovno panično počeo ubacivati napadače na teren, žrtvujući pritom bilo kakvu smislenu strukturu. Nakon Piquéove ozljede je na teren ušao Sergiño Dest, što je pomaknulo Roberta u vezni, a De Jonga u obrambeni red. Kasnije su ušli i Francisco Trincão te Martin Braithwaite, a Barcelona u jednom trenutku igrala s duplim pivotom, što su igrali Philippe Coutinho i Sergi Roberto. Toliko o strukturi.

Toliko se govorilo o velikim promjenama koje je Simeone uveo ove godine, ali na kraju je utakmicu odlučila tvrdoglava obrana. Naravno, pogreške s Barcelonine strane također su igrale veliku ulogu, ali Rojiblancosi su ponovno isfrustrirali suparnika i uzeli tri boda.