Postoje tri razloga zašto dosadašnji rezultati Holgera Runea zapravo nikoga nisu previše impresionirali.
Prvi je taj što imamo već Carlosa Alcaraza, momka koji je inače šest dana mlađi od dotičnog i koji je u posljednjih godinu i pol dana imao meteorski uspon. Drugim riječima, sve ono što Rune sada radi pored Alcarazovih se rezultata jednostavno ne čini dovoljno dobrim niti relevantnim. Drugi razlog je taj što smo danas apsolutno sve skloni uspoređivati i s onime što je već postigla Trojka, pa za puno ljudi valjda ne postoji više ništa što ih može impresionirati. To su zapravo naočale kroz koje mnogi sada promatraju čak i Alcaraza; njegova postignuća nisu ništa specijalno — iako statistika kazuje drugačije — jer imamo taj dojam da je već sve viđeno. To je onda svojevrsni obrazac koji se sada može primijetiti i u nekim drugim sportovima, ali pustimo sad to.
Treći je razlog je malo drugačije prirode, a tiče se toga da je Rune mnogima zapravo poprilično antipatičan lik. Prije svega, radi se o tome da se na terenu još uvijek zna ponašati kao razmaženo derište, a može se reći i da katkad djeluje kao da je pun sebe. Svojevremeno je ovo prvo elegantno sročio naš dragi Stan Wawrinka kad je po koncu meča na lanjskom Mastersu u Parizu, dok su se išli rukovati, Runeu rekao da bi se trebao prestati ponašati poput klinca; OK, netko će možda reći da je bio frustriran zbog činjenice da je propustio tri meč lopte, ali imajući u vidu to da je oduvijek bio fair-play igrač, prije se radi o tome da je samo izrekao ono što je mislio, ili da je, na kraju krajeva, samo rekao istinu.
Neosporno je da se Rune još uvijek zna ponašati vrlo djetinjasto, ponajprije u onim situacijama kad gubi — ili kad je već izgubio — i ljudi ga onda još uvijek više promatraju kroz tu njegovu osobnost, a ne toliko kroz rezultate.
Za svoje godine je abnormalno dobar, ali ljude manje-više i dalje nije briga. Zasad
A njegovi rezultati sad već itekako zaslužuju pozornost. Rune je prošlog vikenda zaigrao svoje drugo finale Mastersa — izgubio je u tri seta od Andreja Rubljova koji je sasvim zasluženo došao do svojeg prvog Mastersa — a od ponedjeljka je postao i sedmi igrač na svijetu, što mu je ujedno i najbolji renking u karijeri. Za nekoliko dana navršava 20 godina, pa je zapravo idealno vrijeme da preispitamo težinu tih njegovih rezultata, što je možda i najbolje učiniti kroz usporedbu s nekim drugim generacijski dobrim igračima.
Prije svega, mislim da se možemo složiti da je priložena tablica makar solidan pokazatelj toga koliko je netko bio dobar netom prije svog 20. rođendana. O kontekstu i konkurenciji u kojoj je netko stasao uvijek i vjerojatno unedogled možemo pričati, ali nijedna teza zapravo ne pobija činjenicu da je Rune jedan od najboljih igrača mlađih od 20 godina, i to u posljednjih 20-ak godina. A tu još nije uračunat ni naslov u Münchenu, koji je osvojio nakon objavljivanja ovog teksta.
U tablici nema Rogera Federera ili Daniila Medvjedeva ili nekih drugih isključivo zato što nitko od njih u toj dobi nije imao ni približno tako dobre rezultate; vidimo čak i da je Alexander Zverev, jedan od najvećih talenata u posljednjih 10 godina, u toj dobi imao slabije rezulate od Runea, iako ne treba smetnuti s uma da je u iduća četiri mjeseca počeo bilježiti nagli uspon. Vidimo onda i da je Rafael Nadal daleko ispred svih, iako se treba sjetiti da je Alcaraz de facto izgubio šest mjeseci zbog stanke povodom korone, pa i da je generalno igrao manje turnira, kao i da s eventualnim naslovom u Barceloni može još malo popraviti brojke, s obzirom da 20. rođendan slavi tek za dva tjedna.
Runeovi rezultati otprilike su u rangu rezultata Novaka Đokovića, koji je, usput budi rečeno, u idućih nekoliko mjeseci osvojio još i Masters u Montrealu — pobijedivši u polufinalu Nadala te u finalu Federera — te igrao svoje prvo finale Grand Slama, ono na US Openu 2007. koje će glatko izgubiti od Federera.
Pitanje koje se onda možda nameće samo od sebe jest: može li se i Rune nastaviti penjati sličnim tempom? Pogotovo pored Đokovića, Alcaraza, Medvjedeva, sada možda i Jannika Sinnera, pa možda i u dogledno vrijeme oporavljenog Nadala? Toliko o toj iznimno slaboj konkurenciji…
To je pitanje na koje i ne tražimo odgovor. Pitate li njega samog, on će reći da već ove godine očekuje svoj prvi Grand Slam naslov i to je nešto što on, budite uvjereni, kaže bez fige u džepu. Kako bi se eventualno nosio s neispunjenim vlastitim očekivanjima, to je već drugo pitanje. Međutim, mislim da o jednoj drugoj stvari itekako možemo pričati. To je ono da Rune ima nešto što većina čak i ekstratalentiranih igrača nema i po tome je on puno bliži Alcarazu nego ijednom drugom NextGenu koji su se pojavljivali u zadnjih 10 godina.
Osim same činjenice da je već sad, kao i Alcaraz, iznimno kompletan igrač — uz veliku dozu varijacije, a u tom se smislu posebno ističe drop shot koji je opet zbog Alcaraza pomalo podcijenjen — nepobitno je i to da ima tu pomalo perverzno opsesivnu želju za uspjehom, što je u suštini jako bitan razlog zašto se još uvijek zna ponašati djetinjasto u onim situacijama kad gubi.
Zbog uspjeha — ili zbog pobjede, kako god — spreman je učiniti apsolutno sve; ako to znači postati zreliji te ujedno i fokusiraniji u situacijama kad stvari ne idu onako kako je on to zamislio, onda to znači to. Drugo je to što čovjek ima opet tu pomalo perverzno veliku vjeru u sebe, zapravo karakterističnu za pojedine šampione, zbog čega u suštini katkad i djeluje kao da je pun sebe.
Već viđeni scenarij?
“Oduvijek je bio takav”, rekao je jednom njegov dugodišnji trener Lars Christensen. “Kad mu je bilo 10, bio je 100 posto uvjeren da može pobjeđivati profesionalce u Danskoj, iako to nije bilo moguće. Ali u njegovoj je glavi to bilo moguće i to je velika stvar za jednog igrača. Jer ako ne vjeruješ 100 posto u sebe, stvari se neće dogoditi.”
Koliko je ta vjera u sebe abnormalna, možda najbolje sugerira ono da je na US Openu 2021., kad je bio 145. na ATP listi te ni blizu toliko dobar igrač kao danas, izjavio kako želi izaći na teren i pobijediti Đokovića u prvom kolu. Na kraju je izgubio 3-1 u setovima, ali da tada nije vjerovao u to da ga može pobijediti, vrlo vjerojatno ne bi uzeo ni taj jedan set.
Svega godinu i dva mjeseca kasnije Rune je u finalu Mastersa u Parizu svladao Đokovića te osvojio svoju prvu Masters titulu; osvojio ju je tako što je na putu do naslova nanizao petoricu top 10 igrača — i po ELO ratingu je to jedna od najtežih titula od aktivnih igrača — te u tom finalu preokrenuo 0-1 u setovima protiv Đokovića, koji je bio sasvim blizu neke svoje najbolje forme.
Danas je, pak, sedmi igrač na svijetu koji je i za svoje godine abnormalno dobar, ali ljude manje-više i dalje nije briga. Nije ih briga i realnost je takva da ih neće biti briga sve dok u nekom dužem kontinuitetu ne krene raditi dobre rezultate. Ili dok ne postane ono što i sam želi postati.
Hoće li se to ili neće dogoditi, uvijek je nezahvalno, pa vjerojatno i pomalo besmisleno pričati; postoji mali milijun scenarija u kojima Holger Rune ne postaje ono što bi možda mogao biti. Međutim, kad bi mi netko prislonio pištolj na glavu te rekao da se moram izjasniti za jednu od opcija, bila bi to ona u kojoj taj isti Holger Rune postaje Zlikovac. Postaje taj antipatičan lik koji, međutim, sada i neosporno dobro igra taj tenis. Ili dovoljno dobro da ga više ne možete ignorirati i da ga u konačnici zbog toga još i manje zavolite.
I ne znam za vas, ali čini mi se kao da sam taj scenarij već negdje vidio.
