Teško je nositi se s ranim uspjehom. The Strokes nikada nisu uspjeli izaći iz gravitacijskog polja svog eponimnog albuma-prvijenca; Orson Welles snimio je mnoge sjajne filmove, ali nijedan toliko važan kao Citizen Kane; Zadie Smith nije poslije napisala tako kulturno važnu knjigu kao što je White Teeth. Rani uspjeh može vam se nadviti nad čitavu karijeru poput nekakve kolosalne staklene prizme kroz koju vas svi promatraju.
Sean McVay friško je navršio 33 kad je odveo svoju momčad do Super Bowla. Najmlađi trener u povijesti NFL-a odlučio je 2018. preuzeti i ulogu ofenzivnog koordinatora momčadi nakon što je Matt LaFleur otišao u Titanse. Izgradio je ekipu oko limitiranog quarterbacka, dvojice jako dobrih, iako presličnih hvatača te transcedentalnom probijaču Toddu Gurleyju, koji kao da je sletio u Los Angeles iz nekih starih vremena u kojima su postojali franšizni running backovi. Čitava igra Ramsa bila je bazirana na mobilnoj ofenzivnoj liniji, Gurleyjevoj sposobnosti da probija oko tackleova i play-action dodavanjima. Bio je to maštovit, inteligentan i zabavan sustav čiji je cilj bio iskoristiti najbolje sposobnosti svojih igrača.
Ramsi su gazili. Imali su drugi najbolji napad u ligi sa gotovo 33 poena po utakmici te su dogurali do 13 pobjeda. Nažalost, tijekom doigravanja su se Gurleyjevi problemi s koljenima, koji su se pojavili još na faksu, nastavili manifestirati; probijač se raspao za vrijeme Super Bowla, a s njim se raspao i napad koji je zabio samo tri poena. Zaštopala se flajšmašina koja je mljela suparnike, bez Gurleyja su Ramsi bili nemoćni i predvidljivi te su na kraju izgubili u jednom od najdosadnijih Super Bowlova ikad.
Unatoč tome, McVay je ostavio svoj trag. Napravio je svoj The Strokes, svoj Citizen Kane, svoju White Teeth. U svojim ranim 30-ima, u drugoj godini na čelu franšize, osmislio je napadački sustav koji je Ramse odveo do nastupa u Super Bowlu. I tu je priča stala.
Unatoč svojoj mladosti, unatoč bildanju ega koje mu se dogodilo na početku karijere, McVay je znao što i kako treba sasjeći kako bi svoj napad učinio boljim
Gurleyjev je artritis unazadio je momčad. Od maestralnog je postao ispodprosječan, a s njim se survao čitav sustav. McVay ga je pokušao zamijeniti Camom Akersom koji je fin mladi probijač, iako malo presklon ozljedama, ali nije off the tackle mašina. Tijekom idućih dviju sezona Ramsi su uzeli devet, odnosno 10 pobjeda te izgledali kao solidna, blago iznadprosječna, ali ni po čemu posebna momčad. Mnogi su se pitali jesu li bili preuranjeni hvalospjevi koje je McVay dobio na početku karijere; je li prerano ušao u zenit poput kakvog NFL Ikara, jesu li njegova krila napravljena od lako topivog voska?
Ramsi su drugi put u Super Bowlu. Oni su jasni favoriti protiv mlade momčadi Bengalsa koja je postala vruća u pravo vrijeme, te ne čudi što im kladionice trenutno daju četiri poena prednosti. McVay je uspješno odgovorio na kritike. Impresivno je što je to napravio s napadom koji je znatno drugačiji od onog iz 2018.
Postoje dvije stvari koje osobno cijenim kod trenera, više od bilo koje druge kvalitete. Prva je inovativnost. Druga je prilagodljivost. One nisu nužne da bi bili uspješni — vidi pod Jackson, Phil — ali vas mogu izdići iznad svojih suvremenika. McVay posjeduje obje komponente.
Njegov napad, koji je prije par godina formirao u Ramsima, bio je jedinstven sa svojim oslanjanjem na play-action, s gustim setovima u kojima su hvatači često bili stackani u bunch formacijama i forsiranjem 11 personnela iz kojeg su se akcije granale u sto različitih pravaca. Nije to bila prava revolucija kakvu su tijekom povijesti napravili Clark Shaughnessy i George Halas s T-Formationom, ili Don Coryell s Air Coryellom, ili Bill Walsh s West Coast Offenseom, ali football je otišao toliko daleko u svom razvoju da više ni ne omogućuje takve ogromne iskorake, pa se i varijacije na temu, ako su duboke i zanimljive, čine kao dašak svježeg zraka, što je McVayev napad bio. Stoga ne čudi što mu je trebalo par sezona da se prilagodi, ali ove se definitivno prilagodio.
Jednom kada je u momčad došao Matthew Stafford i zamijenio podkapacitiranog Jarreda Goffa, trener Ramsa je pronašao novu fokalnu točku oko koje je izgradio sistem. Neke osnove su ostale. Ramsi i dalje trče dosta oko tackleova koristeći zonsko blokiranje, i dalje stavljaju igrače u pre-snap motion kako bi quarterbacku bilo lakše pročitati obranu, i dalje koriste hvatače kao blokere, i dalje pokušavaju prekrcati određeni dio terena kako bi stvorili višak igrača, i dalje bacaju puno unutra, osobito protiv zona.
Ali! Ali momčad se promijenila.
Bunch formacije su puno rjeđe. Play-action se koristi u manje od 20 posto akcija. Probijanja nisu toliko važna. Vertikalne rute nisu samo oruđe za razvlačenje obrana već legitimno oružje koje suparnici moraju respektirati. Receiveri se sada često pozicioniraju jako široko. Shotgun formacije su zamijenile formacije ispod centra. Melodiju koju je ustanovio 2018. McVay je, poput vještog jazz muzičara, toliko ispretumbao i izvarirao da ona tek na trenutke podsjeća na onu prvobitnu.
Mnogi su treneri doživjeli rani uspjeh s idejama koje su svojom svježinom i inovativnošću oduševile svijet footballa, samo da bi ih se nastavili tvrdoglavo držati kroz čitave karijere, pokušavajući replicirati dane slave, gledajući kako njihove ideje postaju trule poput zaboravljenog komada povrća u zabačenom kutu frižidera. Mnogi nemaju sposobnost izdići se izvan okvira svog ega. No, McVay nije taj. Unatoč svojoj mladosti, unatoč bildanju ega koje mu se dogodilo na početku karijere, znao je što i kako treba sasjeći kako bi svoj napad učinio boljim.
Da se razumijemo, napad iz 2018. je bio bolji. Nitko u ovoj momčadi, čak ni Cooper Kupp, nije takav individualni talent kakav je bio Gurley u svom zenitu. Ramsi su ove sezone imali problema sa egzekucijom u red zoni (15. u ligi), uvelike zato što Sony Michel i Darrell Henderson ne predstavljaju takvu opasnost na poziciji running backa i sistemski ih se puno lakše može zatvoriti; odnosno, obrane moraju puno manje žrtvovati kako bi ih pokrile. Možda bi stvari izgledale drugačije da se Akers nije ozlijedio odmah na startu sezone, budući da su u njemu imali potentnog mladog playmakera (blijede igre u postsezoni treba staviti na stranu jer jasno je da čovjek nije ni na 70 posto svojih mogućnosti), ali nisu.
Unatoč tome, uspjeli su dogurati do Super Bowla kroz ne baš lagan playoff u AFC-ju. Eliminirali su još uvijek nedorečene Cardinalse*, završili karijeru Toma Bradyja i iščupali pobjedu protiv Joeya Bose i društva.
*Cardsi su imali šansu biti ovogodišnji Bengalsi, ali u momentu kada je Cincinatti postao vruć, oni su se ohladili. Šteta što se Murray ozlijedio, to im je iskasapilo sezonu.
Premda je njihov napad slabiji u odnosu na onaj iz prošlog Super Bowla, on je kompletniji. Ujednačeniji. Nije toliko ovisan o jednom igraču i njegovim koljenima. Jasno, gotovi su nastrada li Stafford, ali ostati bez startnog QB-ja je smrtna kazna za 90 posto momčadi u ligi. Ipak, quarterbackovi su daleko manje skloni ozljedama od probijača, a po svemu sudeći napad Ramsa trebao bi biti kompletan za veliku utakmicu — samo je tight end Tyler Higbee upitan za Super Bowl. S obzirom na to da Ramsi imaju i znatno bolju obranu nego 2018., da igraju kod kuće i da igraju protiv relativno neiskusnih Bengalsa, ovo im je bolja šansa za naslov nego ona prije tri godine. Uostalom, u ovoj utakmici su favoriti, u onom SB-u Patriotsi su bili favorizirani za 2,5 poena (iako tu treba uzeti u obzir da su Bradyjeve momčadi uvijek the people’s team, ali ajmo ne ulaziti sada u to).
Iskreno, ne bih se kladio na Ramse u velikoj utakmici.
Mislim da će pobijediti, ali nisam toliko siguran da bih na to stavio pare. Bengalsi su vrući, o čemu sam već pisao, a u playoffu je često važnije na kojoj ste temperaturi nego koliko ste uistinu dobri. No, za procjenu McVayeva rada to nije ni bitno. Čovjek je dokazao da se može podjednako dobro nositi s uspjehom kao i s neuspjehom, da može staviti na stranu i pohvale i kritike, kojih u proteklim dvjema sezonama nije nedostajalo.
Ući u dva Super Bowla s jedva navršenih 36. s dvama različitim napadima, varirajući formulu uspjeha, pothvat je kakav nitko prije nije ostvario.
Flajšmašina više ne postoji, ali McVay i dalje vitla poprilično velikim nožem.
