Carlos Boozer postavio je blok mimo lopte u sklopu floppy akcije, uobičajene u NBA-u kao što je sladoled od vanilije u repertoartu slastičarnica. LeBron James protrčao je pokraj njega i brzo se okrenuo prema košu. Mike Bibby je pokušao probiti blok i ispratiti ga, ali nije imao šanse. James je primio loptu, sam kao duh, napravio korak u stranu, digao se na skok šut i pogodio. Bio je to njegov prvi koš u ligi.
Više od dva desetljeća kasnije LeBron James stajao je na vrhu trice s loptom u rukama, polako driblajući prema 14 godina mlađem Michaelu Porteru Jr-u. Krenuo je u desno, okrenuo se oko svoje osi, ušao u dvokorak i lijevom rukom položio za svoj 40.000 poen u karijeri.
Između tih dvaju Jamesovih koševa svijet se promijenio.
Smartphoneovi su zamijenili nikad prežaljenu Nokiu 3310, DVD-ove je zamijenilo streamanje, čitav svijet se preselio na internet. Prošli smo dvije gospodarske krize i jednu pandemiju, Hrvatska je ušla, a Velika Britanija izašla iz Europske unije, preko 300.000 ljudi se odselilo. Uzeli smo zlato i srebro na svjetskim prvenstvima, ispali od Turske na Europskom, Joe Šimunić je skupio tri žuta kartona na jednoj utakmici. Trap je smijenio G-Funk, Taylor Swift je postala globalni fenomen, a Let 3 su svirali na Euroviziji. Čitavi životi proživljeni su u tom periodu, uključujući i moj — godinu prije LeBronova debija došao sam u Zagreb na studij, saživio se s gradom i u njemu izgradio prijateljstva i poznanstva, ispunio ga ljubavima i prekidima, koncertima i provodima, patnjama i suzama. Između tih dvaju koševa sve se promijenilo.
Kad imate čovjeka između čijih je dvaju koševa stala četvrtina povijesti lige, ništa nije nemoguće. LeBron James još uvijek nije gotov s košarkom
Pokazatelj je to dugovječnosti čovjeka koja ostaje njegovo najveće oružje u borbi za proizvoljnu titulu Najvećeg. Ne postoji igrač koji je tijekom 21 godine karijere bio izvrstan u apsolutno svakoj sezoni, koji je svake godine osim prve ušao u jednu od triju najboljih petorki lige, koji je uvijek izgledao kao igrač kojeg se treba bojati. Vince Carter je do ove godine sa 7,8 držao rekord za najbolji prosjek postignutih poena po utakmici za jednog 39-godišnjaka; LeBron ove godine zabija 25,2, samo dva poena manje u odnosu na prosjek svoje karijere. Nitko nikad nije pobijedio Vrijeme, neće ni James, ali nitko mu dosad nije pružio ovakav otpor.
Kad ga gledam kako se muči pokušavajući odvući Lakerse u doigravanje, prečesto mi mozak odluta u prošlost, u nostalgiju, u prisjećanja na neka druga vremena u kojima smo obojica bili mlađi.
Sjetim se neminovno utakmice u kojoj je pokazao da je spreman uzverati se na košarkaški Olimp, pete utakmice finala Istoka iz 2007. kad je vlastoručno eliminirao Pistonse u duplom produžetku, zabivši 25 uzastopnih poena svoje momčadi ukljućujući pobjedničko polaganje, kucajući tomahawk za tomahawkom pokraj nemoćnog Tayshauna Princea i društva.
Sjetim se okršaja sa Celticsima i suza 2008. i 2010.; sjetim se kako su ga Mavericksi pokrivali s trojicom i na kraju mu oteli naslov, sjetim se gaženja Oklahome kojoj ni trojica budućih Hall of Famera nisu bili dovoljni za zaustaviti ga da postigne triple-double u odlučujućoj petoj; sjetim se i trice Raya Allena zbog koje je njegov 32-10-11 pao u zaborav; sjetim se i brutalne partije protiv Dubsa koju je JR Smith upropastio svojom glupošću. Sjetim se i blokade na Andreu Iguodali u finalu 2016., jednom od najikonskijih trenutaka u povijesti finala. Sjetim se praznih tribina u Orlandu i njegova grljenja AD-ja s leđa dok su slavili naslov protiv Miamija, okrunjeni najširim osmjesima na svijetu. Rijetki su igrači u povijesti lige koji su sudjelovali u više legendarnih trenutaka.
Kad gledam unatrag, prisjećam se i kritika koje je morao istrpjeti — nekih utemeljenih, nekih proizvoljnih i nepotrebnih. Sjetim se kako su ga nazivali kraljem bez krune i chokerom kojem uvijek nedostaje zadnji quarter, iako su njegove ekipe Cavsa bile iznimno limitirane i loše vođene momčadi koje su uspijevale dogurati daleko u playoffu isključivo na račun njegove individualne briljantnosti. Sjetim se kritika koje je dobio kad je otišao u Miami — po meni i dalje zasluženih jer je to napravio na nepotreban način, kao i pljuvanja nakon finala protiv Mavsa u kojima ga je uštopao JJ Barrea.
No, James je uvijek uspijevao odgovoriti svojim kritičarima. Djelomično zato što je jedan od najnadarenijih igrača svih vremena, čovjek koji u svom tijelu objedinjuje gracioznost crne pantere i sirovu snagu polarnog medvjeda, ali još više zbog neprestane posvećenosti svom zanatu.
Ne postoji puno igrača koji su kroz karijeru radili više od Jamesa. Od čovjeka bez vanjskog šuta postao je igrač koji u 21. sezoni karijere tricu pogađa s 40 posto uspjeha. Od igrača kojeg je Barrea zaustavio na niskom bloku postao je čovjek koji konstantno gradi prostor leđnom tehnikom. Od tipa kojem su se rugali zbog koraka koje je radio u driblingu postao je lik izuzetne kontrole u gužvi. No, njegov rad još više se vidi na održavanju tijela koje ga je proslavilo, koje i dalje funkcionira na gotovo optimalnoj razini (iako se broj ozljeda povećao u odnosu na mladost) i u koje godišnje utuče sate i sate i bar milijun dolara. James je osim toga i iznimno studiozan igrač koji prepoznaje akcije dok se one odvijaju i shodno tome reagira, a taj umni rad često je podcijenjen, iako predstavlja osnovu za neke od njegovih najvećih trenutaka.
Najsmješnija kritika koju je čovjek tijekom karijere dobivao, posebno dok je igrao za Cavse u svojim srednjim 20-ima, bila je ona da je njegova igra previše ovisna o fizikalijama i da neće dugo trajati. Pretražite internet i naći ćete desetke članaka i desetke tisuća forumskih postova o tome kako će LeBron prestati biti dominantan jednom kada prevali 30. Za razliku od njega, takvo je mišljenje jako loše ostarilo.
LBJ je po dugovječnosti nadmašio i Duncana i Kareema i Dirka i Parisha i Kobea. Kad bismo u ovom trenutku podvukli crtu, okončao bi karijeru kao jedini igrač s karijernim triple-doubleom — preko 40.000 poena, preko 11.000 skokova, preko 10.000 asistencija. Uračunamo li mu i playoff, u kojem je odigrao gotovo tri i pol sezone utakmica, nedostaje manje od 2.000 poena do 50k. Proveo je na parketu gotovo 68.000 minuta, što je ekvivalent mjesec i pol dana igranja košarke bez stajanja, bez spavanja, 24 sata dnevno. Čitavo vrijeme bez velikih oscilacija, na MVP razini ili blizu nje. U gotovo pola svojih sezona dogurao je do NBA finala, sve kao igrač broj 1. Samo Bill Russell i Sam Jones imaju više, a oni su igrali kad je liga imala osam ekipa.
Njegov kontinuirani uspjeh gurnuo ga je u sferu u kojoj nije bio nijedan igrač u povijesti. Premda ćemo ga uvijek uspoređivati s Michaelom Jordanom jer samo njih dvojica zaslužuju biti u razgovoru o Najvećem, njihove su karijere toliko različite da bi ih mogli nazvati nesumjerljivima. Jordan je bio veći od života, igrač čije je sunce imalo najviši zenit, neprikosnoven i nepobjediv na svom vrhuncu; polu-čovjek, polu-mit. LeBronov vrhunac, premda blizu, nije dosegao Jordanov, ali zato ga je u dugovječnosti debelo prešišao. Rasprava između njihove vrijednosti zapravo je rasprava između peaka i trajanja, a ona nikad neće biti okončana.
Baš kao što se čini da neće ni LeBronova karijera. Tih 40.000 poena lijepa je točka za podvlačenje crte, ali ona još uvijek nije povučena. Da mi netko kaže kako će još četiri sezone igrati na ovoj razini, ne bi me to nimalo začudilo. Jasno je da više ne može igrati kao navijen tijekok 35-40 minuta po utakmici; jasno je da se sve više i više štedi u obrani, da tijelo sve teže podnozi nabijenu kilometražu, ali isto tako je i dalje sposoban za učestale bljeskove talenta koje je pokazivao svih ovih godina. Lakersi su i prošle godine, s lošijom ekipom, jedva ušli u playoff i opet dogurali do finala konferencije. Neću lagati da me ne bi iznenadilo kad bi nešto slično napravili i ove godine, ali kad u momčadi imate čovjeka sa 40k poena, čovjeka između čijih je dvaju koševa stala četvrtina povijesti lige, čovjeka koji je godinama pomicao granice izvrsnosti, ništa nije nemoguće.
LeBron James još uvijek nije gotov s košarkom.
