Zašto bi itko normalan gledao Portland Trail Blazerse? Otkako su 2019. dogurali do finala Zapada, momci iz Oregona igrali su klimavu košarku, rastureni ozljedama i unutarnjim previranjima. Damian Lillard je potpaljivao vatru nade u navijačkim pećima, ali čak i s njim na čelu Blazersi su samo jednom u četiri sezone nakon tog velikog uspjeha prešli 50 posto pobjeda. Unatoč svim pokušajima nisu uspjeli složiti pobjedničku momčad oko jednog od najboljih igrača svoje generacije, čovjeka koji je u gotovo svakoj sezoni bar mjesec dana igrao na gotovo nadnaravnoj razini samo da bi ga izdalo ili tijelo ili suigrači.
Ako postoji jedna karakteristika vezana za vrijeme, to je da ono prolazi. Nakon 11 godina Dame Time je završilo. Vrijeme je za mlade. Blazersi su konačno odlučili krenuti u renovacije u kakvima nisu bili od 2007., kad su uparili Brandona Roya i LaMarcusa Aldridgea. Trebat će počupati kabele, zamijeniti cijevi, ištemati zidove, promijeniti pločice i instalirati novu kuhinju. Treba iskipati šutu i prebojiti cijeli stan. Susjedi neka plaču, bušilice moraju raditi. Neka budu sretni što se ulazi samo u renovacije, a ne da se gradi sve od temelja. To ipak nije potrebno. Blazersi imaju zanimljive igrače na rosteru.
Anfernee Simons već bi sad bio All-Star igrač da je član neke funkcionalne momčadi i Blazersi bi vjerojatno imali nešto bolji omjer da nije propustio 18 utakmica zbog ozljede i operacije palca u prvoj utakmici sezone. DeAndre Ayton je jako dobar NBA centar, previše kritiziran zbog onoga što nije nego hvaljen zbog onoga što jest, a otkako je došao u Portland igra puno konzistentnije, i po kvaliteti i po zalaganju, nego što je igrao u Sunsima, kojima je itekako pomogao dogurati do velikog finala prije dvije godine. Scoot Henderson je loše ušao u sezonu, ali nekako me još uvijek nije strah za njega — točno se vidi kako mu se kotačići u glavi vrte dok pokušava naučiti igrati mentalno najzahtjevniju ulogu u ekipi, ali jednom kad mu neke stvari postanu automatizam, njegove će fizičke predispozicije doći do izražaja.
Jerami Grant, Malcolm Brogdon i Robert Williams (jednom kad se oporavi) su solidna roba za razmjene koje mogu ubrzati rebuilding, dok su Toumani Camara i Jabari Walker zanimljivi igrači koji mogu postati dio rotacije jednom kad stasaju.
Malo je mladih igrača koje mi je trenutno veći gušt gledati, čak i kad se bori sam sa sobom, ili baš zbog toga što je spreman boriti se sam sa sobom
No, nitko od njih nije tako zanimljiv kao Shaedon Sharpe.
Momak iz Londona, ali onog kanadskog, lani je ušao u ligu kao velika nepoznanica. Nakon što je promijenio čak tri srednje škole, putujući iz hladnog Ontarija u vrelu Arizonu, Sharpe je došao na sveučilište Kentucky. Zbog toga što je tek bio navršio 18 odlučio je sezonu provesti na klupi kao takozvani redshirt, pomažući momčadi samo na treninzima. Kentuckyjev trener John Calipari očekivao je da će Sharpe u sljedećoj sezoni biti vođa momčadi, ali mladi je Kanađanin umjesto toga odlučio izaći na NBA draft. Calipari ga je pri tom podržao, govoreći medijima kako je Sharpe itekako pomogao ekipi na treninzima i kako je dao svoj obol ekpi, iako mu je žao što nikad nije igrao za Wildcatse, te da vjeruje da će ostvariti sjajnu NBA karijeru.
To su mislile i mnoge NBA ekipe te je Sharpe prije drafta figurirao kao top 10 izbor. Blazersi su ga izabrali sedmim pickom, iako nije odigrao ni minute koledž košarke.
Prve sezone nije ga bilo vidjeti do samog finiša sezone kad su Blazersi počeli tankirati, a on počeo dobivati sve više i više prilika, i po minutaži i po akcijama crtanim za njega. Ove sezone, bez Lillarda u ekipi, Sharpe je dobio i veću ulogu.
Narastao je za nekakvih šest centimetara u odnosu na početak lanjske sezone, što mu omogućuje da igra minute na dvojci i trojci. Ušao je jako dobro u sezonu trpajući 20 poena na 45 posto šuta i 38 posto trice, uz šest skokova i tri asista. Uloga mu je bila jasno definirana. Šutiraj iz hvatanja, kreći se bez lopte, cuttaj, igraj tranziciju, završavaj na obruču. No, Blazersi su odmah ostali bez Simonsa, pa bez Hendersona, pa bez Brogdona koji je početkom studenog ozlijedio zadnju ložu.
Sharpe je gurnut u nezahvalnu ulogu. Igrač koji je iza sebe imao praktički tek 20 ozbiljnih utakmica od srednje škole odjednom je morao igrati playa na NBA razini. Morao ga je igrati za trenera koji je dosad pokazao ekstremno nerazumijevanje za razvoj mlade ekipe, forsirajući sustave kakve biste očekivali od ekipa koje su fokusirane na pobjeđivanje, a ne izgradnju mlade jezgre. Sharpe je iz dana u dan izgledao pogubljeno. Izgledao je i umorno, budući da ga je Chauncey Billups držao na terenu preko 40 minuta po utakmici. Želja je bila tu, ali učinak je ispario. Sharpeove su se brojke srozale do zabrinjavajućih razina: 34 posto iz polja. 29 posto s trice. Više izgubljenih nego asistencija. Bespomoćnost.
Odgovorio je onako kako je odgovorio na svaki izazov dosad.
Calipari nije lagao kad je rekao da je Sharpe pomogao ekipi unatoč tome što nije igrao. Kanađanin je i u srednjoj i na koledžu i sada u NBA-u brzo stekao reputaciju gym baje, ovisnika o radu koji slobodne večeri provodi dižući utege ili šutirajući u dvorani. Sharpe je na izazov odgovorio onako kako jedino zna. Vježbao je šut. Vježbao je dribling. Učio je.
Jednom kad se Brogdon vratio, Sharpe je opet prekomandiran u svoju prirodnu ulogu i opet je počeo igrati kako treba. U zadnjih pet utakmica Sharpe i dalje igra skoro 40 minuta po susretu, ali brojke su eskalirale: 26 poena na 53 posto šuta iz igre i 47 posto trice, sedam skokova i pet asista uz manje od dvije izgubljene. Radi se o minornom uzorku, ali kad ga povežemo s finišom lanjske sezone i početkom ove, postaje jasno koliko je Sharpe bolji igrač kad igra s pravim playmakerom — manje je važno je li to Brogdon koji je sad ozlijedio koljeno ili Simons koji se konačno vratio nakon ozljede — nego kad mora sam biti fokalna točka halfcourt napada i pritom skoro ne izlaziti sa terena.
Ono što veseli je to što mu je stavljanje u ulogu primarnog kreatora očito pomoglo. Gledate li ga danas ili prije dva mjeseca, a da ne pričamo o prošloj sezoni, vidjet ćete koliko je komotniji s loptom. Nema nekakav ludi dijapazon pokreta i driblinga, ali u njih ulazi sigurniji nego ikad prije. Preksinoć je crossoverom izbacio Daniela Theisa, koji se switchao na njega nakon picka, a onda zabio stepback tricu. Usto mu se poboljšao i pregled igre i sad na ulazima traži slobodne igrače, traži ih i nakon cuta, njegova rješenja u pas igri su sve kreativnija, a počeo je dodavati i iza leđa i preko glave, što ne znači nužno nekakav progres, ali pokazuje koliko je sigurniji u sebe.
Šut mu se u potpunosti vratio. Sharpe generalno ima jako lijepu mehaniku šuta. Njegov odskok je mekan, a izbačaj fluidan. Počeo je sve više uzimati i zabijati skok-šutove iz trka, najčešće u protrčavanju s lijeve u desnu stranu reketa, a iz spot-upa je ubojit i sa krila i iz kuta. Kad to uparimo sa solidnim prvim korakom, sve boljim driblingom i igranjem unutar okvira momčadi, jasno je zašto Sharpe obećava. Kad na to nadovežemo suludu atletičnost, jasno je zašto ga neki NBA hipsteri vide kao buduću veliku zvijezdu.
Sharpe je dinamit u ljudskoj koži.
Ukoliko postoji element koji ga odvaja od vršnjaka, to je njegova eksplozivnost. Sharpe je jedan od najboljih zakucavača lige. Vidjeli smo to i lani kad je poslao Dramonda Greena u desetu dimenziju, a bome i ove godine kad je odnio Walkera Kesslera kao da je Daniel Popović (odnosno, kao da ne postoji). Sharpe ima apsurdan odraz zbog kojeg mu glava prilikom zakucavanja često prelazi rub obruča, ali koliko visoko može skočiti najbolje se vidjelo na lanjskom pokušaju blokade na Preciousu Achiuwi.
Zakucavanja su sporedna stvar kad pričamo o kvalitetama NBA igrača, ali kod Sharpea ona ukazuju na dvije stvari. Prva je izuzetna kontrola tijela u zraku koja mu omogućuje finiširanje izuzetno visokim postotkom čak i u gužvi. Kad se odrazi, čini se kao da ne prestaje uzlijetati, što mu omogućuje da kuca preko viših igrača jednom kad oni krenu padati. Druga je njegov jako brz drugi odraz, zbog kojeg ima velik broj putback zakucavanja. Drugi odraz je lijep zalog za budućnost, budući da bi mu trebao poslužiti kako bi postao još bolji igrač i u defenzivnom i u ofenzivnom skoku, pogotovo uparen s nedavnim izrastanjem, te bi mu trebao olakšati pokušaje da ometa suparničke šutere čak i onda kad ga dignu fintom.
Sharpe je nesumnjivo sirov igrač, ali isto tako je igrač koji napreduje iz mjeseca u mjesec. Navršio je 20 te i dalje ima hrpu potencijala. Rekao bih da je trenutno u fazi razvoja u kojoj je Anthony Edwards bio u prvoj polovici svoje druge sezone. Ant ima malo brži prvi korak i čak je i tad bio bolji defenzivni igrač — za to što je Sharpe očajan defenzivac krivo je njegovo neiskustvo, a ne zalaganje ili košarkaška neinteligencija — ali Sharpe ima bolju mehaniku šuta i visinu. Ne znam hoće li ikada doći na razinu na kojoj se Edwards trenutno nalazi, ali ne bi me začudilo da za dvije godine pričamo o njemu kao o igraču u istom ili za jedan stupanj nižem rangu.
Pomoglo bi kad bi ga Billups koristio kao novi auto koji je izašao iz salona, a ne kao Renaulta četvorku koji voziš po makadamu u polje. Pomoglo bi kad bi Billups imao smislen način igre u half-courtu. Pomoglo bi kad bi Billups igrao bržim ritmom s više tranzicije umjesto da guši momčad insistiranjem na tvrdom defenzivnom stilu. No, čak i bez toga Sharpe ima toliko talenta i toliku volju za radom da sam spreman kladiti se na njega. Malo je mladih igrača koje mi je trenutno veći gušt gledati, čak i kad se bori sam sa sobom, ili baš zbog toga što je spreman boriti se sam sa sobom.
Početkom godine pisao sam o Alperenu Şengünu kao čovjeku koji Houston čini gledljivim, kao o igraču koji ima potencijal postati Nikola Jokić light. Šengulica je tijekom ove sezone potvrdio svoju kvalitetu. Vjerujem da će je i Sharpe potvrditi sljedeće sezone. Ova je još uvijek za učenje. Gradiva ima puno i teško je.
No, ne sumnjam da će momak iz Londona, onog kanadskog, uskoro s visokim ocjenama položiti ispit.
