Kapetan se ne skriva na terenu, nikad.
Poseban je to osjećaj kad izlaziš na teren s trakom na ruci. Kao da se leđa odmah malo izravnaju u vojnički stav, a čelo namršti više nego inače. Znaš da trebaš voditi primjerom, ići do svojih krajnjih granica i dati sve što u danom trenutku imaš za dati.
Nije to lako, barem meni nije bilo. Dok sam igrao, o kapetanskoj vrpci nikad nisam razmišljao niti je doživljavao kao nekakav cilj, ali nekoliko je puta znala pronaći put do mene. Jedini put kad sam je stvarno želio, nisam je mogao imati.
Što uistinu znači biti vođa na terenu najupečatljivije sam doživio prilikom jedne prijateljske utakmice s RNK Splitom protiv ruskog Zenita. Tad smo izašli na teren desetak minuta prije njih, pripremili se i čekali. Gotovo svi smo bili uzduđeni jer je Zenit još imao gro igrača iz one ekipe koja je 2008. osvojila Europa ligu, bili su tu Vjačeslav Malafejev, Igor Denisov, Roman Širokov, Aleksandr Anjukov; zatim i Axel Witsel, Danny, Bruno Alves… Još na putu na utakmicu smo se svađali tko će na kraju uzeti čiji dres. Kad su počeli izlaziti iz dva ‘svemirska’ autobusa kojima su došli, imao sam osjećaj da je uz tih 20-ak igrača još stotinu drugih ljudi zaduženih za brigu o igračima i opremi.
“Traka oko ruke nije ono što nekoga čini kapetanom. Na terenu se kapetan uvijek vidi, nosio on traku ili ne”
A onda je Ivica Križanac otišao pred njih da ih dočeka i da se pozdrave.
Nisu to bili obični pozdravi s bivšim kolegama. Onih ‘sto’ ljudi posložilo se u kolonu i jedan za drugim su čekali u redu da se pozdrave s njim. Svi su mu se klanjali — od trnera Luciana Spallettija pa dao nekog malog čikice koji je vjerojatno bio zadužen za pumpanje lopti. I svaki je pozdrav zračio toplinom i poštovanjem. Tad mi je postalo jasno da je ono što je Križ njima predstavljao nadilazilo nogomet, jer takve reakcije ljudi s kojima je živio i radio nije mogla izazvati samo njegova igračka kvaliteta. Morao je posjedovati i ogromnu ljudsku vrijednost.
Imao sam svakakvih kapetana, boljih i malo manje dobrih. Neka su kapetanstva imala smisla, neka nisu imala veze s mozgom, ili barem nogometom. Bilo je kapetana koji su nosili traku jer su naprosto bili najbolji igrači, pa onda onih koji su je zaslužili stažom u ekipi, a i onih koje je trebalo prodati, a vrpca je u tome mogla pomoći. Neki su bili kapetani kao jedini domaći igrači u klubu, a neki jer im je tata to mogao dogovoriti s gazdom kluba.
Iznenadilo me, međutim, to što sam vidio da oko kapetanske trake postoji jako puno zavisti i ljubomore unutar ekipe. Meni osobno to nije bilo od prevelike važnosti, ali sam bez lažne skromnosti puno puta i sam pomislio da bih bio bolji izbor od nekog drugog.
Kad razmišljam o svojim idolima, kapetanima koje sam kao igrače volio gledati, dvojica mi prvi padaju na pamet. Raul je bio uvijek, miran, staložen, model citizen (znat će FM-ovci), nikad u karijeri nije dobio crveni karton. Ali imao je auru kakva je potrebna da budeš kapetan Real Madrida. Zinedine Zidane bio je čudan, nedefiniran tip, ponekad prljav i naizgled introvertiran, ali s igračkom vještinom dostojnom nogometnih bogova, onaj koji plijeni pojavom i izaziva poštovanje svaki put kad je lopta u njegovim nogama. Bili su međusobno vrlo različiti, ali svaki je na svoj način neupitno zasluživao tu traku.
Jer i kapetana ima stvarno različitih.
Najgori su mi bili ulizice, oni koji su virili treneru ili upravi iz guzice. Bilo je takvih — fuj! — koji bi rekli da ekipa nikad neće štrajkati zbog neisplate plaća dok god su oni kapetani, a da su pritom jedino oni uredno primali plaću dok je klub svima drugima dugovao.
Uvijek sam smatrao da kapetan prvenstveno treba predstavljati i voditi svoje suigrače, čak i više nego sam klub i njegove navijače. Igrači su ti koji se zajedničkim snagama bore za naklonost navijača i donose prestiž klubu, a on treba biti njihov vođa na terenu i unutar svlačionice, istovremeno i njihov predstavnik izvan nje. Pa ipak, često je bilo upravo suprotno i uvijek mi se činilo da je lakše slizati se s trenerom nego imati svlačionicu na svojoj strani — ovo prvo može više-manje svatko, a drugo samo oni pravi. Pritom ne govorim o ljubavi; nemoguće je da te svi vole, ali nije nemoguće zaslužiti poštovanje suigrača.
Po dolasku u bukureštanski Dinamo sam 2015. spletom okolnosti postao prvi stranac-kapetan u klupakoj povijesti. Dotadašnji kapetan prodao se nakon prvog prvenstvenog kola i već je u drugom traka osvanula na mojoj ruci.
Za mene je to, naravno, bilo ogromno iznenađenje; u toj ekipi bilo je stalnih i povremenih reprezentativaca Rumunjske, Kameruna, Slovenije… A ja nikad dotad nisam imao čast ponijeti kapetansku vrpcu. Bilo je režanja, poprijekih pogleda i počelo je kao nimalo ugodno iskustvo. Ali mic po mic, prihvaćali su me, a ja sam se uživio u svoju novu ulogu.
Ono na što sam ih dobio bili su treninzi. Cosmin Matei, koji je po meni tada bio logičan izbor za kapetana, prišao mi je i rekao da u životu nije vidio nekoga da trenira žešće nego što igra te da sam, što se njega tiče, zaslužio traku. Nije to bilo s figom u džepu, Cosmin i ja postali smo pravi prijatelji pa sam ga kasnije i nagovorio — okej, zajebao — da dođe na šest mjeseci odigrati sa mnom u Istri kako bismo pokušali izboriti opstanak u ligi.
No, kako je vrijeme u Bukureštu odmicalo, tako mi je traka postajala teret i naposljetku je bila ključni faktor u mom razlazu s klubom.
Kad sam konačno postao kapetan suigračima, prestao sam biti ‘trenerov’ kapetan. Naime, pojasnili su mi suigrači, jedini razlog zašto bi ondašnji trener postavio stranca za kapetana bio je taj da preko njega kontrolira svlačionicu i ima ‘svog’ čovjeka u njoj. Ja nisam bio taj, nisam bio za igrice, sastanke u četiri oka, izvještaje o tome tko je bio gdje i kad se vratio u hotel. Previše sam energije ionako trošio na razmišljanje o stvarima koje nemaju veze s nogometom i bilo je pitanje vremena kada će se jezik razvezati. Trener mi je oduzeo traku i nakon toga nekoliko utakmica zaredom stalno mijenjao kapetana, pokušavajući na silu nametnuti nekakav svoj autoritet.
Završilo je tako, barem za mene, da sam se suprotstavio treneru nakon jednog njegova iživljavanja nad igračima na poluvremenu utakmice koju smo gubili 1-0. Izvadio me je iz igre, a nekoliko dana kasnije otišao sam u upravu tražiti raskid ugovora. I dobio sam ga. Da ondje nisam imao nikakve veze s trakom, vjerujem da bi ta priča s Dinamom bila puno uspješnija i donijela priliku za prvi i — kasnije će se ispostaviti — trofej u karijeri.
Želim reći da može postojati puno razloga zašto je netko kapetan. Nije to uvijek onaj s najvećom karizmom ili poštovanjem među suigračima, postoji niz scenarija po kojima traka može završiti oko nečije ruke. Nije je jednostavno nositi, ali bit je najbolje sažeo moj kapetan s početka ove priče.
“Traka oko ruke nije ono što nekoga čini kapetanom”, rekao je Križ. “Na terenu se kapetan uvijek vidi, nosio on traku ili ne.”
