HEP logo generalni partner Telesporta

Aljoša s druge strane ogledala

Sve zbog nogometa

Jesu li vrijedila sva ona odricanja u ime karijere?

Svi oni klišeji o motorima i slobodi, avanturi, buntovništvu, vjetru u kosi — dobro, bradi — za mene ne mogu biti istinitiji.

Bio je lijep i sunčan dan, pa sam se prvi put u tjedan i pol odlučio na izlazak iz kuće. Ulice su bile puste, kao i ceste; nije mi smetalo i otišao sam se, onako za dušu, provozati motorom. Nemam puno kilometara niti neku zavidnu vozačku vještinu, ali to mi je jedan od najvećih užitaka u životu.

Motor mi je bio neostvarena dječačka želja. No, starci su svaku moju ideju o tome satirali u korijenu. Nije bilo šanse da mi kupe ni skuter. Imala su ga trojica od četvorice mojih najboljih prijatelja i nisam to mogao prežaliti. Moj deda je bio prometni policajac i na motoru je znao raditi ‘lastu’; imao je čak i jednu crno-bijelu fotografiju kao dokaz za to. Ali onda je ostario i dobio reumu — njegovim riječima, boljele su ga kosti jer ga je “propirilo” od silnog vremena provedenog na dva kotača, a roditelji su me plašili s tom reumom kao da je kuga i prijetili da će mi “zapaliti” motor čak i ako ga si sam jednom kupim.

I pronašao bih već neki način da si udovoljim, samo da nije bilo jedne stvari — nogometa. Uz nogomet motor jednostavno nije bio realna opcija, bio je zabranjen u svakom klubu u kojem sam igrao. Tek 2016. ispunio sam si konačno tu dugogodišnju želju, na užas svih u svojoj okolini jer tada sam još i aktivno igrao, ali na svoje bezgranično oduševljenje.

Mojoj Heleni su već bila tri mjeseca. Tad sam je prvi put uživo vidio. Na aerodromu, kroz ono šugavo staklo dok sam čekao svoje kofere

“Odricanje” je učestala riječ kad se priča o profesionalnim sportašima. I ne znači to nužno samo neke velike stvari, nego gomilu manjih koje drugi uzimaju zdravo za gotovo.

Recimo, tek sam s 27 godina prvi put u životu doživio onu pravu vibru ljeta na moru, u punom jeku turističke sezone. Tad sam potpisao za RNK Split. Prije toga bih išao na ljetovanje u svibnju, onda kad nam plažama nema ni žive duše, ili uopće ne bih išao. Mrzio sam ljeta i odvratno teške pripreme koje su bile takve bez obzira na to ko mi bio trener; ljudi po gradu hodaju preplanuli, a ja fluorescentno bijelog torza i ramena…

U Osijeku smo znali sudjelovati na memorijalnom turniru koji se odigravao na Elektrinom igralištu, koje je doslovno preko puta osječke Kopike. I tako, dok se ne ugodnih 40 stupnjeva zagrijavaš za utakmicu, u zraku osjetiš miris Coppertonea i čuješ žamor ljudi s kupališta na suprotnoj strani Drave. Jasno mi je da nekome ovo zvuči trivijalno, ali u tim sam trenucima mrzio nogomet. Nikad nisam s frendovima bio na moru, barem ne u vremenu kad bi to bio spektakl uz svu mladenačku ludost i neopterećenost. Danas svi imamo svoje obitelji, karijere, poslove… I više nije vrijeme za to. Ostalo je propušteno.

Zapravo nije ‘more’ ono za čime žalim. Više se radi o efektu kakav bi takve avanture imale na moje prijatelje i nas kao grupu. Između svoje 21. i 30. godine igrao sam negdje “sa strane”; to je jako puno vremena i negdje na tom putu shvatiš da se ljudi neizbježno i nepovratno mijenjaju, a ako kroz te promjene ne prolaze zajedno, udaljavaju se jedni od drugih. Neću reći da sam zbog nogometa izgubio svoja najdraža prijateljstva, jer nisam — ali na kraju karijere dočekali su me prijatelji kakve ranije nisam poznavao. Ekipa više nije homogena kao što je bila i možda je to normalno, možda sva prijateljstva prolaze kroz slične faze, ali uvjeren sam da su moja odsutnost i nedostupnost bile okidač.

Vožnja je trajala dovoljno dugo da bi mi još neke misli stigle proći kroz glavu.

Razmišljao sam i o drugim propuštenim prilikama; o onome što nisam uspio postati zbog toga što sam odlučio biti nogometaš, o oportunitetnom trošku. Na poslu koji odnedavno radim, u uredu sam okružen ljudima koji baš znaju svoj posao, samouvjereni su i stručni. Ja sam najnoviji i najneiskusniji član ekipe, iako ujedno i najstariji. Da se razumijemo, ne patim zbog toga od manjka samopouzdanja, jer volim raditi i spreman sam učiti, ali bude mi krivo kad vidim da kasnim. Krećem od nule u 30. i nekoj i dug je put ispred mene da bih postao stručan u ovome čime se sada bavim.

Dugo sam igrao i ipak ostavio nešto iza sebe, ali već sam stotinu puta rekao da mi nogometni milje nikad nije do kraja legao. Možda bih se, da nisam otišao nogometnim putem, još i bolje snašao u nekim drugim ulogama. Prije nego što sam završio srednju školu, koju sam obožavao, maštao sam o tome da postanem profesor hrvatskog i engleskog; i dan-danas sebe vidim u toj ulozi, ali osjećam da je taj vlak davno prošao.

Ali ono za čim najviše žalim je odvojenost od obitelji — na početku od roditelja i brata, kasnije od supruge i djece. Njihova blizina i podrška uvijek je imala pozitivan utjecaj na moje nastupe na terenu.

Sjećam se kako je tamo 2009., kad sam igrao u Klagenfurtu, mama nagovorila tatu da sjednu u auto pretrpan metlama, krpama i sredstvima za čišćenje, pa se dovezu do mene u Austriju samo kako bi mi ona mogla ‘pozlatiti’ stan, jer je vjerovala da ne živim u “prihvatljivim” uvjetima i da ne brinem dovoljno o sebi. Tog vikenda smo pobijedili i dao sam gol, a navečer sam roditelje slavodobitno izveo u grad na večeru i hvalio se svojim baratanjem njemačkim jezikom — koje je, naravno, bilo na užasnoj razini, ali dovoljno za snaći se u restoranu. Kao roditelj, danas shvaćam da je taj period bio puno teži mami i tati nego meni samome.

Potkraj 2012. Marina ja smo išli na bračno putovanje. Trećeg dana dobio sam poziv da moram hitno kući, jer bih sljedećeg dana trebao letjeti u Teheran na potpis ugovora. Sve se odigralo superbrzo i 20. prosinca sam završio taj transfer.

Teško je objasniti kakav je osjećaj ostaviti suprugu u šestom mjesecu trudnoće i otići na drugi kraj svijeta. Na rastanku mi je u suzama rekla: “Aljo, ti se samo pobrini za sebe, da izdržiš, a ja ću za sebe”. Vratio sam se kući u lipnju iduće godine, a mojoj Heleni su već bila tri mjeseca. Tad sam je prvi put uživo vidio. Na aerodromu, kroz ono šugavo staklo dok sam čekao svoje kofere.

I to je samo jedan od detalja iz duge priče o odricanju i nepovratno izgubljenim trenucima u ime karijere. Danas silno uživam u svakom trenutku provedenom s obitelji i, kvragu, ponekad se šalimo da smo možda zbog sve te razdvojenosti danas toliko skladni kao obitelj i cijenimo zajedničke trenutke možda i više nego što bismo ih cijenili da se nikad nismo razdvajali.

Ova izolacija i karantena svima nam je promijenila način života; na gore, naravno. No, jedino pozitivno u tome što mi pada na pamet je to da ljudi — barem velika većina njih, uključujući i profesionalne sportaše — imaju prilike provoditi više vremena sa svojim obiteljima nego što su navikli. Natjerala nas je ova situacija da mijenjamo navike, a mene osobno i na razmišljanje o stvarima koje sam u životu propustio. I kako god da to sebi u glavi složim, uvijek ispadne da je za sve neučinjeno, neostvareno ili nedosanjano kriv nogomet.

Je li sve bilo uzalud? Naravno da nije. Nogomet mi je neosporno puno toga dao.

A ono drugo pitanje — je li vrijedilo odreći se svega toga? Odgovoru na njega nisam se uspio domisliti tijekom ove vožnje motorom, koliko god duga bila. Na njega, do daljnjega, ne znam odgovoriti.