Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Šok terapija

Je li zapravo svejedno tko je Hajdukov trener?

Pojam “šok terapija” prvi je u javnosti upotrijebio američki ekonomist Milton Friedman još 1975., dajući čileanskoj vladi pod vodstvom generala Augusta Pinocheta preporuke o paketu mjera koje bi trebao dovesti do gospodarskog oporavka zemlje. Cilj je bio jednostavan — napraviti nagli potez koji će zaustaviti hiperinflaciju koja je paralizirala zemlju nakon uvođenja vojne diktature.

Kad stvari krenu potpuno naopako — a tako su krenule što se tiče rezultata Hajdukove prve momčadi — onda treba reagirati čim prije kako bi se zaustavilo negativne posljedice. Valjda je trenutna histerija prevelika pa svi zaboravljamo kakvo je stanje bilo prošle sezone kad je Rudeš dobio na Poljudu i koliko su stvari tada otišle naopako. I isto tako, zaboravlja se kako su se te iste stvari jako brzo popravile bez neke suštinske promjene. U nogometu uvijek prvi nastrada trener, ali za to postoji dobar razlog.

Jednostavno, šok terapija ima smisla. Barem onog kratkoročnog.

Londonska konzultantska kuća 21st Club provela je istraživanje u ligama Petice, u kojem je na velikom uzorku uspoređivala osam utakmica prije i poslije smjene trenera. U osam utakmica prije nego što trener ode klubovi su osvajali 0,8 bodova po utakmici, a u osam kola nakon smjene trenera 1,2. Hrvatska reprezentacija je ozbiljno kompromitirala odlaske na zadnja tri velika natjecanja lošim rezultatima potkraj kvalifikacija. Nakon smjene izbornika šok terapija je uvijek bila uspješna jer je reprezentacija ostvarila plasman na veliko natjecanje i iza toga dobro krenula dobro u novi kvalifikacijski ciklus.

Nakon prošlogodišnjeg raspada sistema koji je kulminirao porazom protiv Rudeša, tadašnji “najgori Hajduk u povijesti” smijenio je trenera Joana Carrilla. U osam idućih utakmica, taj isti Hajduk s “nikad manje kvalitete” upisao je sedam pobjeda, od čega su tri bile na gostovanjima kod Rijeke, Dinama i Osijeka.

Hajduku sada na mjestu sportskog direktora i trenera trebaju drugi ljudi, ali i drugačiji način razmišljanja

Ali kada gledamo dugoročno, rezultati šok terapije su jako upitni.

Ono što bi Jasmin Huljaj kao ekonomist trebao znati jest činjenica da brojevi na velikom uzorku uvijek teže prosjeku. Hajduk će se, nakon nekog vremena i na konačnom uzorku od 36 kola, vratiti na razinu osvajanja između 60 i 70 bodova, kao što se događa već tri godine. Ovisno o tome hoće li Osijek ponoviti prošlu ili pretprošlu sezonu, to će biti dovoljno za treće ili četvrto mjesto.

Nakon početnog šoka, sve se vrati u prosjek. Nije slučajno to da je Hrvatska nakon svakog instantnog poboljšanja opet upadala u iste rupe na krajevima kvalifikacijskih ciklusa, rupe koje su dovodile do novih izbornika i jednako tako nije slučajno da je Hajduk opet upao u isti Carrillov scenarij nakon što je Željko Kopić odradio rezultatski maestralan početak. Jednostavno, brojevi uvijek teže prosjeku.

I ako Huljaj misli da Hajduk kojim on upravlja treba težiti takvom prosjeku, onda su Saša Bjelanović i Željko Kopić dobar izbor i trebaju ostati.

Promatrajući period od 1973. do 2010. u engleskom nogometu, koautor knjige Soccernomics Stefan Szymanski došao je do podatka kako je samo 10 posto trenera u tom razdoblju uspjelo ostvariti konstantni trogodišnji rezultat koji je bolji od pozicije koja klubu pripada kad se u obzir uzmu troškovi za plaće. David Sally, koautor knjige The Numbers Game, tvrdi kako 15 posto profitabilnosti ovisi o kvalitetama čovjeka na čelu nekog poslovnog odjela, a otprilike iste brojke vrijede za trenera prve momčadi. Bastiaan Johan Weel, nizozemski doktor ekonomije, uzeo je podatke o trenerskim promjenama u nizozemskoj ligi kroz period od 1986. do 2004. i kroz 18 sezona je obradio 81 smjenu, 103 ostavke i ukupno 212 velikih padova u formi. U najvećem broju od tih 212 slučajeva klubovi su se kroz veći uzorak vratili na poziciju koja je bila očekivana.

U tom kontekstu dođe gotovo pa svejedno tko je Hajdukov trener, jer će ionako doći na razinu svog prosjeka, a nema neke suštinske razlike između 55 i 70 bodova jer to je ionako dovoljno samo za treće ili četvrto mjesto. No, iako se ljudi koncentriraju na kratkoročno, jedino važno su dugoročni rezultati. Ako na tom polju Huljaj želi nešto više od sadašnjeg prosjeka, onda treba promijeniti način rada i paradigmu razmišljanja.

Šok trerapija je, doduše, ponekad potrebna. Ponekad stvari odu u toliko krivom smjeru da je potrebno napraviti rez i spriječiti dodatno tonjenje. Već utakmica protiv Intera iz Zaprešića bi vrlo lako mogla pokazati kako Kopić zaista nema kontrolu nad svlačionicom i da je Huljaj pogriješio što se prije odluke o davanju povjerenja nije konzultirao sa vođama svlačionice. Jer iako je jasno da u Hajduku ima nekoliko trulih jabuka koje je potrebno hitno odstraniti kako novi trener ne bi doživio istu sudbinu, niti statistički nije moguće da su baš svi igrači kvarni egomanijaci koji miniraju trenera. Kopićeve taktičke kvalitete nikad nisu bile sporne, ali i u manjim sredinama od Hajduka ga je pratio glas trenera koji ima problema sa socijalnim vještinama i kontroliranjem svlačionice, a onda trener takvih karakteristika ne može izvući ovakvu situaciju.

Međutim, njegova smjena — iako neminovna, prije ili kasnije — sama po sebi ništa ne rješava.

Istina, dogodit će se pozitivni šok, u idućih nekoliko kola novi trener će, ma tko god on bio, osvojiti nešto bodova, a igrači poput Mije Caktaša, Ádáma Gyurcsa ili Borje Lópeza će pokazati da nisu zaboravili igrati. Ali što onda kad prođe taj medeni mjesec s novim trenerom i kad šok terapija proizvede opsadni mentalitet i socijalnu koheziju unutar grupe? Što kad se efekti terapije izgube? Što za godinu dana?

Suština nije u smjeni, suština je u promjeni paradigme. Šok terapija kao jednokratni i intenzivni potez ima smisla samo ako je dio šire strategije, nekog sveobuhvatnog plana koji za dugoročni cilj ima drugačiju logiku poslovanja, igranja i življenja. Bez toga je samo mijenjanje čovjeka, micanje Kurte kako bi na njegovo mjesto došao neki Murta. Ili, ako hoćete, bez toga zaokreta u paradigmi je sam taj potez smjene definicija suludog jer, kao što je to rekao Albert Einstein, ludost je raditi istu stvar više puta iznova i očekivati drugačije rezultate.

Hajduku sada na mjestu sportskog direktora i trenera trebaju drugi ljudi, ali i drugačiji način razmišljanja. Potpuno nova paradigma koja bi se — kad se s time već slažu, kako se čini, baš svi — trebala oslanjati na kapacitete vlastitih mladih igrača. Jer, za razliku od vremena od prije dvije godine kada je bilo logično dovoditi strance kao svojevrsnu prijemosnicu, Hajduk u svojoj Akademiji ima potrebnu kritičnu masu talenta da prijeđe u Eru Ante Palaverse.

Nemoguće je to dovoljno puta naglasiti, ali ta era neće biti instantni rezultatski spas. Guranje trojice ili četvorice mladih talenata u vatru nije neko čudotvorno pročišćenje jer će biti potrebno istrpjeti pogreške koje su sastavni dio odrastanja. Ali to je jedini način za bijeg od prosjeka. Možete sada dovesti Lacinu Traoréa, koji je slobodan i nudi 15 golova u sezoni HNL-a, i na taj način smiriti javnost. Ali i u tom i u svakom drugome scenariju stvari će opet gotovo sigurno završiti tako da ćeš imati između 60 i 70 bodova.

Isto tako, nije dovoljno poželjeti taj prijelaz ili ga proklamirati. Potrebno je znanje, potrebni su preduvjeti i logična kadrovska rješenja. Svaka druga ad hoc opcija opet zatvara krug koji vraća u prosječnost i status quo koji stvarno više nema smisla.

Ako postoje ljudi unutar kluba koji mogu odraditi taj zaokret, onda je vrijeme da dobiju šansu. Konkretno i potpuno jasno, mislim na Krešimira Gojuna kao sportskog direktora i Sinišu Oreščanina kao glavnog trenera jer je, uz njihove rezultate u Dinamu, rast Akademije u zadnje dvije godine dovoljan argument. A ako im se ne vjeruje, onda je vrijeme da ih se potpuno makne, jer očito glavni Hajdukovi ljudi misle da nisu dovoljno dobri za klub.

Već nedjelja i utakmica protiv Intera u Zaprešiću će pokazati ima li Kopić šanse pohvatati konce svlačionice. Svi pokazatelji koji se mogu promatrati ovako s distance i bez insajderskih informacija jasno pokazuju da su te šanse vrlo niske i da je Hajduk na najboljem putu da izgubi i od Intera. Ako ne tada, onda će izgubiti iduće subote u Koprivnici, jer svlačionica je treneru okrenula leđa, a on nema dovoljno socijalnih vještina da ih dobije natrag. Kad je takva situacija, onda Kopićevo taktičko znanje ne dolazi do izražaja. I koliko god bilo viteški od Huljaja što je ostavio trenera netaknutim i koliko god konstantne smjene bile stupidne, u konkretnoj situaciji to teško može završiti dobro. Šok terapija će biti nužna — a to je šteta jer Kopić je dokazano jako talentiran trener.

Kad se konačni raspad dogodi, bit će pitanje što će Huljaj napraviti. Ima li dovoljno ekonomskog znanja da shvati kako je Friedman šok terapiju zamislio kao brzi prijelaz na drugačiji način razmišljanja i rada, a ne samo kao običnu zamjenu figura?

I puno važnije, ima li dovoljno nogometnog znanja da prepozna ljude koji to mogu napraviti?