Ona narodna da sve što je lijepo kratko traje ne vrijedi za San Antonio Spurse. Od momenta kad su na draftu 1997. odabrali Tima Duncana pa do 2019., bili su prvaci rezultatskog kontinuiteta. Ukupno šest finala NBA lige, pet titula, tri titule u tri različita desetljeća i 22 uzastopna nastupa u doigravanju, što je apsolutni rekord lige. Taj period pamtit ćemo ne samo po rezultatima i zaštitnim licima franšize, nego i po organizacijskoj superiornosti u odnosu na druge ekipe u ligi. Spursi su godinama bili avangarda na brojnim poljima, počevši od stila igre na parketu, preko skautinga i razvoja igrača, pa do analitike i medicine. Ukratko, Spursi su bili model čiji su način djelovanja i poslovanja, najčešće neuspješno, pokušale kopirati brojne druge momčadi, ne samo iz NBA lige nego i iz drugih američkih profesionalnih sportova.
A onda je došla 2020. i Mamuze su prvi put nakon 22 sezone ostale bez playoffa.
Iako je rezultatski kontinuitet prekinut prošle sezone, organizacijska kašljucanja su počela ranije. Premda su godinama pripremali teren za život nakon Duncana, Tonyja Parkera i Manua Ginobilija, Spursi ipak nisu uspjeli nadoknaditi njihov odlazak u mirovinu. Na to se nadovezao trade Kawhija Leonarda u Raptorse, čemu je prethodio za Spurse potpuno atipični otvoreni sukob između igrača i organizacije. Sve teže su pronalazili i igračke nebrušene dijamante i pretvarali ih u All-Star klase, a godinama već tvrdoglavo prkose i košarkaškim trendovima na parketu. Sve ovo u zadnjih nekoliko sezona dovelo je Spurse do toga da po prvi put nakon dugo godina njihovo carstvo nije moglo voditi napadačke, nego isključivo obrambene ratove. Brojne ekipe diljem lige uhvatile su korak s njima ili su ih prestigle.
Iako nisu imali puno šansi dokopati se playoffa Spursi su se ipak pojavili u bubbleu prošle sezone i zapravo, rezultatski potpuno neopterećeni, oduševili. Njihove predstave prošle su malo ispod radara iako su ostvarili respektabilnih pet pobjeda i tri tijesna poraza. Ali važnije od rezultata bila je prikazana igre na parketu.
Ovo bi mogla idealna godina za tankiranje. Samo, kako na to pridobiti Popa koji je, otkad je u Spursima, naučio samo na pobjede i gradnju, nikako na rušenje?
To uopće nisu bili Spursi kakve smo navikli gledati zadnjih godina: predvidljivi, stari, dosadni i staromodni. S obzirom na to da je Gregg Popovich u startnu petorku gurnuo četvoricu mladih igrača i njima pridodao tek DeMara DeRozana kao veterana, bili su to neki novi klinci iz Spursa. I plijenili su igrom i pojavom na parketu. Pop je umjesto jednog visokog ubacio beka pa je DeRozan, nominalno bek šuter od 198 cm, igrao kao četvorka. Postava je kreirala i stil igre, pa su Spursi s četvoricom kompetentnih, izrazito atletičnih i dugačkih bekova zaigrali puno brže, energičnije, s puno ulaza na koš i drive and kick igre, a s minimalno šablonskih akcija i post-up postavki.
Pitanje je kako bi Spursi u bubbleu izgledali da se ondje pojavio LaMarcus Aldridge, njihov startni centar preko kojeg su u postu zadnjih godina vrtjeli najveći broj akcija. Pitanje je bi li i s njim u postavi Pop prihvatio moderne košarkaške tekovine i instalirao brži i manje predvidljiv napad.
Small ball ostaje
Zato se početak nove sezone očekivao s nestrpljenjem, da vidimo hoće li Aldridgeov povratak rezultirati gušenjem omladinskog pokreta koji su predvodili Dejounte Murray, Derrick White, Keldon Johnson, Lonnie Walker i Jakob Pöltl.
“Ne sjećam se da smo prošle sezone osvojili titulu”, u svom klasičnom šeretskom tonu odgovarao je Pop na pitanja novinara misle li Spursi zadržati stil igre iz bubblea, i još dodao: “Ne sjećam se ni da smo ušli u playoff. Dakle, vrijeme je za promjene, za drugačiji stil igre”. Na pitanje hoće li povratak Aldridgea utjecati na pronađeni identitet u small-ball postavama odgovorio je: “Strategija i stil igre ostaju iste i svi će im se morati prilagoditi.”
I doista, Aldridgeov povratak nije pokolebao Popovicha u namjeri da nastavi graditi na temeljima iz Orlanda.
Spursi igraju osmim najbržim ritmom u ligi, imaju najviše ulaza po utakmici u ligi i peti najveći broj asistiranih poena. Dodatno zanimljivo je Popovichevo odustajanje od vlastitog playbooka. Gledajući Spurse, teško ćete tijekom utakmice uočiti dvije iste akcije. Razlog tome je taj što ih jednostavno nema. Pop je odbacio šablonske setove koje bi prije redovito pozivao sa svakim novim napadom. Ove sezone uglavnom utakmicu promatra s klupe s koje se diže jedino ako treba protestirati kod sudaca ili očitati bukvicu igraču.
Spursi danas igraju čisti takozvani flow offense koji se bazira na raširenoj formaciji, slobodnom kretanju bez lopte, cutovima, agresivnom napadanju zatvaranja, visokima koji postavljaju off-ball blokove. Kao takve ih je jako teško skautirati, jer napadačka opasnost prijeti od svih pet igrača, ne više od dvojice. Spursi danas imaju sedmoricu koji zabijaju 10 ili više poena. Osim toga, nema više ni striktne podjele po pozicijama. Small-ball koji preferiraju je doveo do toga da su se uloge izmiješale, pa Pop bez problema izjavljuje kako momčad nema razigravača, samo igrače na perimetru.
Iako su DeRozan i Aldridge ostali u startnoj petorci, Spursi su zadržali small-ball postavu i igra je podređena ostalim starterima — Murrayu, Walkeru i Johnsonu, odreda igračima mlađima od 25.
Zapravo, najbolji pokazatelj kako se radi o nekim novim Spursima je broj post-up posjeda na utakmicama, akcijama koje su još od Duncana i Davida Robinsona duboko utkane u genetski kod San Antonija. U zadnjih pet sezona Spursi su redovito bili u top 5 po broju pokušaja s niskog bloka a ove sezone su na 23. mjestu. Post-up akcija je baš bila karakteristična za DeRozana i Aldridgea koji su morali modificirati igru i, kako je Pop najavio — prilagoditi se.
Mladi lavovi
Iako uglavnom čuva četvorke, DeRozan je praktički postao prvi play i to radi jako dobro sa 7,3 asista po utakmici i samo 1,4 izgubljene lopte. Aldridge je, pak, od post-up opcije postao stretch igrač oko čijeg se pick and popa bazira veliki dio igre Mamuza. Čak 32 posto njegovih šutova su trice, što je skok za čak 14 posto u odnosu na prošlu sezonu.
Iako ih i DeRozan i Aldridge potežu više nego ikad, Spursi su i dalje u ligaškom low 5 po broju pokušaja s perimetra, ali isto tako i druga najpreciznija momčad lige s trice. Popova averzija prema tricama je davno opjevana, premda se ovdje ipak ne radi toliko o njegovim preferencijama, koliko o tipu igrača koje ima na raspolaganju, a koji nisu vični tricama. Spursi su, dakako, u top 6 po broju uzetih šutova s poludistance i to je navika koja je ostala ista, baš kao i moćna klupa, kroz povijest često njihov zaštitni znak, koja i ove sezone često radi razliku tijekom utakmice, a predvode je dvojica veterana, Patty Mills i Rudy Gay.
Spursi su zasad na omjeru 5-4 uz vrlo težak raspored i već su triput igrali protiv LA Lakersa i jednom protiv LA Clippersa. Upisali su po pobjedu protiv njih, ali ova sezona ionako ne nosi nikakav rezultatski imperativ. Ovo je sezona u kojoj je cilj promovirati neke nove klince. Trenutno na rosteru imaju čak petoricu igrača koji su 1995. godište ili mlađi, a koji su standardni igrači rotacije. Njih se priprema za budućnost i iduću sezonu kada će Spursi vjerojatno ostati bez DeRozana i Aldridgea, kojima završavaju ugovori.
U bekovskoj liniji San Antonio na duge staze računa na Murrayja i Walkera. Obojica imaju sjajnu kombinaciju fizikalija i atleticizma.
Walker je bek-šuter koji je ove sezone povećao broj šutova za tri poena koje realizira s 40 posto, iako je i dalje njegovo glavno oružje tranzicija. I Murray je sjajan tranzicijski strijelac, ali se ove sezone dokazao u svojoj primarnoj razigravačkoj ulozi. Radi se o 195 cm visokom playu koji je u ligu došao kao čisti projekt jer nije imao puno osjećaja za razigravanje, a još manje je bio uspješan šuter. Nakon tri sezone u San Antoniju i oporavka od teške ozljede koljena, Murray igra najbolju sezonu u karijeri. Drugi je strijelac momčadi (16,1 poena) i razigravač (5,3 asista). Trice i dalje ne realizira efikasno (29 posto), ali ih se ne libi uzimati i pitanje je vremena kada će mu se to početi isplaćivati. Murray u četvrtoj sezoni već igra kao veteran. Igra mu se usporila, strpljivo kreira napade i čita obrane, a dodao je i solidan šut s poludistance kojim može kažnjavati obrane.
Nedostaje jedan ekstra talent
Na krilnim pozicijama Spursi će se u budućnosti osloniti na Keldona Johnsona i Devina Vassella. Vassell je rookie i prototip 3&D igrača s naznakama da može biti i nešto više od toga, što će Spursi tek morati ispitati. Johnson je pak u svojoj drugoj NBA sezoni, ali je i najveće iznenađenje ove sezone i igrač s vjerojatno najvećim potencijalom na rosteru, tolikim da ga neki čak vide i kao verziju Kawhija Leonarda. Visok je 198 cm i već sad ima NBA-ready tijelo, zbog čega večeri provodi kao primarni čuvar LeBrona Jamesa, Leonarda, Ziona Williamsona i Pascala Siakama. Zvuči poznato?
On je klasični San Antoniov projekt kojeg su lani odabrali 29. pickom i krenuli brusiti njegovu igru u svakom pogledu. Tako Keldon već sad realizira tricu s 42 posto uz 3,3 pokušaja u prosjeku, iako mu to nije glavno oružje. Ubacuje 13,9 poena prosječno uz 7,3 skokova i lijepih 2,5 asista. Novi stil igre Mamuza njemu savršeno odgovara jer ima puno prostora za napadanje reketa, u čemu može biti poseban igrač zbog kombinacije fizikalija i atleticizma — ali i hrabrosti, jer to ti itekako treba kada se zalijećeš na Marca Gasola i Sergea Ibaku, što je Johnson demonstrirao ove sezone. Čak 54 posto njegovih šutova su pokušaji na obruču. Realizacija od 52 posto nije idealna za krilnog igrača, ali sve predispozicije da postotci uskoro odu prema gore su tu.
S ovom četvoricom igrača te Pöltlom kao petim, Whiteom kao sedmim, te eventualno osmim Lukom Šamanićem koji nije dobio šansu ove sezone, Spursi imaju nekakvu budućnost. Pitanje je samo kakvu. Nitko od ovih novih klinaca ne izgleda kao sigurna oklada i garancija da će se oko njih moći graditi u budućnosti. Svi trenutno puno više izgledaju kao komplementarni dijelovi šampionske momčadi, ali ne i njihov motor. To što su dobili šansu ove sezone i što im je Pop podredio sistem igre malo će toga značiti u idućim sezonama ako pored njih ne bude veterana kao što su DeRozan i Aldridge. Njih dvojicu je Pop pridobio za ideju i viši cilj, ali su koncepcijski i dalje ključni igrači.
Zato bi ovo zapravo mogla biti idealna godina za odraditi tankiranje.
Sad kad je veliki broj kvalitetnih igrača produžio ugovore sa svojim momčadima, free agency klasa neće biti tako dobra kao što se očekivalo. Upitno je koliko bi to uopće značilo Spursima koji nikad i nisu bili destinacija za slobodne igrače. Ali je zato draft klasa vrhunska s nekoliko potencijalnih franšiznih igrača. Daleko od toga da tu postoje bilo kakve garancije, ali dodati još jedan ekstra talent na ovu jezgru bio bi pravi potez za organizaciju.
Samo, kako na to pridobiti Popa koji je, otkad je u Spursima, naučio samo na pobjede i gradnju, nikako na rušenje? I dosta dobar ulazak u sezonu sugerira da bi Spursi možda čak i mogli upasti barem u play-in turnir, ako ne već u sigurnih sedam playoff ekipa. Koji god kurs na kraju odabrali, pozitivno će iz ove sezone za San Antonio sigurno ostati spoznaja da su i dalje vrhunska organizacija. Samo takve nakon neuspješne sezone ekspresno izvuku pouke, nauče iz grešaka i prilagode se.
