Stvari nisu toliko zabrinjavajuće kao što su 1990-ih predviđali autori serije, ali njihove opservacije o igri koja nije dizajnirana za moderno doba sve više drže vodu. Graf prosječne gledanosti utakmica World Seriesa ima izrazito negativan trend, čak i kad zanemarimo Covid-19 godinu koja se negativno odrazila i na ostale sportove, uključujući i Super Bowl. Dvoboj Nationalsa i Astrosa pratilo je 2019. između 10 i 14 milijuna ljudi, sve do odlučujuće sedme utakmice koju je pogledalo 23 milijuna. To je jako daleko od gledanosti iz DS9 vremena kada su neodlučujuće utakmice dosezale 24 milijuna gledatelja, dok je odlučujuće sedme gledalo preko 35 milijuna ljudi. Da ne pričamo o 1970-ima i 1980-ima u kojima je World Series znalo gledati 40-50 milijuna Amerikanaca.

Dvije Covid sezone su iznimno zabrinjavajuće budući da niti jedna od 12 odigranih utakmica nije prebacila 14 milijuna gledatelja, a najslabije gledane su išle ispod devet. Možemo spekulirati zašto je tome bilo tako – u finalu su igrale momčadi s manjim brojem fanova (Tampa Bay), ljudi su bili frustrirani zbog atmosfere oko baseballa i praznih tribina, Covid-19 usmrtio je dio starije populacije koja čini ogroman dio baze navijača, sve je manji udio domicilnih igrača u momčadima… No, kakav god bio razlog za pad popularnosti sporta, baseball se već jako dugo ne može nazvati American pastimeom, kako mu se tepalo u prošlosti.

Penzija ga čeka raskriljenih ruku, ali prije toga će pokušati pomoći svojoj staroj momčadi da osvoji još jedan naslov

Kako bi modernizirali ligu i uveli sport u novu eru, iz MLB-a spremaju radikalne promjene.

National League će od ove sezone imati designated hittera, što je po meni korak u krivom smjeru jer ubija i ono malo očite taktike što je ostalo u sportu i produžuje trajanje utakmica, ali od 2023. bismo mogli vidjeti radikalne promjene u vidu većih baza, zabrane defenzivnih shiftova (opet ubijanje taktike) i sata za bacanje. Vidjet ćemo hoće li se nova pravila implementirati do kraja, budući da postoji velika podjela između igrača o njihovu smislu i kvaliteti, ali nedavno potpisan novi kolektivni ugovor između sindikata igrača i MLB-a otvara prozor za uvođenje novih pravila leva-leva, budući da je rok za predlaganje i njihovo implementiranje po novom samo 45 dana.

Odluka o tako radikalnom moderniziranju igre zasigurno nije/neće biti laka. Baseball će time žrtvovati tradiciju koja se nalazi u samoj srži percepcije tog sporta za mogućnost novog života koja je samo to – mogućnost. Promjena pravila ne garantira da će baseball nanovo zaživjeti, pa čak ni da će preživjeti do 2043., kao što mu je to ekipa iz DS9 predvidjela*, ali garantira da će kod mnogih starijih ljubitelja sporta dodatno pojačati faktor nostalgije za nekim boljim vremenima.

* Zanimljivo je da postoji i društvena igra koja se zove Baseball Highlights: 2045 u kojoj gradite svoju baseball ekipu građenu od ljudskih igrača, robota i kiborga, budući da je baseball postao toliko nepopularan da je MLB te 2045. morao posegnuti za alternativnim izvorima talenta. Očito su 2040-e u SF-u poprilično problematične za baseball.

Meni ne trebate pričati o nostalgiji. Uronjen sam u nju kao vodenkonj u… pa, vodu. Unatoč svim najavljenim novinama, unatoč svježoj, novoj sezoni koja počinje za tjedan dana, ja očito spadam u te starije ljubitelje sporta. Jer i oko baseballa me puca nostalgija.

Doduše, ova je triggerana. Okidač za nju je najavljeni odlazak Alberta Pujolsa u penziju.

Ukoliko ste, poput mene, baseball počeli pratiti sredinom 2000-ih, uhvatili ste ga u jako zanimljivom trenutku. Koncept moneyballa i sve glasniji apostoli naprednih statistika bili su ismijavani od establišmenta i u nacionalnim medijima i u samim momčadima, te su samo rijetki posezali za metodama koje su postale prevalentne u sljedećih desetak godina. Baseball je pokušavao izbrisati mrlju koju je era steroida ostavila na njegovu tijelu, iako ona zapravo još uvijek nije bila završena, što je jasno pokazao skandal s Biogenesisom i Mitchellov izvještaj koji su uslijedili.

Uza sve to, Barry Bonds je polako počeo gubiti formu, dok su samo rijetki zatvarali oči na njegovu pet brojeva veću glavu iz mladih dana, odbijajući priznati kako je najbolji igrač u ligi pun steroida kao krafna marmelade. Bonds je osvojio četiri MVP utrke zaredom samo da bi tri godine kasnije napustio baseball – uništenih koljena, ali sa srušenim rekordom za najviše home runova u povijesti. Njegov pad forme i umirovljenje otvorili su prostor za raspravu o najboljem udaraču lige. Kandidata nije nedostajalo.

Alex Rodriguez bio je vjerojatno najistaknutiji, ali bili su tu i Manny Ramirez, Vladimir Guerrero, David Ortiz, Matt Holliday, Lance Berkman i ergela mladih igrača koja je uključivala Miggyja Cabreru, Princea Fieldera, Ryana Howarda, Joea Maurea, Davida Wrighta i meni omiljenog Josha Hamiltona, ali za mene nije bilo sumnje. Albert Pujols bio je bolji od svih. Bio je bolesno dobar. Bolesno. Imao je apsolutno sve što je suvremeni igrač trebao imati, a prva stvar koju biste primijetili bila je njegova inteligencija.

Jednom kada se stvarno zadubite u baseball, skužite koliko je to umna igra. Svaki at-bat je mala partija pokera u kojem se udarač i bacač nadmudruju koristeći elitne fizičke sposobnosti. Svaki pitch mijenja vaše šanse za uspjeh, ali vas isto tako može usmjeriti prema novom cilju koji vaš suparnik ima. Pujols je to kužio bolje od svih svojih suvremenika, čitajući suparnike kao da imaju tikove koji odaju što drže u ruci. Od 2001. do 2011., kada je otišao iz St. Louisa u Los Angeles Angelse, imao je samo jednu sezonu u kojoj je broj strikeoutova nadmašivao broj šetnji — prvu. Lika je bilo toliko teško izbaciti putem strikeouta da bi bilo čudo kada bi dogurao preko 65 u sezoni u 650-700 plate appearancea. Jadni pitcheri nisu više znali što bi mu bacili, a kada bi u konačnici napravili pogrešku, Pujols bi razvalio lopticu.

Ubijao ju je. Imao je neviđenu kontrolu nad zamahom, kompaktan, lijep finiš koji mu je omogućio da godinu za godinom isporučuje 40-ak lopti preko zida. S takvim okom i takvom snagom momak iz Santo Dominga je prvih 10 sezona u ligi završio kao apsolutni kandidat za najboljeg igrača svih vremena. Apsolutni! Nijednu sezonu nije završio sa OPS+ ispod 150, što je nešto čime se ne mogu pohvaliti Willie Mays, Hank Greenberg, Stan Musial, Ty Cobb, Mickey Mantle, Rogers Hornsby, Joe DiMaggio, Barry Bonds, Hank Aaron i Babe Ruth.

Čovjek je samo jednom tijekom tih godina bio izvan top 5 u MVP glasanju te je osvojio tri nagrade, a njegovi Cardinalsi su uzeli dva naslova, uključujući onaj iz 2011. kada je opalio tri home runa u sedam utakmica protiv Texas Rangersa u jednoj od najluđih World Seriesa ovog milenija. Uza sve to je bio i jako dobar defenzivni igrač koji je uzeo dvije zlatne rukavice, kompenzirajući nedostatak elitne lateralne brzine dobrim postavljanjem.

Albert Pujols bio je Superman. I na terenu, i izvan njega.

Njegova se familija sljubila sa St. Louisom, problematičnim gradom s enormnom stopom kriminala, djelujući u različitim humanitarnim udrugama prvenstveno vezanim za djecu s Down sindromom — od njega pati kćer njegove supruge iz prvog braka koju je Pujols uzeo pod svoje i koju se često moglo vidjeti kako veselo trčkara uz teren prije utakmica. Zbog toga je mnoge iznenadilo kada je familija 2011. napustila grad.

Otišla je radi para. Kao i svi igrači, uostalom. Angelsi su Pujolsu ponudili 44 milijuna dolara više, što nije mala cifra, a on je navodno bio uvrijeđen što su mu Cardsi u startu ponudili puno kraći ugovor nego su to napravili Angelsi. Navijači su bili bijesni. Pujols je kroz godine postao ono što je za stariju generaciju bio Stan Musial, legendarni Stan The Man: simbol grada, miljenik, svetac. Jednom kad je najavio svoj odlazak, navijači su to osjetili kao izdaju, iako to ona nije bila jer je Pujols napravio ono što su svi drugi igrači radili. Ali njihov je bijes, premda iracionalan, bio razumljiv. Mnogi su ga proklinjali, a čini se da se to prokletstvo uhvatilo.

Nakon “najbolji svih vremena” polovice, drugi dio Pujolsove karijere bio je, blago rečeno, prosječan. Prve četiri godine odigrao je debelo ispod svoje razine; prestao je čitati suparnike i ostvarivati kontakt s loptom, ali bar je igrao okej obranu i slao lopticu preko zida, a onda je i to isparilo. Pujols je u svojim kasnim 30-ima postao ispodprosječan igrač, minus za ekipu, lik koji nije bio ni sjena svoje sjene. Teško je objasniti što se dogodilo — godine svakako učine svoje, ali učinile su svoje pet godina prerano. Ozljeda stopala nije pomogla, ali čovjek je igrao ispod svojih standarda i prije nje. Ispario je. Ugasio se.

Unatoč tome, njegove su brojke i dalje impresivne. Nakon osam sezona očajnog udaranja njegov je prosjek karijere i dalje blizu .300, toliko je bio dobar. Fali mu 21 home run do 700. Fale mu 64 RBI-ja da prestigne Babea Rutha na drugom mjestu svih vremena — lani je udario 50, prvi put u karijeri manje od 64, što je bio njegov najlošiji skor prije prošle sezone. Fali mu 17 home runova da dostigne Rodrigueza na četvrtom mjestu najboljih home run udarača svih vremena — točno toliko je udario lani.

Bila bi sjajna stvar kada bi oba uspjeha ostvario u dresu Cardinalsa, što je moguće. Nakon 11 godina izbivanja Pujols se vratio u St. Louis. Potpisao je ugovor na jednu sezonu i odmah obznanio kako mu je to posljednja. Penzija ga čeka raskriljenih ruku, ali prije toga će pokušati pomoći svojoj staroj momčadi da osvoji još jedan naslov. Cardsi su lani dobili 90 utakmica te izvisili u Wild Card rundi i ove bi godine trebali biti itekako kompetitivni. Blagoslov i za momčad i za Pujolsa je promjena o designated hitteru bez koje bi Pujols teško dobio ovaj ugovor — to će im omogućiti da ga koriste na DH poziciji, pogotovo protiv ljevaka koje još uvijek udara jako dobro — lani je imao 0,939 OPS protiv njih.

Pujolsov oproštaj od baseballa možda ne predstavlja kraj ere, budući da se on dogodio kada je analitika preuzela sport, a nova era bi mogla započeti iduće sezone kad i ako krene uporaba sata, ali u meni definitivno budi osjećaje koji se vezuju za kraj nekog perioda. On je jedan od rijetkih igrača koji su još u ligi iz doba kada sam počeo pratiti baseball i zbog toga ću pokušati pogledati što više njegovih at-batova.

Igrač takvog kalibra i tolikog značenja za povijest lige i za moju osobnu povijest to definitivno zaslužuje. Nostalgija je snažna stvar, a nema sporta koji je bolje evocira od baseballa.