Nekoliko dana kasnije sreo sam ga u centru grada, sjedio je na klupici. Sjeo sam nakratko s njim i popričali smo o tom fajtu s treninga, a onda mi je kroz suze rekao što ga muči.

“Aljo, kako da igram… Zadnjih 10 dana sve što pojedem bude jedan burek na dan.”

U svlačionici poslije pobjede nije bilo slavlja ni pjesme. Samo spuštene i umorne glave. Snap back to reality…

E, da. Prosinac polako ulazi u završnicu, predblagdansko raspoloženje doseže vrhunac, a polusezona je u HNL-u privedena kraju i igrači su otišli na zasluženi odmor u krugu svojih obitelji i prijatelja. Vrijeme je to koje svi koriste kako bi napunili baterije za predstojeće zimske pripreme i nastavak sezone. Obično je u ovom razdoblju lijepo biti nogometaš: džepovi puni para, putovanja, krpice, izlasci, zabave. Ima se, može se.

Međutim, oni koji kuže stvari znaju da nije baš uvijek tako. Što kada klub umjesto Djeda Mraza postane Grinch i ukrade ti Božić? Kako je biti profesionalni nogometaš koji ne prima plaću i u ovo doba godine nema ni za pošteni obrok, a kamoli za poklone?

Ovo nije priča iz mog osobnog iskustva nego homage najzdravijoj svlačionici koju sam u karijeri sreo i imao čast biti njenim dijelom. Ovi dečki nisu napravili neke velike rezultate niti nešto osvojili. Nisu bili u fokusu javnosti, o njihovim se problemima malo govorilo i malo je koga bilo pretjerano briga za ono što su proživljavali.

Ali za mene su oni bili i ostali heroji.

Posljednjeg dana ljetnog prijelaznog roka 2017. došao sam u Istru na posudbu iz Osijeka. Sretna okolnost za mene je bila činjenica da sam zadržao svoju plaću u matičnom klubu, tako da sam s te strane bio zaštićen od mogućih problema na koje bih u Puli mogao naići. Najiskrenije, nisam imao pojma do koje mjere je onaj Amer, kojemu ime nije vrijedno spomena, zakucao klub.

A zakucao ga je toliko da do Božića igrači po šest mjeseci nisu primili plaću. Ni kune. Šest mjeseci. Profesionalni nogometaši.

Kraj polusezone njima je je donio veliku neizvjesnost, paniku, pa i beznađe. U tom je trenutku stanje bilo takvo da je, recimo, glavni fizio Splićo redom žicao fizioterapeute iz svih klubova protiv kojih smo igrali da mu daju bilo što: krema za masažu tu, Voltaren tamo, tejp, hladni sprej, Deep Heat… Daj šta daš. Naš oružar Vlado nije imao dovoljno dresova za utakmice — jednom nosiš M, drugi put XL, na trećoj imaš neki drugi broj na leđima… A kad bismo putovali na gostovanja i stali na benzinskoj, nitko od igrača ne bi izašao iz busa jer nije imao ni kune u džepu.

Igrač kojeg spominjem na početku nije bio jedini koji je tako preživljavao. Još su barem petorica suigrača bila izbačena iz stanova jer nisu imali od čega platiti stanarinu. Riješili su to tako što su se nekako skrpali za jednu stanarinu i potrpali svi zajedno u jedan stan. To nije profesionalizam, to je ekskurzija.

Nije mi to bilo prvo takvo iskustvo. U sličnim okolnostima našao sam se na početku karijere — neisplaćene plaće, obveze prema državi koje se unatoč tome gomilaju, lažna obećanja, nada, pa ponovna razočaranja… Prošao sam to i slušao dobronamjerne savjete starijih i iskusnijih kako bih pronašao izlaz iz takve situacije. Ono što sam naučio pokušao sam prenijeti u Istrinu svlačionicu, posebno na mlađe dečke — a to je prvenstveno da nogometaš nema izbora, on svoj protest ne smije izražavati kroz nerad, jer na taj način samo šteti sebi. Ljuti se, psuj, izbjegavaj trenera i direktora, slavi gol kao zadnji kreten… Radi što god ti pomaže da središ glavu, ali NIKAD, baš nikad nemoj trenirati s pola gasa i igrati bez žara. Većina njih je to zaista i shvatila, jer to je zarazno — kad jedan grize kao pas na treningu, grize i onaj do njega, pa onaj do njega.

A kad tako treniraš, onda tako i igraš.

U 12. kolu smo igrali kod kuće protiv Rijeke, koja je tada imala stvarno moćnu ekipu. Imali su Riječani neopravdano poništen gol i trebali su nam do kraja dati barem pet komada, ali Ivušić je skidao gotovo sve što je išlo u mrežu; ono što nije, Čuljak je spašavao s crte. I pobijedili smo! Uhvatila me sreća, euforija, veselje… Sve dok nisam shvatio da se sve to odvija samo u mojoj glavi, ne i u mojoj okolini.

U svlačionici poslije utakmice nije bilo slavlja ni pjesme. Samo spuštene i umorne glave.

Ti su se dečki i nakon jedne takve pobjede odmah vratili u svoju sumornu stvarnost, otprilike kao ono na kraju filma 8 Mile kad se B-Rabbit nakon pobjede na battleu vrati na svoj posao i u mamin trailer: Snap back to reality… Nije bilo šanse da ih nagovorim da odemo na cugu, da proslavimo. Nije, jer nisu mogli ‘vratiti’ rundu piva, bili su preponosni i osjećali su se malima. A bili su tako veliki.

Ispostavilo se da sam u užasno teškom razdoblju za klub postao dijelom najzdravije svlačionice u svojoj karijeri. Nije bilo klanova, ljubomore, podmetanja i rovarenja iza leđa. S trenerom su gotovo svi bili jako dobri, ali nitko nije pokušavao utjecati na sastav i izbušiti kolegu… A iznenadili biste se koliko je to česta pojava u klubovima.

Povezanost kakvu je ta grupa ljudi imala na terenu i izvan njega teško je objasniti. Prolijevati krv, znoj i suze, a za to dobiti malo ili nimalo nagrade može čovjeka baciti u očaj, ali svi smo bili u istom košu, dijelili smo teška vremena i znali da samo zajedno možemo izaći iz njih. Puležani su prepoznali žrtvu svakog pojedinca iz te ekipe i imali smo zaista divnu podršku. Riječima Dicka Wintersa — nisam bio heroj, ali sam služio u društvu heroja. Udarili smo tada temelje za ostanak u ligi protivno svim zakonima profesionalnog sporta i na taj način proizveli malo i mnogima vjerojatno nebitno, ali ipak — nogometno čudo.

Znam da i među onima koji ovo čitaju sigurno ima puno takvih koji su radili, a da nisu primali plaću. Možda i takvih koji su ovog Božića bez novca i bez nade kao što su bili moji suigrači u Istri, za koje se nadam da će ove blagdane proslaviti u miru i sreći, bez da im neki novi Grinch ukrade Božić… U nekima od klubova za koje sam igrao bilo je sličnih priča, puno toga se događalo iza kulisa i bilo nevidljivo oku javnosti. O nekima od tih stvari mi je preteško i pisati, ali epizode iz Pule s ponosom se prisjećam, jer ondje su mi suigrači bili ljudi vrijedni divljenja i poštovanja.

Sretan Božić svima koji slave.