Aljoša s druge strane ogledala

Kako sam našao novog sebe

Što sa sobom nakon karijere? Ja sam, evo, završio faks

Lagao bih kad bih rekao da nije bilo panike.

Istina, već ranije sam napravio korake koji su mi pomogli da razvijam svijest o sebi i nakon profesionalne karijere i aktivno promišljam o tome koja će i kakva moja sljedeća uloga u društvu biti. To mi je donijelo i neku novu vrstu samopouzdanja na terenu jer, shvativši da nogomet nije sve što jesam, puno su me se manje doticali neuspjesi i pogreške s terena. Pomoglo mi je to da se na neki način pomalo i emocionalno odvojim od nogometa i percepciju vlastite vrijednosti razlučim od onoga što sam predstavljao na terenu.

Tada sam prestao nogomet doživljavati kao jedini mogući put da se u životu osjetim ostvarenim i počeo ga doživljavati kao ono što zapravo jest. Igra.

Ne znam, možda će vam ova kolumna biti manje zanimljiva od nekih ranijih, ‘nogometnijih’, ali tema je meni osobno vrlo važna, kao što može biti važna i mnogim mojih kolegama s istim ili sličnim dvojbama, sumnjama u sebe i panikom kad pomisle što će biti s njima jednom kad objese kopačke o klin, kako će za sebe  pronaći novo mjesto u društvu. Kako će živjeti nakon svih onih “trenutaka u vremenu” izgubljenih poput suza na kiši, o čemu sam lamentirao neposredno po završetku karijere u svom prvom tekstu za Telesport.

Samo treba osvijestiti to da smo, jednom kad se pogase svjetla reflektora, tribine utihnu, a kopačke stanu skupljati prašinu, puno više od bivših nogometaša

Ranije ove godine stekao sam diplomu koja kaže Bachelor Degree in Sports Management na University College of Northern Denmark (UCN), instituciji koja preko sindikata nogometnih profesionalaca (FIFPro) surađuje s Hrvatskom udrugom Nogometni sindikat (HUNS) i omogućava nogometašima da po programu maksimalno prilagođenom svojim potrebama i stilu života završe studij.

Nije to lak ni jednostavan korak. Mene je morao nagovoriti HUNS-ov glavni tajnik Mario Jurić da u 30. godini života odlučim nastaviti školovanje i to je ono za što kažem da mi je pomoglo na razini samosvijesti; žao mi je samo što to nije bilo i ranije. Pa ipak, sa završetkom karijere nastupilo je doba velikih unutarnjih previranja i pitanja na koja nisam imao odgovore.

Zamislite mladog nogometaša koji živi nogomet i isključivo kroz njega percipira samog sebe. Trenira s ekipom, trenira individualno, odriče se izalazaka i mnogih drugih socijalnih interakcija te, što je najgore, odriče se i nastavka obrazovanja, a sve kako bi maksimizirao svoje šanse za uspjeh u nogometu. Na jednog Cristiana Ronalda postoji na tisuće onih koji su sve što su mogli podredili uspjehu, ali ga na kraju nisu uspjeli dohvatiti — niti su, poput uspješnih profesionalaca, sebi i svojojoj obitelji uspjeli osigurati lagodan ili barem pristojan život.

Jer, iako nogometaše možda doživljavamo kao preplaćene i razmažene, prava istina je da velika većina njih kroz karijeru ne uspijeva osigurati egzistenciju niti sebi samima.

Smatram da je u svakom slučaju pohvalno, bez obzira na to do koje razine si ‘dobacio’, znati kako si dao sve što si imao i mogao za taj jedan cilj. No, ako se taj put pokaže nedovoljno uspješnim, moraš se suočiti s tim da si bacanjem svih aduta na nogometnu karijeru sebi uvelike otežao tranziciju sa sebe kao sportaša na nekog drugog, još uvijek neodređenog sebe. Onog koji u tom trenutku možda još niti ne postoji.

Za mladu osobu koja u glavi uopće nema koncept života bez sporta, svaki je neuspjeh ili pogreška na terenu ne samo sportski kiks, nego i direktna prijetnja njenoj budućnosti i materijalnoj sigurnosti. Zato joj je teško izbjeći poistovjećivanje sebe kao igrača i sebe kao osobe. Drugim riječima, odvojiti svoju ljudsku vrijednost od one nogometne.

I ne bih sad ovdje duljio objašnjavajući zašto je obrazovanje posebno važno zbog opcija u daljnjem životu, ali i zbog samopoštovanja. Radije bih pokušao odagnati dvojbe kakve neki od mojih kolega, možda i bivših suigrača, imaju oko ulaska u akademske vode.

Pričao sam tako i ja o svojim mukama, dilemama i problemima koji me čekaju jednom kad se lopta definitivno prestane kotrljati. Kukao sam prijatelju koji, doduše, nema veze sa sportom nego je uspješan poslovni čovjek, a on je to slušao gotovo s podsmijehom. Onda mi je rekao kako mu nije jasno da netko tko se gotovo 20 godina profesionalno bavi sportom može imati toliko velike sumnje u samog sebe.

I stvarno, razmislite i sami.

Sportaši već u najranijoj dobi donose odluke kakve njihove vršnjake čekaju tek pet ili 10 godina kasnije. Pritisak očekivanja nešto je na što smo navikli. Radne navike stekli smo još kao djeca, vozeći će biciklom ili javnim prijevozom po kiši i snijegu da bismo stigli na trening. Dobro znamo što znači odricanje. Znamo kako je biti dio kolektiva u kojem vrlo često ljudski odnosi nisu do kraja zdravi. Znamo što znači konkurencija i kako je boriti se za svoje mjesto pod suncem. Za učenje se, kad eliminirate samo manjio dio ‘praznog hoda’ u svojoj dnevnoj rutini, bez većih problema nađe mjesta i vremena.

Stvar je u tome da smo itekako spremni za ono što dolazi ‘poslije’, ma koliko to nešto možda izgledalo zastrašujuće i nepoznato. Samo treba osvijestiti to da smo, jednom kad se pogase svjetla reflektora, tribine utihnu, a kopačke stanu skupljati prašinu, puno više od bivših nogometaša.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.