U nogometu je mnogo toga diskutabilno, magično i nedokučivo. To je i jedan od razloga zašto ga toliko volimo. No, neke su stvari u njemu prilično jasne, kao što je to činjenica da novac dugoročno ‘kupuje’ trofeje. Zadnjih godina pojavilo se nekoliko istraživanja koja ukazuju na jedno drugo saznanje, a to je da promjena trenera usred sezone rijetko poluči dugoročno poboljšanje rezultata, barem sa statističkog stajališta. Usprkos njima, to još nije naširoko prihvaćeno u nogometnom svijetu i klubovi se i dalje u trenucima krize vrlo često odlučuju za smjenu na klupi.
Već u prvoj četvrtini natjecanja u domaćoj ligi čak su četiri kluba (40 posto) mijenjala trenera — to su Rijeka, Gorica, Osijek i Hajduk — a jedan od njih (Rijeka) čak već i dvaput, dok su dvojica novih (Rene Poms u Osijeku i Mislav Karoglan u Hajduku) u startu označeni kao kratkoročna rješenja, što znači da će i njih klubovi vrlo lako smijeniti ukoliko ne donesu zamjetno poboljšanje rezultata. I premda je svaka od tih smjena priča za sebe i u tim potezima rezultatska kriza nije nužno uvijek bila presudni faktor, ono što je svima zajedničko je to da svi od novih trenera očekuju da vrlo brzo poprave stvari.
Takvi potezi često uistinu dovode do kratkoročnog poboljšanja rezultata ekipe. Ono što primjećujemo kao ‘obični’ pratitelji nogometa, potvrđuju i istraživanja. Primjerice, londonska konzultantska kuća 21st Club provela je istraživanje na velikom uzorku u ligama Petice, uspoređujući rezultate prije i poslije smjene trenera: u osam utakmica prije trenerova odlaska klubovi su osvajali u prosjeku 0,8 bodova po utakmici, a u osam kola nakon smjene 1,2 boda. Klupski su čelnici stoga skloni zaključiti kako trenera koji je zapao u loš niz treba smijeniti jer će idući donijeti ‘pozitivni šok’ i ‘galvanizirati’ momčad. To je ona svima poznata priča o “novoj metli” koja “bolje mete”.
I to je u prosjeku točno, ali ono što se u takvom razmišljanju ne uzima u obzir je to što bi se dogodilo da se trenera nije promijenilo.
Otkaz treneru usred sezone statistički i nema baš previše smisla, ali događa se stalno jer klupski čelnici od toga imaju višestruke, barem kratkoročne koristi
Ljudski je mozak evoluirao s fokusom na stvari koje se jesu dogodile — jer su ključne za preživljavanje — te nije intuitivno prilagođen apstraktnom razmišljanju o tome što se nije dogodilo. Uspoređujući rezultate klubova koji su i krizi mijenjali trenera s onima koji to nisu učinili, a imali su sličan rezultatski pad, dobiva se zanimljiv uvid da statistički gotovo i nema bitne razlike između ovih dviju skupina; štoviše, u prosjeku su naknadni rezultati klubova koji su izdržali negativno razdoblje bez smjene trenera čak i nešto bolji.
Statistički gledano, dakle, velika je vjerojatnost da bi se izvedba momčadi nakon negativnog niza poboljšala i bez promjene na klupi. To je i logično, budući da je u nogometu velik efekt sreće i slučajnosti koji može dovesti do rezultatskih posrtaja, ali on na većem uzorku utakmica igra sve manju ulogu i rezultati se u prosjeku vraćaju prema srednjoj vrijednosti.
Nema nikakve sumnje da je novac, dugoročno gledano, najvažniji faktor uspjeha u nogometu. Klubovi s najvećim izdacima za plaće mogu si priuštiti najbolje igrače i za očekivati je da će dominirati ligom. Predmet rasprave je, međutim, utjecaj drugih faktora na uspjeh u kraćim razdobljima — na primjer, u jednoj sezoni — pa tako i pitanja trenera.
Nekoć davno, kad su ograničenja slobodnog kretanja nogometaša bila velika i kad nogomet kao industrija nije raspolagao s ogromnim prihodima koji su najveće klubove pretvorili u multinacionalne kompanije, utjecaj trenera je nedvojbeno morao biti veći. Djelovali su u skučenim regulatornim i financijskim uvjetima, pa su morali pronalaziti kreativne načine za stjecanje prednosti nad konkurencijom koja im je kvalitativno bila bliža. Također, ako su treneri razvili neka specifična taktička znanja, u vremenu prije interneta ih je bilo teže kopirati i duže su mogli uživali u toj prednosti. To je jedna od teorija koja objašnjava zašto su prije 1990-ih treneri u prosjeku duže trajali na klupi.
Klub koji ima financijsku moć danas može bez velikih ograničenja sastaviti kvalitetom superiornu ekipu, a bilo kakve očite taktičke prednosti i posebna znanja se u informacijskom dobu gotovo trenutačno kopiraju i poništavaju. U takvim okolnostima utjecaj trenera zasigurno mora biti manji nego što je bio prije 30 ili 40 godina. Osim toga, na elitnoj, prvoligaškoj nogometnoj razini nema uistinu ‘loših’ trenera, kao što nema ‘loših’ igrača. Stvarno loši treneri i igrači se u strahovito kompetitivnom selekcijskom okruženju kao što je profesionalni nogomet razotkriju i ispadnu u vrlo ranim fazama karijere ili ubrzo nakon što im je pružena prilika. Ostaju samo oni dovoljno dobri. Razumno je stoga pretpostaviti da na elitnoj razini (gotovo) svi treneri raspolažu s manje-više usporedivom količinom stručnog znanja, iako ne i iskustva.
Koliko onda treneri mogu utjecati na rezultat momčadi? Gledano dugoročno i na velikom uzroku, vrlo malo — barem kad njihov utjecaj usporedimo s faktorom najvažnijim za rezultat, a to je novac.
Međutim, u kraćem razdoblju poput jedne natjecateljske sezone je utjecaj financijske moći ipak nešto manji i podložniji drugim faktorima, kao što su klupske strategije i rad trenera. Christopher Anderson i David Sally su u knjizi The Numbers Game došli do zaključka da izdaci za plaće objašnjavaju 60 posto varijacije u pozicija na prvenstvenoj ljestvici unutar jedne sezone, što ostavlja puno prostora. Mnogo je primjera da klubovi sa znatno manjim budžetima završe bolje plasirani od onih financijski dominantnih. U Hrvatskoj je najznačajniji takav primjer Rijekina titula prvaka. Dinamo je u zadnjih 17 godina osvojio 16 naslova prvenstveno zato što ima daleko najveći proračun, ali imao ga je i u sezoni 2016./17., pa je Rijeka osvojila to prvenstvo.
Krenemo li od razumne pretpostavke da je razina znanja među trenerima na najvišoj razini relativno slična, onda su trenerove socijalne vještine ono što u određenoj sezoni i u određenoj momčadi često može napraviti razliku. U to spadaju takozvane soft skills poput sposobnosti prenošenja znanja na razumljiv i pristupačan način grupi mladih ljudi, uspješnom usmjeravanju te iste, često dosta heterogene skupine pojedinaca prema zajedničkom cilju, trenerove fleksibilnosti u prilagodbi taktičkim postavkama u specifičnim okolnostima koje diktiraju kvaliteta i struktura momčadi koju vodi i tako dalje. Neki treneri i neke momčadi naprosto bolje i brže ‘kliknu’ od ostalih, a postojanje te neopipljive varijable je najveća poteškoća s kojom se klupski čelnici susreću prilikom izbora trenera, jer ona može biti — i često jest — ključna za rezultat.
Međutim, postupak angažiranja čovjeka kojemu se povjerava svakodnevno vođenje momčadi vrijedne milijune eura u nogometu je posebna priča. Njega najčešće biraju klupski čelnici i sportski direktori, i to uglavnom s liste stručnjaka koji su u tom trenutku bez angažmana te na osnovu kontakata koje imaju u nogometnom svijetu. Taj proces se obično odvija u velikoj žurbi, pogotovo onda kad se dogodi smjena na klupi usred sezone, što ostavlja puno prostora za pogreške. Procjena i biranje najboljih kandidata za određenu poziciju je vrlo zahtjevan posao koji u velikim firmama obavljaju profesionalci, a u nogometu ga rade ljudi koji u pravilu uopće nisu obučeni za nešto takvo; oni često to rade ishitreno i površno, pa stoga ni ne čudi to što onda podjednako često slijedi i razočaranje već nakon nekoliko tjedana ili mjeseci.
Kao što smo utvrdili na početku teksta, otkaz treneru usred sezone statistički i nema baš previše smisla, ali događa se stalno jer klupski čelnici od toga imaju višestruke, barem kratkoročne koristi.
Prvo, rezultati momčadi se u prosjeku zaista poboljšaju — kako naprosto zbog regresije prema srednjoj vrijednosti, tako i zbog motivacijskih impulsa koje novi šef svlačionice može dati igračima — i čelnici onda za takvo kratkoročno poboljšanje mogu sebi pripisati zasluge. Drugo, treneri dobivaju otkaz jer vodeći ljudi kluba zbog pritiska navijača i medija moraju ‘prema van’ odati dojam da nešto aktivno poduzimaju kako bi ekipu izvukli iz krize. Istraživanja u socijalnoj psihologiji pokazuju da ljudi više bole vidjeti kako odgovorne osobe u nepovoljnim okolnostima poduzimaju nešto, bilo što, čak i onda kad su svjesni da njihovo djelovanje nema realnog efekta ili je čak kontraproduktivno, jer izostanak djelovanja i pasivnost se doživljavaju kao nemoć i nesigurnost lidera.
Klupski čelnici smjenom trenera najčešće nemaju puno toga za izgubiti, jer statistički je mala vjerojatnost da će novi trener kratkoročno imati gore rezultate od prethodnog. A mogu dobiti puno ako pogode s izborom novog stručnjaka, iako ni za to nije velika šansa. Stoga će mnogi od njih i usred sezone rado zavrtjeti trenerski kotač i zaigrati tu lutriju.
