I tako je Split šaptom pao, bez da se pošteno potukao u ključnoj utakmici sezone, odnosno posljednjoj u nizu ključnih utakmica.

Podsjetimo, Žuti su po teniskom žargonu imali tri meč lopte kako bi osigurali doigravanje: prvu prije dva tjedna na Gripama protiv također slabo motivirane Cibone u kojoj je već bio krenuo igrački egzodus, ali Rimčevi su puleni promašili čisti smeč. Dvostruku pogrešku napravili su tjedan dana kasnije na gostovanju kod Mege, s kojom se također dalo igrati, ali se na terenu to uopće nije vidjelo. I na koncu, protiv Zvezde su u općem beznađu već odbacili reket iz ruke, čvrsto uvjereni da su svoje šanse već propustiti, mada nije moralo biti tako.

Ova ekipa možda jest kvalitetom ograničena i više nego što se očekivalo, ali to nije opravdanje za to da u svakoj utakmici svoje dresove pošteno ne natopi znojem

Ovakvim je raspletom bačen u vodu period uistinu impozantnih igara; iz današnje perspektive doista je teško dokučiti kako je ova momčad tijekom zime uspjela upisati osam abaligaških pobjeda u 11 kola, uključujući senzaciju na gostovanju kod Partizana. Primjer je to za udžbenike kako se ne bi smjela tempirati natjecateljska forma u sezoni. Ozbiljne momčadi u pravilu nakon razdoblja dugotrajnih ljetnih priprema krenu jako u sezonu, pa taj nalet drže što je moguće duže prije nego što uslijedi neminovni pad forme, a onda se polako krenu ponovno dizati kako se krene približavati završnica ligaških nadmetanja. Split je po tko zna koji put napravio sasvim suprotno.

U sezonu su Žuti krenuli kao da uopće nisu prošli zajedničke pripreme, nižući poraze i mijenjajući igrače u kadru, zatim su se u zimskom razdoblju počeli iskopavati iz blata (s tim da nisu uspjeli kapitalizirati dobru formu osvajanjem Kupa Krešimira Ćosića), da bi se na koncu posve ispuhali, pa u ključnom periodu sezone izgledaju kao vreća za boksanje, što su zorno demonstrirali u nevjerojatnom debaklu na prvenstvenom gostovanju kod Cedevite Junior (108:76).

Spasiti nešto od sezone

Kad se podvuče crta, Rimac je ove sezone doista uspio napraviti iskorak, premda malen: Split je upisao jednu pobjedu više u ABA ligi i bio za jedno mjesto bolje plasiran te mu je doigravanje umaklo zbog samo tri poena manjka u međusobnom omjeru sa Studentskim centrom. Ipak, opći je dojam nažalost ostao nepromijenjen. Žuti su i dalje ako već ne baš neozbiljna, onda svakako nedovoljno ozbiljna momčad koju prate ogromne oscilacije u izvedbama, a najveći krimen im je psihološka labilnost u presudnim utakmicama, što je nastavak sumorne tradicije koja traje već godinama.

Što se tiče odgovornosti za te posrtaje, neki će uperiti prst u Shannona Shortera i Lewisa Sullivana, koji kao vođe ekipe nisu uspjeli izvesti suigrače na pobjedničke staze. Međutim, američkom tandemu koji odskače klasom doista se ne može puno toga zamjeriti, prvenstveno zato što su njih dvojica na svojim leđima izvukli većinu sezone; problem je što u slučaju njihovog pada forme ili trenutne indisponiranosti uglavnom nitko nije bio kadar uskočiti u njihove uloge.

DJ Funderburk kao treći Amerikanac posjeduje svestran repertoar vještina, ali mu kronično nedostaje inicijative. Još više se očekivalo od Tonija Perkovića kao udarnog šutera i redovitog hrvatskog reprezentativca, ali ga trica — unatoč ponekom bljesku, poput gostovanja kod SC-a — na velikom broju pokušaja nije najbolje služila (33,1 posto na 5,2 pokušaja). Mate Kalajžić svesrdno se trsio, ali bi ga svako malo prikočili pojedinačni hendikepi. Još više su u svojim ulogama lutali Tonko Vuko, Krešimir Ljubičić, Boris Tišma, Lovre Runjić i Vito Kučić.

Neki od spomenutih igrača bili su na glasu kao prilično talentirani, ali pokazalo se da ovu momčad jako muči upravo nedostatak suhog talenta, što je svakako utjecalo na slab odaziv publike tijekom sezone. Međutim, mnogo štetniji utjecaj imala je obrambena pasivnost koju su Žuti u pravilu pokazivali čitavim tijekom sezone. Mlak pristup, odnosno kronični manjak timske agresije u statistici se odrazio kroz podatke o broju ukradenih lopti (5,88 prosječno, pretposljednji u ligi) i napravljenih prekršaja (19,58, najmanje u ligi). Tribinama se zbilja teško saživjeti s ekipom koja na terenu očigledno baš ne izgara od želje.

No, sumorno stanje u žutom taboru nije uzrokovano isključivo izvedbama prve momčadi.

Čuveni Splitov omladinski pogon nekoć je predstavljao najveći ponos navijača, a danas se nalazi u izuzetno lošem stanju; mlađe selekcije Žutih ove su sezone upisale neke jako bolne poraze, čak i od županijske konkurencije, što je donedavno bilo nezamislivo. Očigledno je da je potrebno veliko restrukturiranje škole košarke kako bi se postavili temelji za svjetliju budućnost.

Nadalje, tu je i infrastrukturni problem koji se lani pokušao riješiti kozmetičkom renovacijom interijera male dvorane na Gripama, a zapravo je stvar značajno pogoršana. Naime, zbog sjedalica koje su ugrađene na tribine komfor gledatelja dodatno je smanjen jer je razmak između gledatelja neprimjereno malen, pogotovo kad se uzme u obzir da znatni broj košarkaške publike predstavljaju više i korpulentnije osobe. Kada se dvorana znatnije popuni, publika je nesnosno natrpana poput sardina u konzervi, a cijene ulaznica za taj doživljaj skuplje su nego za utakmice Zadra i Cibone, čije su dvorane Chase Center i Crypto.com Arena u odnosu na Gripe.

Ako se zaista želi napraviti generalni iskorak u regionalnim okvirima, Splitu je potrebna primjerenija dvorana; nedavno se počelo šuškati o preseljenju u veliku dvoranu na Gripama, što nije idealno rješenje, ali bi svakako pomoglo.

No, za početak bi bilo dobro spasiti bar nešto od ove apatične sezone. Tempiranje forme dosad je bilo potpuno promašeno, što je u proteklim tjednima rezultiralo ružnim raspadom sustava, ali ostalo je dovoljno vremena za Rimca kako bi prije svega mentalno osvježio svoju momčad i doveo je u stanje u kojem će biti pripravna barem ozbiljno priprijetiti u borbi za naslov državnog prvaka.

Ova ekipa možda jest kvalitetom ograničena i više nego što se očekivalo, ali to nije opravdanje za to da u svakoj utakmici svoje dresove pošteno ne natopi znojem.