Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čovjek koji je buljio u ekran

Zaljubite se u Red Soxe

Oni bi vas mogli navući na čarobni svijet baseballa

Transcendentalne sportske momčadi su poput pasa. Zaljubljujete se u njih bezrezervno. Ne mislim pri tom na čitave ekipe poput Hajduka ili Dinama, Celticsa ili Lakersa, nego na točno određena izdanja tih ekipa s točno određenim igračima. Tolerirate im pogreške, smijete se njihovim glupostima, a čak i kad vam serviraju govno ne možete biti dugo ljuti na njih. Znate da će vam sve vratiti na najljepši mogući način, baš poput pasa.

Tijekom prosječnog radnog vijeka navijača ne pojavi se puno takvih momčadi, a u posljednje vrijeme imaju sve kraći rok trajanja — bilo zbog transfera u Europi, bilo zbog salary capa i free agencya u SAD-u. Među najvećim okrutnostima ovog svijeta, a ima ih mnogo, ta je što psi žive kratko. Isto vrijedi i za transcedentalne momčadi. Jedna od takvih ekipa bili su sjajni Boston Red Soxi preko kojih sam, prije 11 godina, zavolio baseball i prebolio smrt djeda.

Ta ekipa ne postoji već dugo. Otišli su i Manny i Schilling, i Youk i Varitek, i Papelbon i Beckett. Otišao je Tito, otišao je Dice-K, a prije dvije godine u penziju je otišao i najveći od njih, veliki, neponovljivi Big Papi. Kako su oni odlazili, tako je moja zaljubljenost jenjavala. Ne i ljubav, jer pratio sam ih i dalje, navijao za njih, provodio ljetne noći nervirajući se oko nepotrebnog zamaha na lopticu ispod koljena kod pitch counta 3-1, ali nije bilo onog žara s početka. Navikavao sam se na nova lica među kojima je bilo sjajnih igrača, ali uvijek sam nekako jače navijao za starosjedioce, za ‘svoje’, čiji se broj iz sezone u sezonu osipao.

Transcendentalne momčadi obično u sebi ujedinjuju dvije komponente — konkurentnost i karizmu. Ekipe ne samo da moraju biti spremne osvojiti naslov*, one moraju okupljati niz zanimljivih pojedinaca koji momčadima daju karakter. Kako godine navijačkog staža prolaze, tako se sezone tope i spajaju u sjećanjima, sljubljene u nekakvu amorfnu masu čije granice određuju rijetki važni događaji. To ne vrijedi za transcendentalne ekipe koje ostaju oštre, u fokusu, čak i u sjećanjima. One nisu samo rezultat, ili statistika, ili poneki bljesak, njihove sezone spremni ste rekonstruirati iz sjećanja. Boston Red Soxi opet imaju takvu ekipu.

*Što ne mora nužno značiti da će ga osvojiti. Sunsi iz perioda od 2004. do 2008. godine nikada nisu došli ni do finala, iako su imali kvalitetu za napad na naslov, a opet ne znam ekipu iz tog perioda u koju je bilo zaljubljeno više ljudi zbog načina na koji su igrali.

Za neke nove klince ovo bi mogla biti TA momčad, osobito ako osvoji naslov

Nema nikakve sumnje kako će ova momčad konkurirati za naslov. Soxi su do sada pobijedili u 79 utakmica, te imaju devet pobjeda prednosti pred New York Yankeesima u diviziji American League East, ali pri tom valja naglasiti kako imaju i sedam pobjeda više od Houston Astrosa, koji su trenutno drugoplasirana momčad čitave lige sa 72 pobjede. Soxi osim toga imaju i daleko najbolji napad lige i drugu najbolju obranu. Premda se radi o franšizi koja od 1962., kada je MLB povećao broj utakmica u sezoni na 162, ima drugi najbolji omjer u American Leagueu, Soxi nikada nisu prešli magičnu granicu od 100 pobjeda u godini. Najbliže tome došli su 1978. kada su ostvarili 99 pobjeda — jednako kao i prokleti Yankeesi, koji su ih u razigravanju za playoff te godine dobili home runom Buckya Denta i tako Soxima nanijeli jedan od najtežih poraza, što, s obzirom na ukleti status ekipe, nije bilo lako. Yankeesi su došli do stote pobjede, Soxi su ostali bez tog jubileja.

Ove sezone to gotovo pa sigurno neće biti slučaj. Ne sruše li se tribine Fenway Parka, ne izbije li kuga i kolera po Bostonu, Soxi prelaze stotku. Trenutno igraju ritmom koji bi im trebao donijeti 113 pobjeda, što bi bio četvrti najbolji rezultat u povijesti lige iza Cubsa 1906., Marinersa 2001. i Yankeesa 1998.

Dobro, Frančeski, reći ćete vi — ali boli me kurac za baseball, zašto ja ovo čitam, što radim sa svojim životom? Zašto je ova momčad toliko posebna da zaslužuje kolumnu koja je mogla biti potraćena na NBA? Na prvo vam pitanje ne mogu odgovoriti jer ga ne mogu odgovoriti ni kada ga postavim sam sebi, ali na drugo mogu.

Ovo je jebačka momčad.

Uzmite npr. samo J. D. Martineza, čovjeka koji bi do kraja sezone mogao postati tek drugi čovjek od 1967. godine s osvojenom nagradom Triple Crown* — trenutno dijeli prvo mjesto u HR-ovima, prvi je po RBI-jevima te treći po prosjeku udaranja. Što je samo po sebi impresivno, no još je impresivnije kada uzmemo u obzir da je Martinez ostao bez posla prije četiri godine kada su Houston Astrosi odlučili kako za njega nema mjesta u momčadi u kojoj je odrastao i odigrao tri prosječne sezone. Mnogi igrači koji su doživjeli sličnu sudbinu su kroz par godina odustali od baseballa, ili bi čekali tri-četiri sezone za još jednu šansu u majorsima. Ne i J. D.

*Ona se dodjeljuje igraču s najviše home runova, RBI-jeva i najboljim prosjekom udaranja. Miguel Cabrera  je 2012. postao prvi čovjek koji ju je osvojio nakon 45 godina. U povijesti MLB-a nagrada je osvojena samo 13 puta u 114 godina natjecanja, a Red Soxi su je osvojili najviše — čak triput — od čega dva put Ted Williams i jednom Carl Yastrzemski.

Martinez je živio baseball od svojih najranijih dana. Tijekom odrastanja na jugu Floride emotivno je proživljavao sve napetosti u odnosu svojih roditelja koji su se kroz 30 godina njegova života razveli, pa opet vjenčali, pa opet razveli, pa opet vjenčali. Mladi J. D. nije mogao slušati njihove neprestane svađe te je slobodna popodneva i večeri uglavnom provodio u kavezima za udaranje. Trening je postao sastavni dio njegove rutine. Unatoč tome što mu radna etika nije osigurala uspjeh u MLB-u, ona mu je pomogla da ne odustane. Nakon što su ga Astrosi otpustili, J. D. se u potpunosti posvetio baseballu — slobodno vrijeme je provodio analizirajući snimke legendi Miguela Cabrere, Alberta Pujolsa i Ryana Brauna i trenirajući s trenerima udaranja Craigom Wallenbrockom i Robertom Van Scoyocom, koji su pomogli Martinezu da otključa svoj talent. Promijenivši kut zamaha, a samim tim i izlazni kut loptice, postao je jedan od najboljih i najkonzistentnijih udarača čitave lige.

Unatoč tome on nije najbolji igrač ove momčadi. Ta titula pripada Markusu Lynnu Bettsu, čovjeku kojeg navijači poznaju po nadimku Mookie i koji je trenutno najkompletniji igrač čitave lige (iako bi Mike Trout imao štošta reći po tom pitanju). Momak iz Murfreesboroa jedan je od niza mladih igrača koji tvore okosnicu ove ekipe i koji su stasali u organizaciji Soxa, ekspresno prolazeći kroz minor leagues zadatke da bi zasjali u trenutno najboljoj ekipi lige. Betts je igrač koji ima svih pet oružja — može pokrivati teren, ima snažnu ruku, dobro trči po bazama te udara i za prosjek i za snagu. Betts je u svega četiri sezone već triput bio u All-Star utakmici, osvojio je dvije zlatne rukavice i jednu nagradu Silver Slugger, te je prije dvije sezone bio drugi u glasovanju za MVP-ja. Ono što fascinira je to koliko je zreo za svoje godine, te kako brzo odustaje od loših navika i popravlja svoje greške. No, njegova najneobičnija sposobnost je brzina učenja. Baš kao i otac Willie, Mookie može naučiti nešto novo samo gledajući i replicirajući — bilo da se radi o popravku nekog kućanskog aparata, rješavanju Rubikove kocke, kuglanju ili zakucavanju. Njegova svestranost pogoni ovu ekipu, a sposobnost da često dolazi na bazu i radi nered između njih čini ga idealnim leadoff udaračem.

Istini za volju, Betts bi u većini drugih ekipa igrao na poziciji trećeg ili četvrtog udarača kako bi se maksimalizirao njegov napadački arsenal, ali on sam za sebe tvrdi kako nije home run udarač i kako ta mjesta pripadaju drugima. To su redom bili igrači odrasli u sustavu Soxa: Andrew Benintendi koji je od malih nogu želio biti košarkaš dok nije shvatio kako nikada neće prerasti svojih 175 centimetara visine pa se posvetio baseballu; Xander Bogaerts koji nije samo jedan od najboljih udarača na poziciji shortstopa u ligi, nego i nizozemski vitez s Arube koji tečno govori četiri jezika; te mladi Rafael Devers koji je lani postao tek šesti igrač s udarenim home runom u doigravanju prije nego što je navšio 21. Svi ti igrači odrasli su u sustavu Red Soxa, što pokazuje koliko je franšiza dobro radila s mladima (i što omogućuje navijačima da se emocionalno povezu s igračima), a njima valja priključiti i Jackieja Bradleya Jr.-a koji možda nema tako moćnu palicu kao ostatak ove ekipe, ali zato spada među petoricu najboljih defenzivaca čitave lige na poziciji centralnog outfieldera.

Ova bi ekipa bila još bolja da joj se ove sezone priključio još jedan igrač koji je odrastao u ovom sustavu — Dustin Pedroia. Pedey je jedini preostali igrač iz one ekipe u koju sam se zaljubio prije 11 godina, ali bivši MVP je ozlijeđen čitave sezone te je odigrao samo tri utakmice, zbog čega su njegovu poziciju uglavnom pokrivali inferiorniji igrači poput Eduarda Nuneza i Brocka Holta. Soxi su odlučili pokrpati tu rupu Ianom Kinslerom, koji se prije osam-devet godina natjecao s Pedroiom i Robinsonom Canoom za titulu najboljeg igrača druge baze u AL-u, ali i on se ozlijedio nakon tri odigrane utakmice za Boston.

Zapravo je poprilično impresivno koliko su Soxi dobri s obzirom na to koliko su imali ozljeda ove sezone. Trenutno su izvan stroja Devers, njihov startni hvatač Christian Vazquez, prva zamjena Blake Swihart, startni pitcher Eduardo Rodriguez koji je po mnogočemo bio drugo ime startne rotacije Soxa te… Sjećate se kada sam rekao kako je Mookie Betts najbolji igrač ove ekipe? Ta bi titula komotno mogla otići u ruke Chrisu Saleu.

Bivša zvijezda Chicago White Soxa prošle je godine stigla na Fenway kako bi usidrila rotaciju. Sale je u tom trenutku bio na vrhuncu karijere — odigrao je pet All-Star utakmica zaredom, pet puta je bio u top 6 u glasovanju za nagradu Cy Young nagradu koja se dodjeljuje najboljem bacaču te je čak ušao u top 20 u glasovanju za MVP-ja. Red Soxi su se nadali kako će Sale zadržati tu razinu. Nije. Postao je još bolji. Prošle godine mu je nagrada Cy Young umakla za dlaku, ali ove bi je sezone Sale trebao uzeti bez većih poteškoća, pošto njegov prvi konkurent za nagradu — Trevor Bauer iz Indiansa — ipak nije na toj razini. Sale bi se trebao uskoro vratiti natrag u ekipu pošto njegova upala ramena nije ozbiljne prirode, što će navijači dočekati s odobravanjem.

Ostatak startne rotacije ove godine nije bio blizu Saleove razine, ali niti jedan njen dio, osim Drewa Pomeranza koji je zbog ozljede igrao katastrofalno, nije bio loš. Dapače, Soxi imaju jednu od najdubljih rotacija s nekadašnjim osvajačem nagrade Cy Young Davidom Priceom, koji je jebao Soxe u mozak dok je igrao za Tampu; Rickom Porcellom koji je osvojio Cy Young prije tri sezone kada je prešao iz Detroita u Boston, već spomenutim Rodriguezom i Nathanom Eovaldijem, za kojeg su Soxi nedavno trejdali i koji u dvije odigrane utakmice nije dopustio jedan jedini run. Kada bacačima ne ide najbolje, tu je i solidni bullpen u kojem su se posebno istaknuli Matt Barnes i Hector Velazquez (i tako maskirali ispodprosječnu sezonu Joea Kellyja) te Craig Kimbrel. Lik koji izgleda kao plod miješanog braka crvenokose Irkinje i Amiša i ove je sezone fantastičan kao closer, baš kao i prije pet, i prije četiri, i prije tri, i prije dvije, i prije jed… ok, možda ne kao prošle godine jer ono lani nije bilo normalno, Kimbrel je spalio sve pred sobom, ali da i dalje spada među najbolje u svom poslu, to nije sporno.

Koliko je ova ekipa Soxa jebački dobra pokazala je prošle nedjelje kada je igrala četvrtu utakmicu u seriji protiv omraženih New York Yankeesa. Te večeri Soxima ništa nije išlo od ruke. Postigli su jedan run zahvaljujući lijepom zamahu Mookieja Bettsa, koji je rezultirao homerom preko Green Monstera, gigantskog zida u lijevom polju stadiona, ali nakon toga su bili nemoćni i Yankeesi su vodili 4-1 u donjem dijelu devetog inninga kada je u igru ušao Aroldis Chapman, jedan od najboljih closera lige. Umjesto da mašu i lupaju, Soxi su bili strpljivi protiv Kubanca koji baca lopticu 100 milja na sat i to im se isplatilo. Sandy Leon, Betts i Steve Pearce su se prošetali i napunili baze, Martinez je udario single koji je doma doveo dva runa, a onda je Bogaerts udario mršavu loptu na treću bazu, Miguel Andujar je pogriješio i Soxi su izjednačili.

Osokoljeni iznenadnim povratkom u utakmicu Soxi su pobijedili već u sljedećem inningu zahvaljujući Benintendijevu udarcu koji je do kućne baze doveo debitanta u momčadi Tonyja Rendu kojeg je trener Alex Cora, bivši igrač Soxa i sam debitant na klupi koji je već u prvoj godini najavio da bi mogao postati trenerska legenda, hrabro poslao u igru u ključnom trenutku. Guštao sam kao prase, grizući nokte na rubu kreveta u skoro pa šest ujutro. Bio je to prvi put da su Soxi pomeli Yankeese (dobili su ostale tri utakmice 15-7, 4-1, 4-1) u seriji od četiri utakmice od 1939. Kako ne bih volio ovu momčad?

Bez obzira na to kako završila sezonu, jasno je da ova ekipa u srcima dovoljno starih navijača nikada neće doći blizu one koja je 2004. godine osvojila naslov nakon 86 godina čekanja — The Idiots, kako su se sami prozvali, uistinu su bili nešto posebno. U mom srcu pak nikada neće zamijeniti ekipu iz 2007. koja mi je pomogla da prođem kroz jedno od najšugavijih razdoblja života. No, za neke nove klince ovo bi mogla biti TA momčad, osobito ako osvoji naslov, što u baseballu nikada nije sigurno s obzirom na glupu prirodu doigravanja. Bez obzira na to kako završila godinu, nema nikakve sumnje kako je ovo transcendentalna momčad u koju se tako lako zaljubiti.