Cijela atmosfera je tih dana bila nadrealna i u tjeskobnoj spirali se slila u jedan trenutak i prizor — usred karantene zbog epidemije koronavirusa zatresla se zemlja, jako i dugo, pa nastavljala tresti manjim intenzitetom i sve je skupa izgledalo poput kakvog filma katastrofe s vrlo neuvjerljivim scenarijem. I onda su u tome svemu počeli naleti jakog vjetra i odjednom je počeo padati snijeg. Taj trenutak će mi zauvijek izgledati kao iz lošeg sna i nimalo uvjerljiv, iako sam ga doživio na vlastitoj terasi, nervozno povlačeći dim cigarete. Vrijeme briše sjećanje na nepogode poput potresa, one koje pobuđuju iskonski strah na koji se nemoguće naviknuti. A ljudi k’o ljudi, događaji i atmosfera ostanu zabilježeni u znakovitim prizorima ili rečenicama. Tako su mi kao kakvi logotipi te mučne atmosfere ostali u u pamćenju zauvijek jedna poruka i dva prizora.
Kratka poruka je stigla nepunih 15 minuta nakon potresa — “Kako ste, sve u redu?” — od prijatelja iz Skopja. Oni znaju što je potres i bilo je to poput kratkog javljanja iskusnih supatnika, veterana zemljotresa. Naime, odrastao sam u Banjaluci uz obavezne storije roditelja i ostalih o onom strašnom potresu 1969., doživio sam onaj jači 1981. kada su na oluke kuća pisali brojke koje su označavale oštećenja. U ono nedjeljno jutro, ta poruka iz Makedonije je meni zauvijek neprocjenjiva.
Dva prizora koja neću nikada zaboraviti pojavili su se u medijima i društvenim mrežama i oba su proizvela duboku empatiju javnosti, gotovo do suza.
Prvi prizor je fotografija iz dvorišta Petrove bolnice u kojem rodilje i trudnice iz bolnice u ranojutarnjim satima stoje pred zgradom. Prizor je to koji cijelu nepogodu i strah kanaliziraju u nešto što je čovjeku shvatljivo i neodgodivo izaziva brigu za ljude oko nas, ma koliko racionalizirali moguću opasnost. Možda se ne bojite potresa, možda vas potmula grmljavina iz zemlje ne uznemiruje. Ali taj prizor vas mora dirnuti. Ako ste ga vidjeli, ne možete reći da ne znate kako su ljudi pretrpjeli veliku traumu. Jer sav naš strah iz tih dana zabilježen je na fotografiji zabrinutih žena.
Nikad više nećemo u našim gradovima vidjeti Vučka, Zagija i Pobednika. Ostat će nas podsjećati na vrijeme u kojemu smo gledali u budućnost kako više nikad nećemo
Drugi prizor je, reklo bi se, karikatura. Ilustracija na kojoj vidimo Vučka koji pomaže Zagiju, prikazane s leđa dok se izvlače iz ruševina. Jednostavan, iskren crtež koji me je u sekundi natjerao da shvatim koliko mi je stalo do ljudi oko mene, koliko su mi vrijedni i dragocjeni. I koliko me je strah. I kako je važno priznati si taj strah. I kako ga zaboravimo kada sranja prođu i postanemo opet uobičajeno sebični i samoživi.
Antologijska je ta jednostavnost ideje na crtežu, kao i baš to da ih vidimo odostraga. To što im ne vidimo lica, to jest njuške, samo pojačava prisnost. Za moju generaciju su ta dva lika na prizoru svima zajednička i na jednak način simpatična, ali i važna.
Autor crteža koji je dirnuo mnoge je Midhat Kapetanović, ilustrator iz Sarajeva.
“Taj Vučko sam ja, a Zagi je svaki moj jaran i jaranica iz Zagreba”, objasnit će u privatnom razgovoru, ali znam da neće zamjeriti što citiram to lijepo objašnjenje zašto je taj crtež bio stvarna i istinska utjeha. Jer je nacrtan jednostavnom brigom za ljude koji su ti važni. U toj brizi povučene su linije koje će nas dirnuti kroz dva lika koja su svima dobro poznata. Svi znaju tko su Vučko i Zagi — maskote sportskih natjecanja, Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. i Univerzijade u Zagrebu 1987., važnih i velikih događaja koje smo u bivšoj državi u trenutku održavanja smatrali svojima i bili ponosni na njih.
Vučka je kreirao akademski slikar, karikaturist i ilustrator Jože Trobec, a njegov rad je odabran na javnom natječaju 1981. Zanimljivo, bio je to jedini vuk među svim prijedlozima, a žiri se pri izboru vodio Medom Miškom, maskotom Igara u Moskvi 1980. Razlog? Miško je bio najbolje prodavana maskota u povijesti Igara, objasnio je Mersad Berber, tada predsjedavajući u žiriju. I zato je Vučko zaživio u pregršt merchandise oblika svih veličina i cijena, a imati ga u nekom izdanju u dječjoj sobi bila je obavezna stvar. Jer Vučko je sjajna, vrhunska maskota koja je adekvatno i kvalitetno prodana nama, klincima iz sredine 1980-tih, generaciji s ključem oko vrata i džeparcem ili lovom za užinu u zadnjem džepu hlača.
O tome koliko je Vučko kvalitetan znamen govori i činjenica da je preživio gadna vremena i postao puno više od obične maskote, što je rijedak primjer na svijetu. Uostalom, takav je slučaj i sa Zagijem, simpatičnom plavom vjevericom sa šestinskim šeširićem podignutim u pozdrav.
Univerzijada u Zagrebu 1987. je generalno gledano manje važan sportski događaj od ZOI-a, ali je bila ambiciozno zamišljena i organizirana . Ponudila je sportske zvijezde u naponu snage poput Dražena Petrovića, bila izvrsno praćena i dobro organizirana. Kao životinja za maskotu igara izabrana je vjeverica, jer je to bio najčešći prijedlog građanki i građana, a izrada je povjerena Nedjeljku Dragiću, animatoru i ilustratoru i jednom od najjačih imena moćne Zagrebačke škole crtanog filma. Usput, Dragić je radio i na animaciji Vučka, tako da je bio dovoljno ‘upućen’ u cijelu stvar. Zagi je nacrtan dovoljno jednostavno i zategnutih linija, ali će, za razliku od Vučka, više naginjati Disneyjevu izrazu. To će biti oportun i razumljiv pristup zbog kojeg je Zagi bio iznimno popularan među djecom.
Ipak, popularnost i dugovječnost koju su taj vuk i vjeverica doživjeli jedinstveni su u svijetu maskota. Razlog je taj da je organizacija sportskih događaja iskorištena za kapitalne gradnje i ulaganja u bazičnu infrastrukturu, učinivši gradove domaćine naprosto većima. Kao što se to dogodilo sa Splitom i Mediteranskim igrama 1979., danas zamisliti Sarajevo i Zagreb znači sigurno pomisliti na nešto napravljeno i izgrađeno za tu 1984., odnosno, 1987.
Sarajevo je dobilo sportska borilišta na brdima i planinama oko njega, sportske dvorane, četiri hotela i olimpijsko selo na Mojmilu koje će postati stambeni kompleks. Zagreb je sredio Maksimir i glavni trg, izgradio Jarun, Martinovku i Ciboninu dvoranu s pripadajućim tornjem. Navodim samo prve stvari koje mi padaju na pamet i koje su već tada u izgradnji privlačile pozornost ljudi diljem Jugoslavije. Zato i Vučko i Zagi predstavljaju vrijeme u kojema se imalo manje i živjelo sretnije, kada pogled u budućnost nije bio tako anksiozan. Nije bitno jesu li ta sjećanja doista utemeljena; naprosto tako je to s nostalgijom, ljudi pamte samo sretne dane i zato smo zapamtili te maskote.
Oni su simboli nas boljih, onakvih kakvi smo mogli postati, ali nismo. I zato nas je dirnuo Kapetanovićev crtež. Kao da je ono zajebantsko Sarajevo pozdravilo šarmantni Zagreb. Ta fatamorgana nam je trebala.
Problem je samo u tome što su ti gradovi davno prestali biti takvi.
Shvatio sam to kad se pojavio novi crtež na kojemu je autor Vučku i Zagiju pridružio Pobednika s Kalemegdana, simbol Beograda. Iako statua nije nastala iz sportskih pobuda, poruka je jasna. Vučko i Zagi pomažu klonulom Pobedniku, čijim mačem ga Vučko brani. Naravno, to je izraz solidarnosti ljudima u Beogradu koji u svome gradu prolaze kroz gadno vrijeme koje je, čini se, doseglo vrhunac. Sva tri simbola predstavljaju ljude dobre volje u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu; ljude koji bez obzira na politiku i sve što se dogodilo u međuvremenu ne žele zaboraviti da smo bliskiji nego što ponekad možda i želimo priznati i da u nevoljama koje nas snalaze jedni druge smatramo — svojima.
Međutim, pored crteža solidarnosti koji čovjeka dira, osobno sam osjetio gorak okus gledajući te simbole. Proći pored Svetica, a potom i maksimirskog stadiona u Zagrebu i vidjeti tu postapokaliptičnu pustoš u srcu grada, scena je na koju se ne mogu naviknuti. Svaki put me iznova zaboli želudac. Ta bol jednaka je nevjerici koju osjećam dok gledam devastiranu bob stazu na Trebeviću. Nazvao sam prijatelja inženjera, stručnog i upućenog i zamolio da pogleda te iste slike.
“Napraviti skijašku skakaonicu ili sportsku dvoranu je ozbiljan posao. Ali ova staza?! Ovo je svemirski brod”, kratko je opisao zahtjevnost njene izgradnje. Ono što je ostalo od tog “svemirskog broda” je nepodnošljivo za gledati. Uostalom, kao što je potpuno neshvatljiva mogućnost da se u normalnom gradu dogodi slučaj Savamale i nasilja i rušenja pod okriljem noći.
Eto, ma koliko voljeli Vučka, Zagija i Pobednika, naša ljubav je, bojim se, samo deklarativna i živi samo ako je nacrtana. U stvarnosti, tu ljubav prikazuju i slike devastiranih ruševina koje su ostaci želje da budemo bolji. To uništavanje smo dopustili upravo mi, ljudi koji smo zaplakali nad prizorom maskota koje si pomažu. Ljudi koji nemaju snage ni hrabrosti priznati si da smo upravo tog Vučka, Zagija i Pobednika izdali mi sami.
Ne želim napisati ni slova kojim ću dovesti u pitanje želju Midhata Kapetanovića da izrazi solidarnost s prijateljima u Zagrebu i Beogradu. Štiteći njega, štitim i svoju ljubav prema svojim ljudima u tim gradovima. Ali ne mogu pobjeći od potmulog, vlastitog osjećaja krivnje koji se javlja pred tim ikonama mog života. Osjećaja da smo ih iznevjerili.
Interesantno je kako život postavlja uvijek ironične male teatre pred nas, dokazujući koliko smo mali i ograničeni. Ukoliko koristimo termine novogovora koji živimo od 1990-tih, Vučka je napravio Slovenac, Zagija čovjek srpskog porijekla, a Pobednika je napravio Hrvat, znameniti Ivan Meštrović. Tada, kada su osmišljavani i realizirani, kategorije porijekla autora nisu bile toliko važne.
I to je razlog zbog kojeg pomišljam ono što ne smijem izgovoriti naglas — nikad više nećemo u našim gradovima vidjeti Vučka, Zagija i Pobednika. Ostat će nas podsjećati na jednu izgubljeno vrijeme u kojemu smo gledali u budućnost kako više nikad nećemo. Oni nas vole više nego mi njih i uvijek će nas utješiti, iako je upitno jesmo li utjehu zaslužili.
A sve zato što smo dopustili da nas, kako kaže pjesma, zgazi ona čizma.
