Popeli smo se na Olimp i vidjeli da bogova nema. Heroji su mrtvi, kao i naša potreba za njima. Živimo u dobu demistifikacije. Ukoliko ste skloni nostalgiji, to vas možda na trenutke učini tužnim, ali demistifikacija je dobra. Ona nam omogućuje da sagledamo stvari kakve jesu, ili bar najbliže onome kakve jesu, da maknemo pristranost iz evaluacije i bacimo pogled na svijet nepristranim okom. “Takav pogled ubija romantiku”, zavapit će mnogi, ali ja kažem — glupost! Takav pogled ubija romantiku samo ako mislite kako svijet bez romantiziranja nije romantičan, ako je sami ne pronalazite u goloj stvarnosti.
Arvydas Sabonis rođen je u vremenu u kojem su bogovi još uvijek živjeli na grčkoj planini. Ne samo da je rođen u vremenu heroja, on sam je bio heroj.
Mitologiziran i uzdizan u visine zbog svojih mističnih sposobnosti, litavski je centar nosio Sovjetski Savez do europskog zlata u Njemačkoj i onog olimpijskog u Seulu protiv zvjezdane ekipe Jugoslavije, demonstrirajući pritom nevjerojatnu leđnu tehniku, sirovu snagu, razumijevanje geometrije prostora, umjetnost dodavanja, požrtvovnost i borbenost i sjajno pozicioniranje u obrani. Prije ozljeda Ahilove tetive bio je iznimno fluidan, elegantan igrač, pogotovo za svoju visinu, a kad su mu ozljede oduzele mobilnost, pretvorio se u teškaša koji zna kako iscrpiti suparnika, demonstrirajući eleganciju, a usudio bih se reći i humor u svojoj igri kroz dodavanja čiju je imaginaciju na centarskoj poziciji dosad dosegao — a usudio bih se reći, i nadmašio — samo Nikola Jokić.
Problem s mitom o Sabonisu je što je on, kao i kod većine starih igrača, ispredan na malenom uzorku. Sama ta sintagma zvuči prljavo kad je upotrebljavamo u mitološkom kontekstu, kao da uzorci išta znače legendama, ali ta konstatacija je istinita.
Samo dva čovjeka mogu se pohvaliti da su point-center, početna točka napadačkog sustava svoje momčadi. Prvi je, naravno, Jokić. Drugi je Domantas Sabonis
Ako ste zagriženi fan košarke koji je pratio basket kroz 1980-e i rane 1990-e, koliko ste Sabonisovih utakmica uistinu vidjeli? Nešto malo u reprezentaciji na velikim natjecanjima, nešto u Žalgirisu i Real Madridu u Euroligi i Saporta kupu, možda neki derbi protiv CSKA u sovjetskom prvenstvu koji su se znali širiti putem VHS-a i to je to. To bi bilo, šta, nekakvih 40 do 50 utakmica tijekom vrhunca njegove karijere, i to ako ste rođeni u pravo vrijeme da ga gledate. Osobno sam pogledao ravnih 12 punih Sabonisovih utakmica prije njegova dolaska u NBA — sve drugo došlo je gledanjem highlighta i čitanjem napisa novinara koji su tad itekako bili u biznisu kreiranja heroja.
Nemojte misliti da time ikako bacam ljagu na Arvydasa Sabonisa, a još manje na legendu koja je o njemu ispredana; daleko od toga, proveo sam dosta vremena zapanjeno gledajući njegove poteze i njegovu igračku transformaciju tijekom karijere. Samo želim reći da on ne može ni u jednom trenutku izaći izvan okvira mita jer nemamo izvore koji bi nam omogućili da ga demistificiramo, demitologiziramo i tako dobijemo stvarni uvid u njegovu igru. Kvragu, u tri tjedna pogledam više utakmica, ne znam, Lukea Korneta ili Malika Beasleyja nego Sabonisovih tijekom čitave njegove karijere. On je osuđen ostati mit i neka je. Takav nam je i potreban.
Njegov sin, doduše, nije. Domantas Sabonis je prije tjedan dana srušio rekord za najviše povezanih double-double utakmica od ujedinjenja NBA i ABA lige te ga je nastavio pumpati i u sljedeće tri utakmice. Trenutno je na 57 uzastopnih double-doubleova, odnosno 24 utakmice udaljen od apsolutnog rekorda koji drži, a tko drugi, Wilt Chamberlain (Elgin Baylor, Elvin Hayes i Walt Bellamy također imaju dulje nizove od Sabonisa) i nije nemoguće da ga sljedeće sezone skine nastavi li igrati ovako kako je igrao dosad. Sabonis, osim toga, predvodi NBA i po broju triple-doubleova s 26, što se vidi i na njegovim prosjecima od 20 poena, 14 skokova i osam asista.
Uzmemo li u obzir da je Sabonis gađao preko 60 posto iz polja, da je prvi skakač lige i peti asistent, jasno je zašto mnogi navijači Kingsa i dalje na njegovo neuvrštavanje na All-Star gledaju kao na osobnu uvredu. S druge strane, ne znam jesmo li ikad gledali igrača koji je peti asistent lige, prvi skakač lige i koji zabija 20 efikasnih poena po utakmici kojeg nitko izvan sjevernog dijela Kalifornije i možda dijela Litve ne bi ubrojio među 20 najboljih igrača u NBA-u, a možda ni među 25.
Teško je objasniti taj disparitet u njegovoj produkciji, uspjehu ekipe čija je fokalna točka i percepciji javnosti. Možda bi najlakše bilo reći da je Sabonis unikat, baš kao i otac, a unikate je uvijek teško evaluirati.
Ono što ga čini unikatnim nije samo njegov playmaking s pozicije centra, koji je tek malo manje impresivan od Arvydasova (bar po legendi) ili Jokićeva, nego način na koji ga koristi. Mnogi će vidjeti Kingse koji u prosjeku igraju 14 sekundi po napadačkom posjedu, po čemu su četvrti u ligi i to će pripisati prisustvu Malika Monka i De’Aarona Foxa, možda i najbržeg igrača lige u tranziciji od Tyja Lawsona, ali istina je da Kingsi svoju brzinu uvelike mogu zahvaliti Sabonisu. Njegova sposobnost da grabi ogromne količine defenzivnih skokova, okreće se po doskoku i skenira teren te ili kreće vući kontru, ili prosljeđuje loptu jednom od krila ili bekova koji se otpuštaju, čini Kingse brutalno opasnima u tranziciji.
Usporite li snimku utakmica Kingsa i detaljno analizirate Sabonisovo kretanje, teško da vas neće podsjetiti na Boston Celticse iz 1960-ih, kad je Bill Russell nakon defenzivnog skoka uvijek gledao može li dodati loptu u trku Bobu Cousyju ili Samu Jonesu, ili je pak može sam povući niz teren i napasti obruč. To je ono što Domas radi. Nakon skoka njegova je glava kao na vrtuljku, gleda gdje se nalazi njegovi, gdje se nalaze suparnici, a noge već vuku naprijed. Ne izađete li pred njega i ne zatvorite li mu put prema reketu, velika je šansa da će poentirati; ne zatvorite li Monka ili Foxa, velika je šansa da će ih pronaći s otvorenim koridorom za polaganje, a uspijete li ga uštopati, Sabonis će fluidno ući u akciju uručivanja kakva čine okosnicu igre Kingsa u punom napadu.
Upravo tu se vidi najveća Sabonisova vrijednost. Gotovo svi centri relativno rijetko imaju loptu u rukama. Većina su finišeri koji završavaju akcije, dobar dio odrađuje prljavi posao postavljanjem blokova, dok tek rijetki razigravaju suigrače. Bilo je i prije odličnih dodavača među centrima: Pau Gasol bio je majstor razigravanja sa short rolla, Joakim Noah vrtio je mnoge akcije Bullsa dodavanjima s lijevog lakta, Marc Gasol bio je maestralan vrteći hi-lo sustav Grizzliesa, o Arvydasu da ne pričamo (bar po legendi), ali nitko od njih nije bio istinski point-center, nitko od njih nije predvodio svoju momčad po vremenu provedenom s loptom u rukama i nitko od njih nije predstavljao početnu točku napadačkog sustava.
Samo dva čovjeka mogu se time pohvaliti. Prvi je, naravno, Jokić. Drugi je Domantas Sabonis.
Domas to radi drugačije od Jokića koji je jednostavno svestraniji i bolji, ali ne i manje važno za svoj tim. Kamen temeljac halfcourt igre Kingsa su handoff akcije kojih vrte 11,6 po utakmici, odnosno gotovo duplo više od, pogodili ste, Denver Nuggetsa, druge ekipe u ligi po broju handoff akcija sa 6,8 po dvoboju. Razlog za to što su Kingsi gotovo u potpunosti handoffom supstituirali klasični pick ’n’ roll je taj što je Sabonis toliko opasan u njemu. Nema igrača u ligi koji je sposoban takvom lakoćom cariniti loptu, uručiti je suigraču, odmah napraviti brutalni blok i nakon toga se otpustiti prema obruču otvarajući koridor za dodavanje.
Cilj takozvanih akcija s dva čovjeka je izgraditi akciju u kojoj suparnika napadate dva-na-jedan, izbacujući bar jednog obrambenog igrača iz akcije, a Kingsi to kroz handoff rade savršeno. Otvori li Sabonis blokom suigraču za ulaz — super; pokrije li to suparnički visoki, lopta se vraća Sabonisu koji je dovoljno brz da tijelom uđe u suparnika i izgradi si dobar šut na obruču (on ne puca s distance i poludistance, čisto da se zna) ili da pronađe nekoga od šuterskih specijalista poput Treya Lylesa, Keona Ellisa, Harrisona Barnesa ili Kevina Huertera.*
*Huerter zapravo ima dosta slabu šutersku sezonu, baš kao i Keegan Murray, a ne pomaže ni to što je Fox uz sav svoj rad na vanjskom šutu i dalje tek prosječan tricaš koji troši jako puno lopti izvana. Da je Domas okružen malo boljom šuterskom ekipom — Kingsi šutiraju točno na prosjeku lige — lako je moguće da bi imali tri-četiri pobjede više i ne bi strepili za plasman u doigravanje.
Njegova sposobnost manipulacije obranama kroz ovu akciju demonstrira sve aspekte Domasove igre. Njegovu sirovu snagu koja se ispoljava kroz postavljanje blokova i završavanje oko obruča u gužvi; njegovu inteligenciju koja se očituje u manipuliranju suparnicima* i njegovu kreativnost koja se ispoljava dodavanjima po kojima, uostalom, najviše podsjeća na oca.
*Sabonis manipulira na različite načine. Prvi je samim držanjem lopte. Jednom kad je uzme u ruke, ona nikad ne staje, cijelo vrijeme je podiže, okreće, pomiče, cijelo vrijeme se pripremajući za uručivanje, ali zbog ovoga suparnici nikad ne znaju kad će to uručivanje krenuti i to ih često izbaci iz ritma. Drugi je pomicanjem glave. Sabonis često trza glavom, ponekad okrećući tijelo oko osi, ponekad ne, a ti trzaju ubijaju ne samo ljude koji su direktno uključeni u obranu akcije, nego i help defendere. Treći je pomicanje očima: Sabonis se često fiksira na suigrača samo da bi pronašao drugoga kojeg uopće ne gleda. Pratite li njegove oči, često ćete se naći izvan kvalitetne defenzivne pozicije.
Ona, doduše, nije jedina akcija koju vrti. Sabonis je sposoban poentirati iz čistog pick ’n’ rolla, fantastičan je u smećarenju oko obruča te je u top 10 lige po broju putbackova, rame uz rame s Jokićem, Joelom Embiidom i Danielom Gaffordom, a ubojit je iz post-upova protiv small-ball petorki kad može koristiti sirovu snagu kako bi uspostavio duboku post poziciju i gostio se, što je najvažniji razlog za to što je Sacramento ove godine imao toliko uspjeha protiv small-ball postava.
Sabonisov problem je u tome što je i dalje relativno sirov u mehanici. Njegov ćale je (bar po legendi) bio 221 cenat visok baletan prije nego što su ga ozljede satrale, a Domantas je drven, lošeg rada nogu, loših kontrapoteza, bez nekakve fluidnosti. Otac je bio kamen u obrani, sin je ispodprosječan igrač koji često ispada iz pozicije i pliva i u helpu i obrani p’n’r-a.
On je u suštini idealan drugi igrač u momčadi, atipični playmaker koji može vrtjeti sustav, ali kojemu treba istinska zvijezda, netko tko je u top 10 lige. Nažalost, uparen je s Foxom, koji je također idealan drugi igrač u momčadi, netko tko je više na rubu top 20. Po svojim vještinama oni se sjajno nadopunjuju, ali u konačnici im nedostaje talenta da bi bili nešto više od zabavne playoff ekipe koja možda može, ako se baš sve karte poslože, proći prvi krug.
To ove godine vjerojatno neće biti slučaj. Ozljeda Kevina Huertera koja ga je izbacila iz igre do kraja sezone, te Malika Monka zbog koje će propustiti čitavu regularnu sezonu, a možda i dio playoffa, stavljaju Kingse u nezavidnu poziciju. U sljedećih osam utakmica imaju jako težak raspored — dvije lakše utakmice i šest brutalnih — i ne bi me čudilo kad bi potonuli na deveto mjesto na ljestvici i tako se stavili u nezgodnu poziciju da moraju dobiti dvije play-in utakmice za redom.
Uspiju li se dovući do playoffa, uvjeren sam kako će to napraviti na leđima Domantasa Sabonisa: jako potcijenjenog, jako dobrog igrača o kojem se i premalo govori obzirom na to koliko kvalitetno igra. Možda nikad neće postati legenda kao njegov otac — ne samo zato jer igra u vremenu u kojem su tajne Olimpa razotkrivene i heroji nam ne trebaju — ali svejedno zaslužuje naš respekt. Prije njegova dolaska Kingsi su bila vreća za udaranje. Više nisu. Čovjek je donio zraku svjetla u Sacramento.
