To je ekipno tenisko natjecanje koje čak ima i solidnu tradiciju ako ga uspoređujemo s nekim drugima, s obzirom da se održavao u Düsseldorfu od 1978. do 2012. Format u kojem je osam reprezentacija raspoređeno u dvije grupe i svatko igra protiv svakoga u sistemu round-robin zvuči obećavajuće. Pobjednici skupina se kasnije sukobe u finalu i imamo svjetskog prvaka. Igralo se na dva dobivena seta, dva pojedinačna i jedan meč parova, a sve bi se to odigralo u jednom danu. Igralo je po nekoliko različitih reprezentacija svaki dan i zaista je zvučalo obećavajuće, ali uvijek je sve to bilo i ostalo u sjeni legendarnog Davis Cupa koji ima bogatu povijest i tradiciju. Reprezentacije su nerijetko dolazile bez svojih najjačih igrača; nije da to ne čine i u Davis Cupu, ali ovaj event je uvijek bio u sjeni i dobivao još manje poznatih imena iz vrha svjetskog tenisa. Osim Nijemaca koji su ga osvajali čak pet puta i uvijek igrali na domaćem terenu, malo je tko je dolazio u punom sastavu.

Hrvatska je ga je osvojila 2006., samo godinu dana nakon Davis Cupa, kad su igrali Ivan Ljubičić, Mario Ančić i Ivo Karlović. I zapravo nedugo nakon te godine počeli su financijski problemi ovog natjecanja. Glavni sponzori nisu više pronalazili svoju komercijalnu korist, igrači su počeli zaobilaziti turnir koji je bio svojevrsna priprema za Roland Garros jer se održavao na zemlji krajem svibnja, a nosio je premalo ATP bodova. Zadnje izdanje se odigralo 2012. a osvojili su ga Srbi bez Novaka Đokovića u sastavu.

Imat ćemo apsurd da se dva različita de facto svjetska teniska prvenstva održavaju unutar mjesec i pol dana

Prije nešto manje od mjesec dana održan je upravni odbor ATP-a u Londonu na kojem je izglasano vraćanje World Team Cupa u ATP-jev kalendar s početkom u 2020. Zašto ATP pokušava vratiti iz mrtvih jedan event koji je neslavno skončao prije šest godina? Odgovor je jednostavan: želi ostati kompetitivan ITF-u i njegovu Davis Cupu. Kao što sam već pisao, ITF će 13. kolovoza imati svoj godišnji generalni sastanak na kojem će dvotrećinskom većinom pokušati izglasati novi atraktivni format Davis Cupa, koji bi trebao krenuti krajem 2019., a ATP-jev odgovor na to je oživljavanje World Team Cupa početkom 2020. Zvuči pomalo besmisleno, ali otkriva mane sporta koji ima čak tri organizacije koje djeluju na globalnoj razini (ITF, ATP, WTA).

ATP pokušava dobiti na atraktivnosti turnira tako što će ga prebaciti u Australiju i staviti ga u prvi tjedan godine, uoči Australian Opena. Vlasnik ovog turnira biti će Tennis Australia (Australski teniski savez); ideja Australaca je da kompletna teniska elita provede cijeli siječanj u Australiji i zato iz godine u godinu potpisuju ugovor s Rogerom Federerom kako bi ovaj počeo svoju sezonu u Australiji igrajući Hopman Cup, Sydney i zatim Australian Open.

https://www.youtube.com/watch?v=qpcECIPpVr0

Jedini koji donekle mrse račune Australcima su Katarani. Doha Open održava se u prvom tjednu godine i svake godine Australiji odnese barem jednog igrača iz top 3. Doha ima najveći nagradni fond za turnire iz serije ATP 250, nema poreze i svake godine svim igračima u glavnom turniru daruje najnovije iPhoneove i iPadove. Da se Katarce pita, oni bi skupili novac i za peti Grand Slam, ali lobi najvećih teniskih federacija u ATP-u ne dopušta da se Doha izdigne iznad razine ATP 250.

Ovim najnovijim potezom ATP zapravo daje monopol Australcima, jer će od 2020. kompletni fokus teniskog svijeta biti uperen u Australiju, a to se Kataranima zasigurno neće svidjeti. Hoće li Doha dobiti neki drugi termin, ili će se možda Australci morati odreći nekog od svojih turnira (Hopman Cup, Brisbane i Sydney) još nije poznato, ali je zato obznanjeno da će se format World Team Cupa širiti s osam na čak 24 ekipe i nagradni fond od 15 milijuna australskih dolara. Spomenuta cifra zvuči kao nešto što će biti mamac za igrače (plus naknada za pojavljivanje, koji će se najvećima isplaćivati mimo nagradnog fonda), ali format s 24 ekipe zvuči suludo i sigurno će srozati kvalitetu natjecanja. Meni osobno to zvuči kao očajnički pokušaj da ATP ITF-u pokaže zube, a zauzvrat će dobiti neatraktivno natjecanje koje će biti sličnije Hopman Cupu nego Davis Cupu.

Inače, ATP je organizacija koja samo izdaje licence i služi kao posrednik između igrača i turnira, a razne kompanije i nacionalni savezi su zapravo vlasnici turnira. ATP je vlasnik završnog mastersa u Londonu te NexGena, koji je lani startao u Milanu; organizacija očajnički želi nešto čime bi konkurirala ITF-u, a s ovim turnirom će to dobiti bez da investira ijednog centa, jer Australci će preuzeti financiranje samo kako bi napokon ostvarili kompletni monopol u siječnju. I tako, premda ATP nominalno zagovara razvoj i popularizaciju tenisa u što više zemalja, u pravilu evente daje velikim zemljama s bogatom tradicijom.

Ako pogledamo primjer WTA, ne možemo kriviti ATP. WTA je kudikamo skromnija, siromašnija, pa — ako hoćete — i lošija orgaizacija od ATP-a. Ona je prije desetak godina odlučila dobar dio svog Toura prebaciti u Aziju, ponajviše Kinu. Dobila je velik novac, ali i prazne tribine na turnirima te lošu reklamu na televizijskim prijenosima koje je zbog vremenske razlike ionako rijetko tko gledao u ostatku svijeta. ATP si tu pogrešku neće dopustiti.

Oživljavanje World Team Cupa nesumnjivo će koristiti Australcima, ali prosječni ljubitelji tenisa vjerojatno se neće buditi usred noći kako bi gledali oživljeni turnir upitne kvalitete. A ako ITF-u prođe izglasavanje novog formata Davis Cupa, za koji smatram da je vrlo dobar, imat ćemo apsurd da se dva različita de facto svjetska teniska prvenstva održavaju unutar mjesec i pol dana.