U jesen 2003. 18-godišnji LeBron James spremao se odigrati svoju prvu službenu utakmicu među ‘velikim’ dečkima. Svoj debi u NBA ligi čekao je s teretom na leđima, i to ne malim: pritisak očekivanja stručnjaka, medija i javnosti na njih je natovaren još u srednjoj školi i bez imalo milosti. Teško se prisjetiti ijednog novajlije od kojeg se toliko puno očekivalo.
Zato su početkom sezone 2003./04. sve oči košarkaških fanatika bile uprte u Cleveland i predstavljanje tinejdžerskog čuda izabranog prvim pickom na, pokazat će se, jednom od najjačih NBA draftova u povijesti — uz LeBrona i budalastog Darka Miličića, ostatak top 5 izabranih činili su Carmelo Anthony, Chris Bosh i Dwyane Wade. I od njih su se očekivale velike stvari, ali nitko od dotičnih nije bio ni približno toliko nahajpan kao budući superstar koji je u ligu ušao izravno iz srednje škole.
Bilo je, naravno, i ranije supertalentiranih klinaca koji su pošli tom prečicom, ali ni Kevin Garnett ni Kobe Bryant, da spomenemo samo dvojicu velikana, nisu tijekom svog srednjoškolskog obrazovanja doživjeli takve superlative niti bili izloženi takvog pritiskom. Od priče o idućem velikanu i ‘novom Jordanu’ nije se moglo pobjeći, ali barem podjednako jaka bila je i skepsa koja je pratila hype. Sve oko golobradog Jamesa vuklo je na već viđene scenarije ogromnih očekivanja i onda još većih razočaranja.
U srednjoj školi naučio je živjeti pod povećalom okoline i javnosti jer ono što je pokazivao bila je očigledna demonstracija sile; postao je poznat i slavan na nacionalnoj razini putem ESPN-ovih prijenosa srednjoškolskih utakmica, a superlativima su ga obasipali najugledniji mediji, među njima i Sports Illustrated, koji ga je čak stavio na svoju naslovnicu. No, jedno je bilo nositi se s pritiskom dok igraš u nedorasloj konkurenciji u kojoj radiš praktično što god te je volja, a nešto sasvim drugo kad u još uvijek nježnoj dobi dospiješ među sebi ravne, ali iskusnije suparnike.
Od prve utakmice — ma što utakmice, od prve minute — mladi je James svima dao do znanja da je stigao pokoriti NBA
U jesen prije 20 godina, dakle, kretala je nova sezona i svi su htjeli vidjeti prvo LeBronovo ukazanje na NBA parketima. Ususret tome Cavaliersi su predstavili novi logo, a na dresove vratili svoje originalne boje, zlatnu i bordo, čemu su pridodali tamnoplavu umjesto dotadašnje crne.
Sve je bilo spremno za debi obećanog spasitelja, k tome još i lokalnog dečka iz savezne države Ohio. Njegov Akron, u kojem je rođen i gdje je odrastao, smješten je u zaleđu jezera Erie, samo 50 kilometara južno od većeg Clevelanda.
Poseban već na prvi pogled
No, prva se utakmica igrala u gostima. Bio je četvrtak, 29. listopada 2003., a u rasprodanoj ARCO Areni u Sacramentu čekali su Mike Bibby, Peđa Stojaković, Vlade Divac, Brad Miller, Doug Christie. S druge strane su uz LeBrona bili Ricky Davis, Carlos Boozer, Zydrunas Ilgauskas, Darius Miles.
Od prve utakmice — ma što utakmice, od prve minute — mladi je James svima dao do znanja da je stigao pokoriti NBA.
Cavsi su od iskusnijih i naprosto boljih Kingsa izgubili 106:92, ali ono čemu smo svjedočili bio je najbolji debi nekog 18-godišnjaka u ligi, koji je smjesta pokazao da se odmah može nositi s vrhunskim igračima u najjačoj košarkaškoj ligi na svijetu. Na toj je utakmici već najavio i kako će izgledati na parketu tijekom svoje karijere — djelovao je kao hibrid Michaela Jordana i Magica Johnsona koji je mogao igrati sve; možda nije bio toliko ubojit strijelac kao Air ili toliko kreativan u dodavanja kao Magic, ali njegova kombinacija tih dvaju segmenata činila je nezaustavljivu silu. Silu koja će s vremenom još i ojačati, jer u njenoj je srži inteligencija i shvaćanje igre.
Za početak, sudjelovao je u prvom košu za Cavse dodavanjem Davisu za alley-oop zakucavanje. Prve je poene zabio nakon tri i pol minute skok-šutom s poludistance. U prvoj četvrtini zabio je 12, a do kraja utakmice 25, najviše od svih; uz šut 12-20, imao je šest skokova, devet asistencija i četiri ukradene lopte, od kojih su tri bile kontre koje su možda najbolje oslikale njegovu predstavu tog četvrtka u Sacramentu.
U jednoj je jurnuo prema košu i zakucao u onoj pozi koja će mu postati trademark — ono kad leti s loptom i visokom ispruženom, zapetom desnicom visoko iznad glave, izgledajući nedodirljivo i neumitno u egzekuciji. Druge dvije kontre nakon ukradenih lopti pretvorio je u asiste za atraktivna zakucavanja svojih suigrača; u jednom je navratu imao slobodan prolaz do koša, ali je odlučio u čučnju pričekati Davisa koji je iza njega stizao u punom trku, pa mu s dvije ruke, kao na haklu, nabaciti za još jedan brutalni alley-oop. Igrao je vrlo atraktivno, iznimno samouvjereno, ali i nesebično. I već je na prvi pogled bilo jasno da je taj klinac poseban.
Bilo je jasno i to da je na scenu stupio opaki frajer po svemu adekvatan najzahtjevnijij konkurenciji, frajer koji želi da to svi znaju. Njegova je predstava bila najava namjera koje će u iduća dva desetljeća ostvari na način koji je jedinstven ne samo u NBA ligi, već i u profesionalnom sportu uopće.
Te je sezone LeBron u tijesnoj borbi s Carmelom osvojio nagradu za najboljeg rookieja; tijekom čitave seone njih su dvojica neumorno skupljali takve mjesečne nagrade. Nije uspio uvesti Cavalierse u playoff, ostali su kratki za samo jednu pobjedu, ali te su sezone postali tvrd orah za sve momčadi u ligi, a on, iako najmlađi, njihov vođa. Pred njim se prostirala budućnost koja je obećavala najviše ciljeve.
A on ih je i ostvario. Danas, kad 20 godina nakon debija kreće u svoju 21. sezonu, u to nema baš nikakve sumnje.
