“Ne bojim se čovjeka koji je vježbao 10.000 udaraca jednom, već se bojim čovjeka koji je jedan udarac vježbao 10.000 puta”, među najpoznatijim je citatima kung-fu legende Brucea Leeja. Baš poput Denver Nuggetsa, od kojih ne treba strahovati zbog individualnih kvaliteta, već zbog uigranosti i istih akcija koje su ponovili 10.000 puta. Kažu da je kung-fu vještina koja podrazumijeva dosta odricanja. Potrebno je vrijeme da bi se postigla određena razina tjelesne i mentalne promjene. Tako je i Denverovim igračima bilo neophodno osloboditi um kako bi dosegli razinu igre kakvu danas gledamo. Nuggetsi su svih ovih godina ostali vjerni sebi i svojoj filozofiji, prisilili su druge da igraju po njihovim pravilima, a da su po mnogočemu ostali prirodni i neprimjetni.
Njihov MVP kod nekih još uvijek izaziva sumnju u to je li zaista najbolji košarkaš današnjice, iako ispunjava sve preduvjete za to da je i četvrtu sezonu zaredom broj 1. Međutim, njega slava i šou ne zanimaju, a jedino do čega mu je stalo je to da momčad igra dobro i pobjeđuje. Ne razmeće se izjavama i ne traži pozornost kako bi stekao ugled koji nedvojbeno zaslužuje. Zapravo, oduvijek je majstor zavidnoga košarkaškog umijeća.
Jamal Murray, pak, nikad nije bio All-Star i ne treba biti za ono čemu se podredio i što je sposoban raditi. Njegova esencija ne leži u tome da skuplja brojke, već da usavršava igru dva-na-dva s Nikolom Jokićem tako da ih nitko ne može nadmudriti. Zbog toga je savršena figura koja se nadopunjava sa svakim pojedincem iz petorke.
Njih dvojica su okosnica od koje sve počinje i na kojoj sve završava, ali kako je košarka igra pet-na-pet, za uspjeh je potrebna cjelina. I Denver je u tome dosegao perfekciju. Svih petorica igrača djeluju kao jedan organizam. Čak je 40 posto Jokićevih asistencija za polaganje ili zakucavanje ove sezone bilo namijenjeno Aaronu Gordonu. U većini slučajeva, utrčavajući iz kornera ili čekajući u dunker spotu. I svaki put je obrana znala da to slijedi i nije mogla ništa poduzeti. Pa i kad je pokušala promijeniti način branjenja, pretežito je ostajala korak iza u svom predviđanju.
Usavršili su igru u kojoj su oni učitelji, a ostali učenici koji ih tek trebaju dostići
Jedna od postavki koja najbolje opisuje moć Nuggetsa njihova je split cut akcija za Jokića. U biti je riječ o vrlo jednostavnoj akciji, u kojoj dvojica igrača bez lopte jedan drugome postavljaju blok između trice i linije slobodnih bacanja, što prethodi Jokićevu otvaranju u post-upu. Već tisuću puta viđeno, a opet gotovo neobranjivo.
Warriorsi i Celticsi, ali ne i samo oni, pokušali su braniti tu akciju spuštajući čovjeka sa slabije strane pomoći bliže Gordonu u dunker spotu kako bi Gordonov igrač mogao pomagati na Jokiću. I svejedno su znali primiti koš, jer bi jedan od šutera ostao otvoren na trici. Jokićevo napadanje leđima prema košu s lijeve strane terena toliko je dobro da ga je već postalo dosadno gledati, odnosno Denver je usavršio akcije s utrčavanjima do te mjere da se možete samo nadati promašenom šutu.
Znaju kako dobiti u clutchu
U nedavnoj pobjedi protiv Minnesote uopće im nije bio potreban vanjski šut. U četvrtoj četvrtini Nuggetsi su uzeli samo jednu tricu i to 50 sekundi prije kraja, kad je sve već bilo gotovo, a zabili su 33 poena. U eri u kojoj većina momčadi teži što većem broju šutova za tri, Denver ih uzima najmanje (31,2 po utakmici). Nije da nemaju vanjskog šuta kao Orlando, koji je malo ispred njih na 29. mjestu, nego žele suparniku nametnuti svoj način igre.
Denver je svoj sustav pretvorio u atomsko oružje čija razorna snaga potječe od Jokića. I sve je podređeno tome.
Nuggetsi šutiraju mali broj trica jer u slučaju promašaja suparnik ima veće izglede za kontranapad. Više kontranapada znači puno trke i manje igre na pola terena, a oni žele igrati sporo i navući suparnika na šut za dva poena. Samo Indiana dopušta manji broj trica po utakmici od Denvera. Od ukupno 87,8 šutova, koliko protivnik prosječno uzima protiv njih, 31,5 otpada na šut za tri. Drugim riječima, mnogi su nemoćni u nastojanju da nametnu svoj stil igre.
Nuggetsi ove sezone imaju četvrti napad u clutchu, nakon što su prošle sezone imali deveti. Lani u doigravanju odigrali su najviše (12) takvih utakmica i imali omjer 8-4. Ove godine imaju bolju obranu. Gledajući završne minute Denverovih utakmica, može se primijetiti kako su sva petorica budni, stalno su u pokretu i pravovremeno rotiraju u obrani zatvarajući prvu liniju dodavanja.
Tako smo mogli vidjeti kako uspješno skrivaju Jokića, koriste ga u obrani na nižem igraču slabijeg šuta ili prodornosti, kao što su Jrue Holiday ili Chris Paul. Poanta je u tome da ih se izaziva da preko njih ide napad. Kad se Jokića stavi u pick and roll, Denver preuzima, ali tako da drugi igrač kreće na udvajanje (tzv. trap) i ponovno preuzimanje, dok ostali efektivno pomažu i rotiraju na strani lopte sve dok se Jokić ne vrati na prvotnog igrača. Za takvo što nužno je jako puno komunikacije u obrani, u čemu je momčad Mikea Malonea besprijekorna. Pa čak i kad dođe do otvorenog šuta, suparnički je napad već izletio iz tračnica i nerijetko se radi o šutu iz pozicije koja nije obećavajuća za igrača s loptom u rukama.
Vratimo se akcijama iz utrčavanja. S jedne strane, Denver je izgradio sistem obrane koji može funkcionirati i kad krenu rotacije, a s druge, vrti napad cut rješenjima oko Jokića. Prošle su godine postizali 14 poena po utakmici iz takvih akcija; samo su Warriorsi zabijali više (15,5). Slično je i ove sezone, između njih se ugurao tek Cleveland. Prednost je u tome što Jokić sam raspoređuje igrače tijekom igre i na taj način održava njihovu fluidnost i nepredvidivost u svakom trenutku napada.
Zato je teško pobijediti Denver kad je utakmica relativno neizvjesna, što obično jest. Nuggetsi znaju kako je završiti. Štoviše, jedna su od najuspješnijih momčadi u clutchu u posljednjih 10 godina. Njihova prva petorka i dalje je najbolja postava u NBA-u. U utakmicama u kojima je igrala Denver je na 76,6 posto pobjeda, što je u rangu najbolje momčadi lige, Bostona (78 posto).
Ne može ih se dobiti po njihovim pravilima
Problem je nastajao kad bi se netko od startera ozlijedio, jer klupa više nije toliko široka kao što je bila lani. Tijekom šampionskog pohoda Malone se držao rotacije od osam igrača, među kojima su bili Bruce Brown, Christian Braun i Jeff Green. Dvojice od te trojice više nema.
Međutim, izgleda da je Denver pronašao osam igrača s kojima će krenuti u obranu naslova u ovogodišnjem doigravanju.
Braun je popravio svoju igru u drugoj polovici sezone, Peyton Watson profilirao se kao jedan od najboljih blokera na krilnim pozicijama, u prosjeku ima preko jedne blokade po utakmici za 18 minuta na terenu. Treći čovjek s klupe je Reggie Jackson, kojemu je minutaža narasla, ali to je zbog Murrayjevih ozljeda. U derbiju Zapada protiv Minnesote vidjeli smo minute bez Jokića i Murrayja. U toj je utakmici Denverova druga petorka bila je Jackson, Braun, Watson, Michael Porter Jr. i Gordon. Postava je to koja obrambeno može odgovoriti na zahtjeve playoffa, ali nema mota u napadu. Bez Murrayja druga petorka zna biti napadački obezglavljena i nije sigurno da će se Malone u potpunosti držati toga, iako obrambeno može napraviti kvalitetniji pritisak.
Gordon kao niska ‘petica’ može koegzistirati protiv svakoga, Porter Jr. je u rotacijama i na strani pomoći nebo i zemlja u odnosu na ono kakav je bio, dok je Brauna i Watsona teško otjerati s terena. Postoji i opcija s veteranom Justinom Holidayom, što znači da Zeke Nnaji i DeAndre Jordan mogu ući samo ako je 20 razlike dvije minute prije kraja.
Iako Malone voli imati Murraya ili Jokića u svakom trenutku na parketu, u 293 minute u postavama u kojima su Murray i Jackson bili zajedno njihov je net raing jedva iznad nule (1,9), što je lošije od 25 drugih kombinacija s minimalno 200 minuta na terenu. Varijanta s Kentaviousom Caldwellom-Popeom i Braunom je značajno uspješnija, njen je net rating 16 u 529 odigranih minuta. S Murrayjem su odigrali ukupno 103 minute, ali net rating im je 24,6. Tada Malone može ostaviti Portera Jr. na klupi i njima pridodati Watsona i Gordona u minutama kada nema Jokića. Caldwell-Pope je rijetka vrsta, može igrati u svim postavama da ne pate ni obrana ni napad.
Štošta će ovisiti o tome protiv koga Denver igra. Međutim, svima drugima je u ovom trenutku u mislima kako izbjeći Nuggetse. Svjesni su što ih čeka i kakvu bitku moraju proći. Ne radi se samo o šahovskim potezima tijekom utakmice ili serije, nego i o psihološkom preživljavanju — kako primiti poraz od njih, a ne pomisliti da je možda sve izgubljeno.
Denver je svoj, konceptualno posložen i uigran do maksimuma. Baš poput najvećih kung-fu majstora koji su stekli umijeće da razviju svoju tehniku i ovladaju njome. Jokić i društvo usavršili su igru u kojoj su oni učitelji, a ostali učenici koji ih tek trebaju dostići. Ili nametnuti svoj stil, jer u njihovoj vještini igranja s loptom pet-na-pet ne može ih se dobiti. Ne po njihovim pravilima. Denver je zaista postao ubitačno dobar.
