Čovjek koji je buljio u ekran

Mi nemamo ništa

Hrvatska košarka i lajanje na vjetrenjače

Niti dva sata nakon poraza od Finske prestao sam razmišljati o porazu od Finske. Prestao na onaj opsesivni, emotivno investirani način na koji sam često ispraćao ispadanja hrvatske reprezentacije s prošlih turnira, utapajući se u pelinu razočaranja koji je aromom gorčine prožimao svaku poru nacionalne selekcije. Moj problem s reprezentacijom prestao je biti emotivni i postao sistemski, čime nije izgubio oštricu, samo je ona prestala biti oštra i postala tupa. Što ne znači da i dalje ne reže, samo su rezovi drugačiji.

Ovih dana gledam na košarkašku repku kao što gledam i na Hrvatsku. Na instituciju spiskanog potencijala u kojoj se nije ostvarilo ništa što je moglo biti ostvareno, u kojoj je vrijednost spiskana ili iz pohlepe ili iz neznanja, u kojoj nove vrijednosti proizlaze samo stihijski kroz individualnu kvalitetu, a ne sistemski jer sistema nema. Odnosno, ima ga, ali on je zaostao i loš, raskliman poput Renola Četvorke koja je prebacila 300.000 kilometara drndanja po makadamu koji vodi do polja.

Proteklih smo šest godina neprestano slušali o tome kako treba raditi, u mantri koja je komično podsjećala na drljanja o delanju Milana Bandića, ili na onu zloglasnu kako rad oslobađa, ali niti u jednom trenutku nije definirano kako bi taj rad trebao izgledati i kako bi ga se trebalo provesti u djelo. Dino Rađa i (sada) Stojko Vranković otišli su s čelnih mjesta, a s njima su otišle i ideje zacementirane u njihovoj slavnoj prošlosti, ne shvaćajući ni jednog trenutka da ono što je imalo smisla prije 30 godina danas nema ama baš nikakvog, baš kao što ne bi imalo smisla da je Jugoplastika krajem 1980-ih igrala košarku iz 1950-ih, a ne europsku avangardu koja je oblikovala basket tijekom sljedećih 10 godina.

Mnogi su bili ljuti na njih i na način na koji su vodili savez; meni ih je samo bilo žao. Izgledali su poput tetka koji je među svojom generacijom cijenjen kao prvoklasni šaldžija, vicmaher, bog humora, a koji se na proslavi rođakove krizme čudi zašto njegove šale kod mlađe rodbine izazivaju šutnju i blagu neugodu. Njihova vizija, ako je se tako može nazvati, bila je neprovediva, gurajući Rađu u konstantne medijske sukobe ne samo s novinarima nego i s mlađim igračima, bez da se ikad zapitao zašto njegove priče nailaze na tako snažan otpor. Nije se samo košarka promijenila u odnosu na stanje prije 30 godina; promijenile su se i vrijednosti u društvu i motivi mladih ljudi, uključujući i košarkaše. To vam se može sviđati ili ne, ali ako se tome ne možete prilagoditi, onda ne možete ni ozbiljno voditi mlade ljude, jer ćete uvijek nailaziti na otpor.

Urušeni su nam temelji i dok ih nanovo ne izgradimo, bit ćemo osuđeni tek na povremene bljeskove talentiranih generacija, ništa više. Naravno, nećemo ih izgraditi

Rezultat reprezentacije tako je samo proizvod svega onoga što se događa u savezu, a bome i u društvu od 1991. naovamo.

Mi smo osiromašeno košarkaško plemstvo. Naši nekoć moćni zamci obrasli su u bršljan i draču, naše krune od zlata prodane su kako bismo preživjeli i, premda i dalje imamo talent, znanje nas je napustilo. Ne samo košarkaško znanje, jer ono je danas dostupnije nego ikad prije, nego znanje kako taj talent oformiti u stroj koji funkcionira. Ne mislim pritom na samu košarkašku reprezentaciju, koja bi trebala biti najeksponiraniji dio tog stroja, nego na čitav košarkaški korpus Hrvatske: ekonomski, igrački, infrastrukturni, sav.

Mi nemamo ništa. Ljudi, mi nemamo ništa. Mi nemamo jebeno ništa!

Imamo igrače koji su talentirani, svakako talentiraniji od Finske što god blesani u komentarima različitih medija koji nisu pogledali 10 minuta NBA košarke tvrdili, i to je manje-više to. Nemamo klubove, kultura amaterske košarke nam se srozava, imamo par okej trenera koji rade vani dok je ostatak ostao u prošlosti, nemamo ništa što imaju druge reprezentacije. Imamo stihiju i kaos i prekrižene prste da će se nastaviti rađati talenti koji će, umjesto da odlaze u nogomet ili, ne znam, e-sports i dalje ganjati košarkašku loptu.

Ono što je hrvatskoj košarci potrebno je ono što su Nijemci prije desetak godina napravili u nogometu. Potpuno revidiranje svega, od dna do vrha, te formiranje jasnog plana i programa čiji cilj nije rezultat. Jer rezultat je potpuno nebitan. Ono što je bitno je imati sustav koji će proizvoditi vrijednost kakava će na kraju, tek na dalekom kraju puta, rezultirati rezultatom. Sve ovo što me živciralo proteklih tjedana — nedostatak izgrađene košarkaške filozofije Damira Mulaomerovića, igra leđima Marija Hezonje, krvavi rad da izgradimo post-up situacije za našeg najlošijeg post-up igrača i tome slično, u konačnici je nebitno. Samo jedna kap u 27-godišnjem slapu nebitnosti i očaja. Urušeni su nam temelji i dok ih nanovo ne izgradimo, bit ćemo osuđeni tek na povremene bljeskove talentiranih generacija, ništa više.

Naravno, nećemo ih izgraditi. Nećemo imati ništa o čemu tupim ne samo ja, nego i puno ljudi koji pozornije prate hrvatsku košarku. Možda zvučim pesimistično, ali isto tako mislim da sam poprilično realan. Prošla su vremena sportskih pionira kada su se na entuzijazmu gradili klubovi, a s njima i sustavi odgoja i igre. Kada su Nijemci revidirali čitavu svoju nogometnu filozofiju imali su dvije komponente iza sebe: interes javnosti i lovušinu. Hrvatska košarka nema ni jedno ni drugo. Možda će na mjesto čelnika saveza zasjesti netko sposobniji, ili bar moderniji od Rađe i Vrankovića, ali što ta osoba može napraviti? Izgraditi natrag Cibonu i Jugoplastiku i pretvoriti ih u europske osvajače? Sazidati nove dvorane, zadržati mlade u ligi, dovući ljude na tribine, osigurati financijska sredstva potrebna za stvaranje uvjeta za razvoj taktike i ljudstva? Nemojte me zajebavati.

Frustriran sam jer smo početkom 1990-ih naslijedili sjajan sustav, sustav koji smo sami i gradili, i kroz 30 godina smo ga uspjeli karambolirati i prodati za dijelove. Nije mene briga što nas je Lauri Markkanen zgazio; frustriran sam jer smo uopće došli u poziciju da nas on — kojeg, da ne biste krivo shvatili, obožavam kao igrača i tupio sam više puta kako su Bullsi pogriješili što su ga se olako odrekli — zgazi kao crva koji ruje po blatu. Neki će reći “Srbi su ispali od slabije ekipe” ali Srbi će sutra opet biti relevantni dok mi veliko natjecanje nećemo vidjeti bar tri godine, a i to je pitanje jer nisam optimističan o šansama reprezentacije da se kvalificira na sljedeći EuroBasket. Na Svjetsko i na Olimpijske ne idemo. Što i ne bi bilo toliko bitno kad ne bi bilo indikacija stanja košarke u naciji.

Ljut sam što je ovaj tekst nepovezan i nekoherentan, ali ne može ni biti drugačiji jer proizlazi iz godinama akumulirane ljutnje i razočaranja koja su se počele gomilati dok sam bio tinejdžer i traju i traju, i sad sam odjednom na pragu svojih 40 i još je gore nego prije. Dok pišem, imam osjećaj ne da jurišam na vjetrenjače, nego da lajem na vjetrenjače što je, priznat ćete, još gluplje i besmislenije, gotovo ponižavajuće — ali što da čovjek radi kad nešto voli, a na to što voli ne može nikako utjecati.

Ostavljao sam se hrvatske košarke više puta, svake godine si obećam da me nije više briga, ali s ovoliko godina u guzici jasno je da si lažem. Nastavit ću mazohistički pratiti što se događa, ne očekujući ništa, lajući tek povremeno s virtualnih tribina neku svoju verziju one legendarne “skini ga s gola, nitko nek ne brani”, smijući se i sebi i njima.

Jer u konačnici hrvatska košarkaška reprezentacija ovih dana ne može pobijediti bogzna koga, ali mene je u potpunosti porazila.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

s