Gledajući prijenose na YouTubeu, od čega su prva, druga i peta utakmica sve zajedno imale sedam piksela i od kojih mi se dioptrija srušila s -1 na -2,5, naletio sam na hrpu stvari koje su me jako razveselile — od NBC-jevih priloga, do reklama koje su se vrtjele te 1993. Pa krenimo redom.

4.1. Chris i Shawn

Na poluvremenu druge utakmice NBC najavljuje prilog o dvojici košarkaša koji figuriraju kao prva dva picka na NBA draftu.

Chris Webber nije u dvorani, već kod kuće igra Segu umjesto da gleda NBA finale, što je dalo nagovijestiti koliko će se dati u basket u prvoj polovici svoje karijere. S druge strane Shawn Bradley, onaj plavi div iz Space Jama, nalazi se u dvorani, a Bob Costas, koji je s njim odradio intervju na poluvremenu, uspoređuje ga s Davidom Robinsonom. Što zvuči čudno, jer je Admiral moderna verzija Adonisa, iz stijene isklesan primjerak ljudske vrste koji pokazuje što sve tijelo može postati tretira li ga se na ispravan način, dok je Bradley 230 cenata visok ljudski štap. No, Costas ga ne uspoređuje s Robinsonom zbog izgleda ili igre već zbog činjenice što je Bradley propustio dvije godine igranja jer je morao odraditi mormonsku misiju, dok je Robinson morao odraditi vojni rok u mornarici.

Ono kad Jordan leđima dogura do krila, okrene se, ostane sat vremena dulje u zraku od suparnika i pogodi. Bez kostiju. Baletan i hrvač u jednom

Bradley i sam priznaje u intervjuu da nije u formi te da neće odlaziti na treninge sa zainteresiranim ekipama pošto dvije godine nije igrao ozbiljan basket, a unatoč njegovom priznanju Philadelphia 76ers ga biraju kao drugi pick. Pamet. Bradley inače nije bio najviši igrač izabran na tom draftu — bio je to dva centa viši Gheorghe Mureșan, glacijalno spor igrač i jedan od dvojice Rumunja koji su u povijesti igrali u NBA — drugi je Ernie Grunfeld, jedan od najgorih GM-ova u povijesti lige koji je Washington Wizardsima konačno sjahao s grbače.

Webber je, pak, u intervjuu priznao kako prestaje igrati Segu te kako će gledati drugo poluvrijeme utakmice, dodajući kako smatra da je najbolji igrač na draftu, što je i bio — bilo je tu dobrih igrača poput Sama Cassela, Nicka Van Exela, Byrona Russela, Jamala Mashburna i Allana Houstona, ali nitko nije imao ni blizu Webberovu karijeru. Najbliže mu je došao čovjek za kojeg ga je Orlando Magic trejdao — Penny Hardaway. Golden Satte Warriorsi su u Magic, uz Pennyja, poslali i tri buduća picka prve runde koja se baš i nisu isplatila.

Magic je pickom iz 1996. izabrao Todda Fullera ispred Kobea Bryanta, Stevea Nasha, Peđe Stojakovića i Jermaina O’Neala, 1998. su trejdali pick i na kraju dobili Keona Clarka koji nikad nije igrao za njih jer je završio u zatvoru na osam godina, dok su 2000. izabrali Mikea Millera kojeg su par godina kasnije trejdali za Gordana Giričeka i Drewa Goodena. Premda je bio gušt gledati Pennyja i Shaquillea O’Neala, tko zna kako bi funckionirao duet Shaq-Webber obzirom na to koliko je Chris bio genijalan dodavač i šuter s poludistance. Nikada nećemo saznati.

4.2. Ungrateful

Najbolji burn serije pripada Dannyju Aingeu, koji je prije početka šeste utakmice izjavio kako je Bullsima dodatni motiv bio da Philu Jacksonu upropaste odlazak na koncert Grateful Deada koji su svirali u Chicagu nakon pete utakmice. Sunsi su uzeli petu, Phil je morao prodati karte za gig, a Ainge je izjavio “To je za njegovo dobro!” sugerirajući kako su Deadovci očajan bend. S čime se potpuno slažem, unatoč tome što su osigurali dresove za reprezentaciju Litve na Olimpijskim igrama u Barceloni. Jerry Garcia, dosadan si ko proljev. Danny Ainge <3 <3 <3.

https://www.youtube.com/watch?v=EHxcUHm24AM

4.3. Ich liebe dieses Spiel

“I love this game!” i NBC-jeva muzika ostaju mi i dan danas urezani u mozak, kada krene ono pa-pa-para-pam-pa-ram ne mogu ne osjetiti barem malo uzbuđenje. NBA je u sklopu svojih I love this game za finale snimio promo s Jerryjem Seinfeldom koji savršeno kanalizira Larryja Davida pričajući o ljubavi i obvezama koji uz nju dolaze. Trideset sekundi uživanja.

4.4. U djetinjstvo

Tijekom šeste utakmice na ekranu se pojavljuje promo za Last Action Hero. Krajem 1980-ih je Sylvester Stallone bio moj najveći idol — Rambo 3 i Cobra bili su mi najbolji filmovi ikada (lik zaveže tromblon za strijelu i ispali je u helikopter, alo!) — ali sredinom 1990-ih moja ljubav je polako prelazila na Švarcijevu stranu — njegove sam filmove odlazio gledati u ljetno kino u svojim Postirama. Dotad sam pogledao sve: Conana, Red Sonju, Komandosa, Running Mana, Total Recall, Predatora i Terminatora (nisam mogao spavati tjednima), ali i komedije poput Twinsa (podcijenjen) i Kindergarten Copa (genijalan). Last Action Hero je za mene bio posljednji Švarcijev veliki film (True Lies mi nije sjeo) iako tada nisam baš kužio njegovu meta-genijalnost. Jebiga, bilo mi je devet godina!

Najava filma vratila me u doba kad sam se igrao s prijateljima u vrtu s Mastersima, kad smo igrali Nintendo, GameBoy i Amigu kod susjeda, kad smo trčali po mjestu s plastičnim puškama, ne baš potpuno svjesni ratnog užasa koji je pogađao naše vršnjake niti 200 kilometara dalje.

5. TRAGIČAR

Najveći tragičar finalne serije je Richard Dumas. Tko?

Richard Dumas bio je iznimno atletično krilo sa sveučilišta Oklahoma State koji je odigrao svega par utakmica u juniorskoj godini prije nego je izbačen s faksa zbog korištenja droga, nakon čega je odigrao jednu sezonu u Izraelu za Hapoel Holon prije nego su ga Sunsi izabrali u drugoj rundi na draftu 1991. Dumas je morao pričekati godinu dana na svoj debi jer je prije sezone 1991./92. opet pao na doping testu, a ekipi se priključio nakon što su već odigrali 19 utakmica te im je donio dodatnu dubinu na krilnoj poziciji.

Dumas je bio sjajan u svojoj prvoj sezoni: kao stariji rookie bio je već izgrađen igrač koji je tjelesno najviše podsjećao na Scottieja Pippena. Dugi krakovi, iznimna skočnost, skladnost, brzina. Bio je bolji od Cedrica Ceballosa, koji je također igrao na njegovoj poziciji i na kraju izrastao u All-Star igrača. Mogao je pokrivati tri pozicije u obrani ovisno o matchupu, a u napadu je tijekom finala pokazao sve. Sposobnost završavanja oko obruča mu je bila impresivna, imao je lijep skok-šut s poludistance, znao je odigrati i pick’n’roll s Kevinom Johnsonom, a najimpresivniji period njegove igre je vjerojatno otvaranje treće utakmice kada je zabio nekoliko skok-šutova, a onda dvaput riješio Pippena (ej, Pippena) leđima — prvo šutom iz post-upa, nakon toga krasnim up-and-underom koji nije finiširao poenom jer su mu Bullsi uspjeli zatvoriti drugi obruč.

Post-up, tranzicija, skok-šut, off-ball, pick’n’roll, Dumas je u rookie sezoni pokazao nagovještaje buduće zvijezde, a krasnoj igri u napadu dodao je i iznadprosječnu obranu te je finiširao sezonu s prosjecima od 15,8 poena, 4,6 skokova i 1,8 krađa u 27,5 minuta po susretu, uz šut iz igre od 52 posto i 4,5 slobodnjaka. Te brojke su mu donijele uvrštavanje u drugu najbolju rookie petorku (prva je bila prekrcana — Shaq, LaPhonso Ellis, Christian Laettner, Tom Gugliotta i Alonzo Mourning), a vrijednost je dokazao u finalu u kojemu je, po meni, bio drugi najbolji igrač momčadi pošto je završio seriju sa 15,8 poena, 4,3 skoka i 2,3 stocka (steal+block), uz 57 posto šuta u samo 26,7 minuta igre. Za usporedbu, KJ je imao 17,2/3,0/6,5 uz 42 posto šuta, ali u 43,3 minute igre, dok je Dan Majerle imao 17,2/8,2/3,7 uz 44 posto šuta, ali u 46,8 minuta igre u prosjeku.

Dapače, rekao bih kako je ignoriranje Dumasa bio daleko najveći previd trenera Paula Westphala, kolosalna pogreška koja ga je možda i koštala naslova, jer je Dumas predstavljao velik mismatch na parketu i omogućavao Sunsima da igraju small-ball, naročito u finišima utakmica kada su Bullsi redovito vadili jednog od svojih teretnih centara i na parket slali Johna Paxsona.

Kako je onda moguće da je Dumas ostao anonimus? Nakon takve rookie sezone? Zato što je sljedeće godine opet suspendiran zbog droga, pa se prijavio u rehab, pa se iz rehaba vratio uništen te je odigrao još samo 54 utakmice u ligi, uz mršavu minutažu za Phoenix i Philu prije nego što su ga droge izbacile iz lige. Dumas je nakon toga lutao od nemila do nedraga po Europi, igrajući i par utakmica za Široki prije nego što se umirovio 2003. kada je dobio šansu biti trener u Tulsi te je u intervjuu za web Sunsa odao dojam smirene, inteligentne osobe (kakav je bio i na parketu, sudeći po ovom finalu) koja je droge ostavila iza sebe i koja je posvećena odgoju svog 10-godišnjeg sina.

No, 11 godina kasnije Dumas je uhićen nakon što je ukrao oko 800 dolara vrijedne robe iz dućana dok je radio kao podvornik u zračnoj bazi američke vojske. Na kraju se otvorio i pričao o svom djetinjstvu provedenom na ulicama Tulse, pričao je kako je travu probao sa pet godina, kako je kokain probao u srednjoj školi, a nekoliko godina kasnije dijagnosticiran mu je bipolarni poremećaj. Danas je Dumas sređen lik — putuje po zemlji i na svom primjeru obrazuje mlade iz siromašnih sredina kako ne uprskati svoju priliku. Šteta. Ako se odlučite pogledati neku od ovih utakmica nadam se da ćete doći do istog zaključka: Richard Dumas mogao je biti jebeno dobar igrač.

6. TRENERI

Unatoč kiksu s Dumasom i nerazumljivom korištenju Franka Johnsona u šestoj utakmici, Westphal je ostavio znatno bolji dojam od Phila Jacksona. Phil je, a ovo je totalna blasfemija, precijenjen trener.

Precijenjen po onome što možemo vidjeti na parketu — tijekom čitave serije ekipa igra uz minimalne prilagodbe, petorke su kao zacementirane, ponekad i nebulozne kada mora odmarati Jordana i Pippena, time outovi se ne zovu, a tvrdoglavost i nepomičnost umalo je Bullse koštala pobjeda u tri susreta. Jacksonov plan je bio odličan na početku: dupliranje KJ-a i guranje prema sredini, minimalna pomoć na Barkleyju, standarni matchupovi po pozicijama, rotiranje visokih u određenim intervalima, ali jednom kada su Sunsi prokužili kako oslobađati KJ-a, Jackson nije reagirao.

Westphal je, s druge strane, čitavo vrijeme pokušavao staviti ekipu u poziciju gdje mogu pobijediti. Ubacivao je Aingea i igrao small-ball, radio je cross-matcheve kako bi oslobodio KJ-a i Majerlea kad im nije išlo, odradio je nekoliko impresivnih ATO akcija, neutralizirao je Horacea Granta i Pippena u napadu u određenim utakmicama, tražio je cijelo vrijeme nekakav edge, nekakvu dodanu vrijednost koja bi pomogla njegovoj ekipi. Nepovjerenje u Dumasa je možda prevelika pogreška da bi mu se oprostila, ali generalno je ostavio bolji dojam. Problem leži u tome što Jacksonova genijalnost leži izvan parketa, u menadžiranju svojih zvijezda poput MJ-a i Pippena, Shaqa i Kobea, ali što se same taktike tiče, Westphal ga je razbucao. Što si možete dopustiti kada u ekipi imate GOAT-a.

7.0 AKTERI

7.1 Visoki

Oko ove serije ispreda se puno mitova, a jedan od onih koji možda nisu toliko često naglašavani je da je Chicago imao bolju centarsku jedinicu, što je urnebesno. Istina, Scott Williams je odigrao solidne prve dvije utakmice, ali u ostalima je bio očajan. Bill Cartwright je toliko okamenio da ste se u određenim momentima pitali kreće li se uopće, a u dva navrata je opalio i svoj legendarni skok-šut čija ružnoća nema premca. Stacey King je dokazao da je lijeno đubre na koje se ne možeš osloniti. Chicagovi centri u ovoj su seriji gađali 38 posto iz igre uz 3,6 skokova svakog od njih po dvoboju, trošeći 55 minuta po utakmici (Stacey je igrao i četvorku). Centri, jebo te led!

S druge strane, Sunsi su dobili par solidnih izdanja Marka Westa, čiji je najveći minus bilo ulaženje u faulove s help pozicije, par sjajnih (i par očajnih) partija Toma Chambersa i nekoliko impresivnih poteza Olivera ‘Chubby-ali-još-uvijek-ne-užasno-debeo’ Millera koji je u drugoj utakmici imao i jedan coast-to-coast napad. Ovaj trojac je gađao 45 posto iz igre uz 3,8 skokova svaki (auč) trošeći 54 minute po utakmici (Miller je igrao i četvorku). Nije velika razlika, ali prednost Sunsima. To što su Bullsi s ovakvom rotacijom visokih, te kasnije s Lucom Longleyjem, osvojili šest naslova tijekom najboljeg centarskog perioda lige samo potvrđuje njihovu veličinu.

7.2 KJ i Majerle

Glupo je reći da je KJ kriv što su Sunsi popušili seriju, ali njegove grozomorne izvedbe u prve dvije utakmice bile su daleko najveći faktor u porazima, uz neigranje Ceballosa i Barkleyjevu ozljedu lakta. Johnson mi je bio iznimno drag igrač, ali u ovoj seriji je pokazao kako ne može biti druga violina šampionske ekipe, a problem je što je to isto napravio i Majerle kojega sam također jako volio. Budući gradonačelnik Sacramenta i jedan od rijetkih igrača koji imaju više izbora u najbolje petorke lige nego All-Star nastupa je izgubio bitku s Armstrongom, Majerle s Pippenom/Jordanom. KJ se digao u drugom dijelu serije no šteta je već bila napravljena, a Majerle je ionako igrao toplo-hladno, uključujući i u defenzivi koja mu je bila forte. Šteta.

7.3 Paxson i Ainge

Muda do poda. Ovaj dvojac zabio je 17 trica u seriji, što se iz današnje perspektive čini malo, ali je u ovoj seriji činilo 29 posto svih zabijenih trica. Činilo se kao da u svakoj utakmici zabijaju tonu, baš zato jer su dolazile u ključnim trenucima. Ainge je gađao 67 posto iza linije, dok je Paxson gađao 64 posto, ali Johnu ide prednost u ovom okršaju. Zna se i zašto. Ne pogađa se svaki dan trica koja odlučuje NBA finale. Muda do poda. Sad samo nek ih prošeta izvan ureda Bullsa, jer na račun tog jednog šuta ne bi smio uništavati franšizu zadnjih 100 godina.

7.4. BJ i Horace

Tko je bio treći čovjek u ovom pohodu na naslov? Za mene nema sumnje, bio je to B.J. Armstrong. Pojeo je Johnsona u prve dvije utakmice, igrao je jako dobar help defence, pogodio je niz važnih šuteva s poludistance i iza linije (10 trica u seriji, 53 posto) te je okončao seriju s prosjecima 13,5/1,8/5,0 uz 51 posto šuta iz igre. Armstrong je generalno podcijenjen igrač kada se priča o Bullsima te u mitologiji o toj momčadi često igra nezahvalnu ulogu te ga se gura čak i iza role-playera poput Stevea Kerra i Paxsona. No, tijekom prvog threepeata bio je jednako važan, ako ne i važniji od Rona Harpera tijekom drugog. U ovoj seriji bio je jednako važan kao Toni Kukoč.

Horace je s druge strane ostao bez gasa u zadnjim utakmicama. Barkley ga je potrošio. Držao se dobro, koliko god je mogao, ali je u zadnje dvije dopustio previše ofenzivnih skokova, previše rupa u reketu, previše promašenih zicera. Okončao je seriju s 11,2/10,3/2,3 uz 53 posto šuta, ali u zadnje dvije je zabio ukupno dva poena. Ne po susretu, nego dva poena uz šut 0-9. To vam se dogodi kada non-stop čuvate Barkleyja.

7.5. Pip

Postoje mnogi razlozi zašto prezirem onog kretenoida Skipa Baylessa, ali njegovo pljuvanje po Pippenu da bi se uzdiglo MJ-a (kao da je to potrebno) je jedan od najvažnijih. Pippen je tijekom ovog finala pokazao da je idealan Jordanov suigrač, point forward koji može utjecati na utakmice bez da zabije i jedan jedini poen svojom briljantnom obranom koja je omogućavala Bullsima da igraju visoko i agresivno napadaju loptu, te distribucijom lopte u tranziciji i half-courtu. Pippen je danas podcijenjen igrač jer ga se percipira kao nekakvo pomoćno osoblje, a puno je realnije pričati o njemu kao top 35 igraču svih vremena, jedinstvenom dugajliji i vrhunskom all-rounderu koji je uvelike pomogao Jordanu da radi jordanovske stvari pokrivajući najbolje igrače u suparničkoj momčadi.

Pippen je završio seriju tipičnim pippenovskim brojkama: 21,2/9,2/7,7 uz, za njega, nešto skromniji šut od 44 posto iz igre. To su lebronovske brojke, a ovo definitivno nije bila najbolja playoff serija za momka iz Arkansasa. Svoju vrijednost Pip je ionako potvrdio sljedeće sezone kada je vodio Bullse do polufinala Istoka koje bi vjerojatno prošli da nisu brutalno pokradeni od NY Knicksa.

7.6. Sir Charles

Kad smo kod podcijenjenih igrača… Barkley je među mlađim generacijama percipiran kao legenda zbog svojih izjava na TV-u, ali vidjeti ga u akciji na svom vrhuncu pokazuje kakva je životinja bio. Unatoč tome što nije briljirao u svih šest dvoboja, Barkley je pokazao svu raskoš svog talenta: tranzicijsku igru, osjećaj za prostor, skočnost, snagu, post-up igru, šut s poludistance, sve. I srce, to najveće srce u svemiru zbog kojeg mi je i danas najdraži ne-Kuki igrač ikad.

Premda ga je MJ dobio u direktnom srazu, Barkley nije popustio te je dokazao kroz šest utakmica finala da svakako ima pravu staviti svoje šape na MVP trofej koji je te sezone osvojio (iako je MJ bio bolji, realno). Okončao je seriju s prosjecima 27,3/13,0/5,5 uz 48 posto šuta, što čak i ne pokazuje koliko je dobar bio. Činilo se da je predodređen za naslov, pogotovo kada je Jordan napustio ligu, ali prsten nikada nije osvojio.

7.7. GOAT

Kad smo kod podcijenjenih igrača… Jordan je podcijenjen na način na koji su Beatlesi podcijenjeni. Ljudi ih pamte po hitovima, po Love Me Do, po Yesterday, po Drive My Car ili što se već vrti na radiju ovih dana, ali to nisu Beatlesi. Beatlesi su najpopularniji pop bend svih vremena koji je na vrhuncu slave odlučio raditi gotovo pa eksperimentalnu muziku, rasturio je do bola na Rubber Soulu, Revolveru, Sgt. Pepperu, White albumu i Magical Mistery Touru i izrodio hrpetinu žanrova. Beatlesi nisu najveći jer ih je najviše ljudi pratilo ili jer su prodali najviše ploča ili jer su utjecali najviše na budućnost pop muzike, već zato što su objedinili sve to u jednom bendu u relativno kratkom razdoblju.

Isto vrijedi i za Jordana koji je osvajao naslove, osvajao nagrade, ubijao statistiku, ubijao suparnike i pri tom bio apostol košarke. Ljudi pričaju o LeBronu, ali radi se o recency biasu. Pogledajte nekoliko serija, čitavih serija, i onda donosite zaključke.

Jordan je ovo finale okončao s prosjecima 41,0/8,5/6,3 uz 51 posto šuta i za njega atipičnih 40 posto šuta za tricu, i svejedno se ne radi o njegovoj najboljoj playoff seriji. Ono što je lani Kawhi Leonard radio tijekom prošlogodišnjeg playoffa, Jordan je napravio masu puta u karijeri, više od bilo kojeg drugog igrača u povijesti lige.

Ova serija pokazala je njegovu sposobnost da prođe suparnika jedan-na-jedan, da pronađe otvorene suigrače, da razdvoji double team i napadne obruč, da ubije presingom u obrani, da nosi ekipu kad ama baš nitko ne može zabiti i, više od svega, podsjetila me koliko je graciozan bio i koliko je dugo mogao ostajati u zraku. Kad pričamo o Jordanu priča se o naslovima, o serijama, o trash talku, o zakucavanjima, o obrani, ali ono u čemu sam najviše uživao je njegova post-up igra. Kad leđima dogura do krila, okrene se, ostane sat vremena dulje u zraku od suparnika i pogodi. Bez kostiju. Baletan i hrvač u jednom.

“My love for this game is strong. I’m gonna be here as long as my love is strong”, rekao je Jordan Bobu Costasu u mikrofon nakon okončane serije, u šampanjcem natopljenoj svlačionici. Mjesec dana kasnije njegov otac je ubijen, a Jordan se povukao iz basketa na godinu i pol. Ljubav je stavljena na hlađenje.

8. KRAJ

Činilo se kako će Sunsi dugo godina biti faktor u ligi, ali to se nije dogodilo. Prva sezona Westphala i Barkleyja ostala je njihova najbolja; godinu kasnije izgubili su od Houston Rocketsa u sedam utakmica nakon što su vodili 2-0 u polufinalu Zapada i više nikada nisu dogurali do velikog finala. Barkley je izdržao u Arizoni četiri sezone prije nego što je pojurio u Houston u potrazi za prstenom, dok je Westphal najuren nakon tri. Majerle je završio u Miami Heatu preko Cleveland Cavaliersa, Dumas je završio na rehabu, Ainge je otišao u penziju, a KJ je ostao vjeran franšizi sve do umirovljenja 2000.

Priča o Sunsima Stevea Nasha kao o jednoj od najtalentiranijih ekipa koje nikada nisu osvojile naslov je opravdana, ali isto vrijedi i za Barkleyjeve Sunse koji su bili prokleto blizu, koji su u seriji zapravo zabili dva poena više od Bullsa i koji su popušili četiri poprilično tijesne utakmice.

Ali eto, naletili su na Jordana, Pippena, Granta i Amrstronga i propustili svoju šansu. Bullsi su pak napravili remont u letu i Paxsona, B.J.-a, Horacea i Cartwrighta zamijenili Harperom, Kerrom, Dennisom Rodmanom i Kukočem, u agregatu nesumjivo boljim igračima i tako postavili temelje za svoj drugi threepeat. No, unatoč tim okršajima sa Seattle SuperSonicsima i Utah Jazzom koji imaju svoje čari, ovo finale se isplati pogledati. O čemu svjedoči ovaj predug tekst koji zapravo otkriva koliko toga se zaboravlja, i koliko stvari se pogrešno mitologizira.

Ukoliko nemate pametnijeg posla u ovoj prokletoj karanteni, a fali vam NBA, osvježite si sjećanje ili po prvi puta pogledajte neke majstore na djelu — ne kroz highlights i skraćene snimke, već u serijama koje imaju prirodan tijek i otkrivaju puno više o igračima nego što to rade brojke i sažeci. Stari majstori to zaslužuju.