Prvi meč koji sam pogledao, a gledao sam ga raširenih očiju i razjapljenih usta, bio je okršaj Hulka Hogana i Big Boss Mana protiv Earthquakea, Dina Brava i Jimmyja Hearta u SummerSlamu 1990. Već tada je borba bila stara nekoliko godina, ali izlizanost vrpce nije spriječila mene i rođaka da se uživimo u ovaj novi sport i pomlatimo na kauču, nezgrapno imitirajući poteze koje smo upravo prvi put vidjeli.

Unatoč početnom oduševljenju i stoput pregledanoj snimci, ljubav prema kečerima nikada nije u potpunosti zaživjela. Istina, skupljao sam one sličice koje su se dobivale u nekakvim odurnim žvakama i gledao sve što se moglo naći, ali propuštao sam integralni dio čitavog cirkusa — dramu koja se odvijala izvan ringa. Wrestling je, kao što nam je to South Park pokazao u jednoj od svojih najboljih epizoda, prvenstveno vrhunski teatar i upravo netrpeljivost koja se stvara izvan ringa daje ne samo okvir, nego i smisao namještenom spektaklu među konopcima.* Dinamika između heela i facea sastavni je dio borbi i po mnogočemu esencija privlačnosti wrestlinga; dualitet borbe pojednostavljenih koncepta dobra i zla.

*Kao dijete sam dugo odbijao priznati da su kečeri namješteni — bio sam im odaniji nego Djedu Mrazu, ako ćemo iskreno.

Okršaj između Oklahoma City Thundera i Utah Jazza počeo je podsjećati na kečerske okršaje, unatoč tome što akcija nije namještena i što drama nije skriptirana.

Prije početka sezone Thunder se od prošlogodišnje nakupine scrubova i rotacijskih igrača pogonjenim Russellom Westbrookom akvizicijom Carmela Anthonyja i Paula Georgea pretvorio u papirnatu silu na Zapadu. I među navijačkim pukom i među ozbiljnim analitičarima bilo je ljudi koji su dijelili mišljenje da ovakva Oklahoma može dogurati do drugog mjesta Zapada, odmah iza Dubsa. Nije se dogodilo. Premda je Melo potvrdio kako sa sobom ovih dana nosi više upitnika nego odgovora, mnoge je iznenadilo koliko je PG13 imao problema tijekom sezone ne samo sa uklapljanjem u Thunderov divlji sustav, nego i s vlastitom formom. Nakon što je upisala 12 poraza iz prvih 20 utakmica, momčad je imala sjajnih 45 dana između sredine prosinca i kraja siječnja u kojem je postavila skor 22-8 i konačno izgledala kao da ima vanjske šanse ugroziti favorite na Zapadu. Kasnije se forma malo smirila te uz povremene oscilacije rezultirala sezonom s 48 pobjeda, istim brojem kao i Utah Jazz.

Unatoč tome je prije početka njihova okršaja percepcija šire javnosti, pa čak i jednog dijela insajdera, bila da Utah nema što tražiti u ovom dvoboju. OKC je imao ne samo tri istinske NBA zvijezde i All-Star igrača u Melu, Georgeu i aktualnom MVP-u Wesu, već je imao i sjajne igrače rotacije poput borbenog Stevena Adamsa, inteligentnog Patricka Pattersona i svestranog Coreya Brewera, redom igrače koji su prošli žrvanj doigravanja više puta u životu.

Drama na terenu gurnula je lagano ovu seriju u isti onaj prostor u kojem obitavaju kečeri; prostor na kojem se vode bitke između dobra i zla

S druge strane, Jazzovu su osovinu činili rookie, defenzivni specijalist, igrač koji u sedam godina nikada nije igrao playoff, tip koji nije bio dovoljno dobar da bude draftiran i čovjek koji je dobar dio sezone proveo s bolovima u leđima, koljenima i vratu.

Okej, ovako postavljene stvari jesu karikirane, ali nesrazmjer između ovih dviju momčadi u očekivanjima generalne publike možemo izraziti i u jednostavnim brojkama. Igrači iz Thunderove prve petorke do ove su sezone odigrali 298 utakmica u doigravanju. Za igrače iz Jazzove prve petorke nisam morao ni koristiti kalkulator — oni su svi zajedno odigrali 35 playoff utakmica u karijeri.

Playoff iskustvo nije sve, što su jasno pokazali Philadelphia 76ersi u okršaju s Miamijem, ali s druge strane Miami nema igrače kakve ima Thunder, a Sixersi imaju puno više individualnog talenta od Utaha. Ako na taj način postavimo stvari i zaključimo da Thunder ima prednost i u individualnom talentu i u iskustvu, kako je moguće da Utah vodi u seriji 3-1 i ima realne šanse izbaciti aktualnog MVP-a i društvo iz playoffa?

Jazz je odlučio kontra-udarati.

Poput boksača koji protivniku prepušta inicijativu da bi ga razbio nakon što mu padne ritam i krenu pogreške, Utah je prepustila Oklahomi da diktira uvjete na terenu, znajući da momčad koju predvodi Westbrook može izgorjeti od pretjerane želje. Nakon poraza u prvoj utakmici u kojoj je Thunder gađao gotovo 50 posto za tricu, na površinu je isplivala Jazzova najveća snaga — sklad.

Jazz je tijekom serije igrao kao mini verzija nekih prijašnjih ekipa San Antonio Spursa, iako u momčadi nema nijednog igrača koji se (bar ne još uvijek) može staviti u isti rečenicu s Timom Duncanom i Kawhijem Leonardom, pa čak ni s Tonyjem Parkerom i Manuom Ginobilijem. Svejedno, igra je postavljena tako da svaki igrač anulira minuse svog partnera i da svaki igrač naglašava vrline onoga do sebe.

Sa svojom proćelavom glavom i dugim rukama, Joe Ingles je savršen 3&D igrač, najprecizniji tricaš lige u posljednje tri godine ne računajući Kylea Korvera, koji svojim stajanjem u kutu širi teren kada Jazz igra u formaciji 2-in, 3-out, te briljantni defenzivac i na perimetru i u reketu.

Ricky Rubio je još jedan odličan jedan-na-jedan čuvar kojeg možete ostaviti na otoku protiv elitnih NBA napadača zahvaljujući iznadprosječnom lateralnom kretanju i vjerojatno najbržim rukama lige, a o njegovu razumijevanju linija dodavanja te poboljšanom vanjskom šutu ne treba puno pričati.

Derrick Favors je klupko energije, bik pušten s lanca koji u napadu može koristiti i kao finišer oko obruča koji gradi prilike protrčavanjem kroz reket i kao postavljač blokova, dok u obrani nedostatak kvalitetnih instinkta nadoknađuje atleticizmom koji je malo izblijedio usljed učestalih ozljeda, ali ga i dalje služi.

Ovaj trojac bi se dobro uklopio u gotovo bilo koju NBA momčad, ali jasno je da sami ne bi mogli činiti osovinu ekipe koja ima velike šanse ući u drugi krug playoffa da tu nisu dvojica igrača koja drže čitav sustav.

Donovan Mitchell je odradio jednu od najimpresivnijih scorerskih rookie sezona u recentnoj NBA povijesti* i da se nije pojavio on kao čisti egzekutor, igrač koji može doći do obruča kroz dribling, šutirati tricu dovoljno dobro da ga ne čuvaju na dva metra udaljenosti, otvarati se bez lopte i trošiti velik broj šuteva uz solidnu efikasnost — lako je moguće da se Utah ne bi plasirala u doigravanje umjesto Nuggetsa.

* Blake Griffin je posljednji rookie koji je imao više poena od Mitchella u rookie sezoni sa 22.5 u odnosu na Donovanovih 20.5, iako je i Embiid imao 20.3 te je bio jako blizu. Pri tom valja uzeti u obzir kako su i Blake i Joel proveli sezonu, odnosno dvije na klupi svojih momčadi zbog ozljede prije nego su debitirali (a koliko je to korisno vidjeli smo na ovogodišnjem primjeru Bena Simmonsa). Kada bi tražili boljeg “čistog” rookie scorera, dakle onog koji je zaigrao iste godine kada je i draftan trebali bi se vratiti do 2003. godine kada je Melo imao 21, a Lebron 20.9 poena po utakmici.

Bez Rudyja Goberta je to sasvim sigurno.

Najbolji Jazzov igrač pokazao je koliko je ključan za ovu momčad kada se vratio na parket nakon ozljede koljena. Bez njega je Jazz imao skor 11-15 (46 posto pobjeda, dovoljno za 10. mjesto Zapada), s njim 37-19 (66 posto pobjeda, za treće mjesto Zapada). U 56 utakmica koliko je odigrao, napravio je dovoljno da se prometne u prvog favorita za defenzivnog igrača godine, a upravo njegovo prisustvo u sredini reketa najviše budi uspomene na one ekipe Spursa koje su gazile svoje suparnika usmjeravajući ih u sredinu terena, gdje su ih čekale duge Duncanove ruke. Gobert je ove sezone igrao obranu na istoj razini.

Savršen spoj kvaliteta svih igrača u kohezivnu jedinicu uparenu sa solidnim rolama igrača s klupe koji također znaju svoje mjesto — bilo da se radi o Jaeu Crowderu koji će staviti pritisak na loptu, Royceu O’Nealu koji će ubaciti pokoju tricu ili o Danteu Exumu koji će odmoriti bekovski dvojac bez rađenja pizdarija — učinio je Utah opasnom kontra-udaračkom momčadi kojoj je Thunder zapravo savršeni suparnik. Četvrta utakmica, daleko najuzbudljivija u seriji, to je sjajno pokazala.

Nakon što je Westbrook dao garanciju kako će zaustaviti Rubija koji je u prošlom dvoboju imao triple-double, zaustavljen je on sam. Jazz je od početka serije odlučio braniti svaki Thunderov pick ‘n’ roll s primarnim čuvarom na lopti, bez switchanja i bez pomoći na roll igraču, osobito ako se radilo o Adamsu. U situacijama kada je Wes imao loptu, Rubio je ostajao na Oklahominu playu, odlazeći ispod picka i nudeći mu otvoreni šut umjesto penetracije. Russ se u većini slučajeva odlučivao staviti loptu na parket i sjuriti se prema košu, ali pošto nije bilo nikakvog hedgeanja picka, Gobert se nalazio na niskom bloku i izlazio prema Westbrooku, dugim rukama ga tjerajući da prosljeđuje loptu ili mijenja šut i promašuje.

Ovakva obrana moguća je samo kada u ekipi imate igrača poput Goberta, koji može pokriti puno prostora u dva koraka, ima fantastičan tajming kada treba pomoći i sjajno komunicira s ostatkom ekipe — osobito s Inglesom i Favorsom, koji su ga upozoravali na back screenove kojima ga je Thunder jedno vrijeme pokušavao izbaciti iz defanzivne pozicije.

Uškopljen, Wes je počeo pokazivati znakove frustracije. Brzo je skupio dva, pa tri faula. Igrao je sve agresivnije, ali ta se agresija pretvorila u brzanje. Kada bi predavao loptu svojim suigračima, prvenstveno Georgeu i Melu, ostajao bi stajati sa strane bez ikakvog interesa da se uključi u akciju. Oklahoma je tijekom godina postala ovisna o njemu i kada on stane, staje i njena nestrukturirana igra.

Ta se agresija ispoljavala na negativni način i u obrani. Oklahoma je od samog početka pokušala agresivno izlaziti na Rubija i Mitchella u p’n’r igri koja je osovina Jazzova sustava — Favors i Gobert vjerojatno postavljaju screenove i kada izađu plesati u klub — a, pogonjena frustracijom, ta se agresija samo pojačala. Zbog kvalitetnog driblinga obojice Jazzovih igrača, nesebičnosti momčadi i brzog protoka lopte, Utah je dolazila do otvorenih trica u čitavoj seriji, a osobito u četvtroj utakmici. Da je pogodila samo 40 posto otvorenih trica, otišla bi na 40-ak razlike na poluvremenu koliko ih je bilo. Oklahoma je inače tijekom sezone bila najgora ekipa lige u branjenju šutova iz kuta, a ovakva suluda igra samo je potencirala te probleme.

Utah je igrala prekrasnu košarku. Lopta je šetala od igrača do igrača, svi su se žrtvovali jedni za druge, Mitchell je zabijao sve što mu je došlo pod ruku, Gobert je lijepio blokade, a Ingles je počeo mećati trice i nervirati suparnike. Melo je sam sebe izbacio iz igre lošim učinkom na oba kraja terena, George je bio nervozan i radio nepotrebne prekršaje u napadu, a Wes, frustriran sjajnom obranom Utaha i osobnim greškama, je potpuno stao.

https://www.youtube.com/watch?v=G5SQ4-seUKg

Thunder je krajem utakmice u potpunosti preuzeo ulogu heela. Djedica Raymond Felton udario je Goberta rukom u jaja, na što je Wes uletio u teren i počeo se naguravati s Rudyjem.* Wes je osim toga inicirao sukob s Crowderom nakon grubog faula, a krš koji je uslijedio završio je Jaeovim slučajnim udaranjem Adamsa u lice i nezasluženim isključenjem. Quin Snyder je pizdio s klupe, strijeljajući suce i Thunderove igrače svojim puškomitraljeznim očima, braneći svoje momke, podsjećajući na američke propovjednike iz 1950-ih ili Blixu Bargelda iz Einstürrzende Neubautena u trenucima najveće noise ekstaze.

*Ako NBA utvrdi kako je Westbrook na teren ušao s klupe, a ne sa zapisničkog stola na kojem je prijavio da ulazi u igru kao zamjena mogao bi biti suspendiran za petu utakmicu.

Dvoboj je na kraju završio sa sedam tehničkih i 44 obična faula, a većinu frke inicirala je frustrirana Oklahoma u stilu prvoklasnog kečerskog heela koji je antagonizirao čak i nekadašnjeg republikanskog kandidata za predsjednika SAD-a Mitta Romneya (nije ni čudo da je izgubio izbore kad je papčina koja nosi dres na jebenu prugastu košulju). Drama na terenu gurnula je lagano ovu seriju u isti onaj prostor u kojem obitavaju kečeri; prostor na kojem se vode bitke između dobra i zla. Premda se većina medija nakon utakmice fokusirala na Westbrookovu nemoć (najgori ofenzivni rejting unutar momčadi i najgori +/- mu sigurno ne pomažu), strukturne probleme u ekipi, neučinkovitost Carmela Anthonyja i ostala čudesa, neka vas to ne zavara: Oklahoma nije izgubila ovu utakmicu. Utah ju je dobila.

Jazz je pokazao da je ozbiljna ekipa koja može zaustaviti neke od najopasnijih strijelaca lige; koja ima fantastičnu, nesebičnu igru u napadu (i s visokim i s niskim postavama) i unutar koje vladaju sjajni odnosi.

“Budi sretan s onim što imaš, ali odi i uzmi ono što je tvoje”, citirao je Rudy Gobert svoju majku u ispovjesti o svom odrastanju u Francuskoj. Utah ovaj put uzima pobjede, ostavljajući na mene slične impresije kao kečeri s početka 1990-ih. Mislim da će ih uzeti još nekoliko do kraja playoffa.