Prije mjesec dana Dinamo je bio u negativnom nizu. Zaostajao je za Hajdukom na prvenstvenoj ljestvici, izgubio je od Sparte u Pragu i time ispao u Konferencijsku ligu, a to je samo probudilo traumu od ispadanja protiv AEK-a. Osim toga je prodao trojicu od četvorice hrvatskih reprezentativaca koji su bili nositelji igre, njihove zamjene su doživjele teške ozljede koljena, a ni Bruno Petković — četvrti reprezentativac i daleko najbolji igrač na početku sezone — nije potpisao ugovor i njegov je odlazak još uvijek visio u zraku. A onda je i u Osijeku gubio 2:0 sve do 70. minute.
Momentum se u sportskoj psihologiji definira kroz dva elementa. Prvi je korak u razvijanju psihološkog momentuma postojanje veće ili manje serije izoliranih događaja koji se slažu jedan na drugog. Ti događaji mogu biti pozitivni ili negativni, ali moraju biti istog predznaka. Drugi je korak neki dramatični događaj suprotnog predznaka koji prekida seriju i služi kao okidač za jaku promjenu raspoloženja.
To se Dinamu dogodilo u Osijeku. Bio je na rubu ponora i dva kaznena udarca u samom finišu utakmice potpuno su promijenila narativ. Petković je potpisao novi ugovor, vratio se Arijan Ademi i doveden je Gabrijel Vidović. Slaven Belupu se utrpalo tri, a Astani i Rudešu po pet golova.
Istovremeno, baš istog vikenda kad je Dinamo dobio u sudačkoj nadoknadi, Hajduk je izgubio od Istre u 102. minuti u utakmici u kojoj je veći dio prvog poluvremena bio odličan, a onda je u idućem kolu izgubio vodstvo u gostima kod Gorice golovima u 87. i 92. minuti. Na to se nadovezala teška ozljeda Ivana Perišića — koji, istina, još uvijek nije niti Hajdukov igrač, ali sve je vodilo prema tome da će već na zimu pojačati momčad i dati joj prave ambicije za osvajanje titule prvaka.
Leko je vukao dobre poteze i adaptirao se. Jakirović je bio pasivan
U mjesec dana stvari su se drastično promijenile. Dinamo je na derbi došao dobro raspoložen i u seriji pozitivnih stvari koje su se počele slagati jedna na drugu, a Hajduku je entuzijazam opao i čak niti pobjeda protiv Lokomotive nije previše promijenila raspoloženje. Naprosto nije bila dovoljno dramatična. To bi trebalo biti odrađivanje posla, a ne događaj koji mijenja psihološki momentum cijele momčadi.
Pobjeda u derbiju već jest takav događaj. Tim više što je Hajduk golom Rokasa Pukštasa već upisao sva tri boda u prvom kolu, a onda je vezao pobjedu i u drugom ovosezonskom HNL derbiju. Ne čini to Hajduk favoritom za osvajanje naslova prvaka, ali gol Emira Sahitija je — osim što je donekle nadoknadio bodove izgubljene protiv Istre i Gorice — vratio elan momčadi i promijenio momentum.
Lekine adaptacije
Sama utakmica nije bila ništa posebno.
Hajduk je imao samo 154 točna dodavanja, a koliko je to malo najbolje svjedoči činjenica da ponekad samo jedan igrač ostvari približno toliko. I to ne treba ići do Manchester Cityja i Rodrija. Recimo, Josip Šutalo je prošle sezone protiv Šibenika imao 135 točnih dodavanja, a da to nije luksuz najskupljih ekipa svjedoči činjenica da su granicu od 100 točnih dodavanja u protekle tri HNL sezone prebacivali igrači Rudeša, Gorice, Slaven Belupa i Istre. Dinamo je dominirao posjedom lopte, ali taj posjed je bio jalov i nije kreirao apsolutno ništa. Hajduk je odlučio eliminirati rizik od poraza time što je prepustio loptu suparniku i branio svoju polovicu, a Dinamo je prihvatio posjed, ali je odlučio da neće riskirati i pokušavati nešto što bi moglo završiti kontranapadom.
U tom kontekstu treba pohvaliti Ivana Leku i način na koji je vukao figure za vrijeme utakmice. Ne može se reći da mu je na pameti bila samo obrana i je mislio samo o tome kako se obraniti. Da je to bilo tako, Vadis Odjidja-Ofoe ne bi bio u prvoj postavi. Leko ga je stavio očekujući, valjda, da će primiti neku loptu i odigrati koje ključno dodavanje prema naprijed kojim bi mogao slomiti Dinamo, tim više što Josip Mišić koji bi ga trebao čuvati nije klasičan zadnji vezni koji nosi sve pred sobom.
Međutim, Odjidja-Ofoe se pokazao kao problem. Leko je krenuo u formaciji 4-2-3-1 u kojoj je on igrao desetku, Sahiti lijevo, a Yassine Benrahou desno krilo. Ispred njih je bilo Marko Livaja, a iza njih Niko Sigur i Filip Krovinović koji su držali centralu. Problem je bio u tome što je svaki visoki pritisak pucao u sredini, gdje bi se Livaja obično postavio da podijeli teren na pola i da ne dopusti okret strane preko drugog stopera, ali Odjidja-Ofoe je iza njega bio prespor u reakcijama i nije nudio dovoljnu energiju.
Prva adaptacija koju je Leko napravio je prelazak u 4-4-2 u fazi obrane. Ili 4-4-1-1, kako hoćete. Vratio je Benrahoua u sredinu i on je bio uz Livaju ili tik iza njega, Sahiti je otišao na desno krilo, a Krovinović preuzeo lijevu stranu. Ali ponovo je bio problem u tome što je radio Odjidja-Ofoe.
Ovdje vidimo tu zonu 4-4-1-1 u kojoj je Krovinović lijevo, a Sigur i Odjidja drže sredinu.
Martin Baturina (označen crnom zvijezdom) nije mogao primiti loptu na svojoj poziciji, tako da se izvlači iz zone i dolazi do centra kako bi primio loptu. Odjidja-Ofoe iskače sa svoje pozicije, pokušava napasti Baturinu u dijelu terena gdje je potpuno bezopasan po Ivana Lučića i otvara prostor koji je Hajduk pokušavao obraniti. Baturina bez velikih problema prolazi driblingom jer su ozljede dovele do toga da Odjidja-Ofoe potpuno izgubi agilnost i brzinu koje je nekad imao, Petković (označen crnom strelicom) se može ponuditi u međuprostoru i kombinirati s Baturinom koji donosi loptu, a Mahir Emreli je s lijevog krila ušao u sredinu i opteretio drugog stopera.
Jakirovićevo čekanje
Zapravo, jedina prava prilika koju je Dinamo stvorio došla je jer je Odjidja-Ofoe otvorio sredinu. Leko ga je prvo s desetke povukao niže, između Sigura i Krovinovića, a iza Benrahoua kako bi ga pokušao sakriti u obrani, a onda ga je na poluvremenu izvadio van. Na teren je poslao Mihaela Žapera i Aleksandra Trajkovskog i ponovo se resetirao na 4-2-3-1. Sa Žaperom uz Krovinovića i Trajkovskog iza Livaje, Benrahou se vratio na desno krilo, Sahiti na lijevo, a Dinamo nije stvorio gotovo nikakav problem za Hajdukovu obranu. Treba napomenuti da je izašao i Petković, tako da je Dinamo izgubio figuru između linija i to je Hajduku olakšalo branjenje u zoni. Ali to ne mijenja činjenicu da je Leko vukao dobre poteze i da se adaptirao na stanje na terenu.
S druge strane, Sergej Jakirović je veći dio vremena bio pasivan. Njegovi su se potezi svodili na mijenjanje figure za figuru i čekanje dok je Dinamo imao loptu. U suštini, bod na Poljudu mu je bio dobar. Imao je dobro raspoloženje, momčad se podigla, kad odigra utakmicu manjka mogao bi mogao preskočiti Hajduk i nije imao imperativ pobjede. Mogao je čekati i ne riskirati.
Na kraju je dočekao to da je Trajkovski prenio loptu koju je na njega poslao Lučić, a Sahiti je pobjegao zadnjoj liniji i zabio za pobjedu. Za pobjedu koja ništa ne odlučuje jer su ostale još tri četvrtine prvenstva, ali za pobjedu kojom je Hajduk nadoknadio bodove koje je prosuo protiv Istre i Gorice te pobjedu kojom vraća pozitivan momentum. I zbog koje će Leki biti puno lakše pripremiti utakmice s Rijekom i Osijekom.
