Završnica ovotjedne epske ‘Bitke kod Bernabeua’ još je jednom podsjetila da na elitnoj razini sporta novac ipak nije presudan. Presudno je kako taj novac usmjerite. Što od njega napravite. Jer u vrhu Lige prvaka, kao i, primjerice, u NBA ligi — novac imaju svi. Ali nemaju svi ista znanja i vještine. I zato novac može uvesti u društvo, ne i pobijediti to društvo.

PSG već čitavo desetljeće podsjeća na odvratno bogatog, razmaženog i nesposobnog nasljednika imperija koji se rasipa novcem koji je netko drugi stvorio kako bi svoje jednako bogate susjede uvjerio da pripada u njihovo društvo. A u paradi kiča, neznanja i neukusa na kraju uvijek umjesto prihvaćanja zaradi podsmijeh.

Taj klupski DNA, koji je osnova klupskog identiteta i kulture, može graditi samo netko tko je vezan za taj klub, grad, zemlju. Netko kome je stalo

Uvjereni da će sistem “uzmi najskuplje što tržište nudi, a ostalo će se već posložiti” donijeti konačni trijumf, jer tako funkcionira njihov život i njihovo poslovno carstvo, katarski šeici i njihovi pariški vazali potpuno su zanemarili činjenicu da je biznis tek dio sportskog uspjeha. Ali ne i jedini. Čak ne ni najvažniji.

Pobjednički duh u sportu se gradi, a ne kupuje. Za razliku od klubova kojima se svojim novostečenim bogatstvom približio, ali ih još uvijek nije i pobijedio, PSG čitavo desetljeće nije uspio definirati ono što svaki veliki i uspješni klub čini velikim i uspješnim. Klupsku kulturu i svlačioničku hijerarhiju.

Može se racionalizirati da Gigi Donnarumma nije kiksao ili da je sudac svirao prekršaj, možda se Real Madrid nikad ne bi vratio u tu utakmicu. Ali upravo je to kako je izgledala raskošna pariška momčad nakon tog prvog gola najjači argument. Momčad sastavljena od toliko sjajnih igrača, velemajstora, u zadnjih pola sata protiv Reala je izgledala bezglavo, beskrvno, bezidejno. Razbijeno. I to se nije dogodilo prvi put. Taj dojam rasute skupe vojske koji PSG ostavlja već čitavo desetljeće u ključnim utakmicama Lige prvaka teži je poraz od samog rezultatskog.

Uz silne milijarde koje je i Real desetljećima imao na raspolaganju i nesmiljeno trošio PSG-ovim stilom, madridski je klub ipak pažljivo birao karakter i glavu igrača koji će *držati svlačionicu nakrcanu zvijezdama i zvjezdicama. I baš su takvi igrači, koji u svom DNA kodu imaju usađenu klupsku filozofiju i kulturu, razlika između pobjeda i poraza u velikim bitkama. Razlika između trofeja i razočaranja.

Da ne idemo toliko daleko u povijest, dovoljno je pogledati imena i karakter onih koji su u posljednja dva desetljeća držali i prenosili baklju unutar Realove galaktičke svlačionice. Od Fernanda Hierra, preko Raula Gonzaleza, Ikera Casillasa, Sergija Ramosa, do Luke Modrića ili Karima Benzeme danas. Igrači koji su bili svlačionička vertikala, koji su znali preuzeti, očuvati i prenijeti dalje duh tog kluba i koji su bili ključni autoritet svlačionice bez obzira na to koliko ronalda, hazarda ili beckhama dolazilo sa svojom zvjezdanom prašinom. Svi su oni morali slijediti već ustaljena pravila.

Kad je Real ovog tjedna nanjušio krv, vidjeli ste tko je prvi skočio kako bi rastrgao ranjenu parišku lešinu? Modrić i Benzema. Dva najstarija, dva najžešća, dva mentalno najjača. Dvojica koji su u Madridu već više od desetljeća i čijim žilama već odavno teče sav onaj pobjednički duh i menatalitet koji u Realu živi već generacijama. I vrlo pažljivo i promišljeno se prenosi s koljena na koljeno.

Naći takvog igrača ili, ako imaš sreće, takve igrače, zapravo je najteži posao svakog kluba. Nije teško pronaći dobre igrače, ali je izuzetno teško pronaći i prepoznati pobjedničke glave. Posebno u ranim godinama. I onda ih znati istrpjeti, zadržati i pretvoriti u svoje svlačioničke generale. Čija je uloga daleko veća i važnija od samo igračke.

Na sličnim principima funkcioniraju i drugi veliki klubovi koji se desetljećima održavaju u europskim nogometnim visinama. I vrlo je lako detektirati vezu između njihove rezultatske krize i smjene generacija koja nije odrađena uspješnom i pravovremenom tranzicijom svlačioničke hijerarhije.

Najbolji aktualni primjeri za to su Manchester United i Barcelona. Alex Ferguson je puna tri desetljeća vrlo vješto i umješno birao karaktere koji će biti vođe i ‘čupati uši’ unutar svlačionice svima koji ne shvaćaju gdje su došli i kakva je tamošnja klupska filozofija.

Od Roya Keanea, preko Phila Nevillea, Rija Ferdinanda, Nemanje Vidića do Waynea Rooneyja, Sir Alex je uvijek imao svoju ‘produženu ruku’ unutar momčadi. I oštar pogled koji bi svakog beckhama, giggsa, ronalda podsjetio gdje je. I da nije veći od onoga što ga okružuje. A čim bi netko od njih možda pomislio da jest — Ferguson bi ga se bez problema riješio. Ali je jako dobro znao koga se nikad ne smije riješiti. Znao je tko vrijedi Manchester Unitedu nemjerljivo više nego što vrijedi tržištu.

Kad se izgubila ta nit, kad se zagubio klupski DNA u svlačionici i United je počeo kašljucati. Novca ima i dalje, dobri igrače i dalje dolaze, ali hijerarhija više nije kakva je bila. Uz dužno poštovanje prema liku i precijenjenom djelu Harryja Maguirea ili njegovom prethodniku Ashleyju Youngu, daleko su oni od onoga kako su izgledali i kako bi trebali izgledati Unitedovi generali svlačionice.

Ili Barcelona, koja je u zadnja dva desetljeća svoje ‘čuvare baklje’ imala u tipovima poput Carlesa Puyola, Xavija Hernandeza, Andresa Inieste, Gerarda Piquea. Ali uz njih nije uspjela prepoznati ili proizvesti novoga koji će baklju preuzeti i voditi nove trupe koje pristižu sa svih strana. Pa se baš iz tog razloga ove zime najprije vratila Xaviju na klupi, a potom i poluumirovljenom Daniju Alvesu, koji bi trebao dati ruku jednako poluumirovljenom Piqueu i Sergiju Busquetsu za ‘uštimavanje glava’ unutar svlačionice. I Barcelona već izgleda bolje nego što je izgledala.

Na sličan način svoj DNA multipliciraju i Juventus i Bayern, kod kojih su tipovi poput Gigija Buffona, Alessandra Del Piera, Giorgija Chiellinija, Bastiana Schweinsteigera, Manuela Neuera, Thomasa Müllera uvijek bili puno više od tek sjajnih igrača.

To je ono što PSG nikad nije shvatio. Da usprkos činjenici što može dovesti najbolje svjetske igrače, mora izgraditi hijerarhiju i strukturu u koju će ih uklopiti. A gradnja te strukture ne može se požuriti novcem. Još manje nadomjestiti. Taj klupski DNA, koji je osnova klupskog identiteta i kulture, može graditi samo netko tko je vezan za taj klub, grad, zemlju. Netko tko je u tom ambijentu puno više od samo dobrog nogometaša. Netko kome je stalo.

PSG je svoj internacionalni imidž i identitet pretpostavio pariškom ili francuskom. Mislili su da je dovoljno dovoditi tipove poput Sergija Ramosa ili Lea Messija, koji su već negdje drugdje bili i gazde i vođe i pobjednici, pa će sve to automatski biti i tu. Ali Ramos i Messi u PSG-u nikad neće biti ono što su bili u Madridu i Barceloni. Jer koliko god ih platili, njihovim venama nikad neće teći pariška krv. Nikad neće živjeti za PSG-ove uspjehe kao što su živjeli za Realove i Barcelonine. Taj dio je u Parizu trebao odrađivati netko drugi. A takvoga još nisu našli. Niti ga uopće traže.

Ako svu tu priču spustimo na HNL-razinu, nema boljeg primjera od toga što Arijan Ademi znači za Dinamovu svlačionicu. Tip koji je dopratio i otpratio čitavu brigadu igrača boljih od sebe nikad nije bio Dinamov najskuplji ili najbolji igrač. Ali je bio najvažniji. Dinamo je shvatio da je Ademijeva svlačionička vrijednost daleko veća od njegove tržišne vrijednosti. A i Ademi je shvatio da u nekom Lilleu ili Al-Nasru nikad neće biti ono što je u Dinamu.

I to je baš ono što je Hajduk najviše zanemario u svojim lutanjima ovog stoljeća. A baš je to Hajduk desetljećima činilo posebnim, velikim i trofejnim klubom. To što je uvijek imao nekoga da prenese baklju od Frane Matošića, preko Bajde Vukasa i Jurice Jerkovića, do Zorana Vulića i Slavena Bilića. To što je uvijek imao one koji su bili spremni ‘čupati uši’ u svlačionici svima koji nisu svjesni gdje su došli. I naučiti ih što znači biti tu gdje jesu.

Na koncu, možda je najbolji primjer vrijednosti i važnosti svlačioničke hijerarhije i strukture hrvatska nogometna reprezentacija. Od prve generacije u kojoj su glavnu riječ imali Zvone Boban i Igor Štimac, pa do današnje u kojoj je Modrić stožerni general, hrvatska je reprezentacija uvijek imala tu sreću da je u premošćivanju generacija imala tipove koji su bili snažni karakteri i kojima je uistinu stalo.

Od Bobana je baklju preuzeo Niko Kovač, od Kovača Stipe Pletikosa i Darijo Srna, od njih Modrić i Ivan Perišić. Novi igrači su uvijek znali gdje dolaze, kako se trebaju ponašati i što im je činiti. I zbog toga je hrvatska reprezentacija već 30 godina tako uspješna. A neke koje su možda bile jednako kvalitetne — nisu.

I onog trenutka kad Modrić i Perišić odu iz te svlačionice, puno će ovisiti o tome kako će se njihovi prirodni i logični nasljednici poput Matea Kovačića, Marcela Brozovića, Marija Pašalića snaći s tom bakljom u svojim rukama. I koliko će biti spremni za sve ono što ta odgovornost nosi. Ne samo u igračkom smislu.

A to je nešto što imaš ili nemaš. Nešto što je jako teško naučiti. A još teže, praktično nemoguće, kupiti.

PSG je najbolji dokaz.