Da, najveći krimen predsjednika koji je u jednom mandatu p(re)okrenuo Hajduk je to što u četiri godine nije *pogodio trenera. Nije našao čovjeka koji će Hajdukovoj svlačionici biti ono što je on bio klubu. Vođa kojeg će slijediti. Ili ako ga je i pogodio, nije ga prepoznao i istrpio.

To, međutim, nimalo ne pere od odgovornosti igrače kojima, prema iskrenim riječima Mislava Karoglana, zadnjeg koji je pokušao, “nije falilo ni ptičjeg mlijeka”. Ni bogatih ugovora. Ni team buildinga, bilo inozemnih, bilo tuzemnih. Ni posebnih tretmana poput onoga kad se ‘viša klasa’ kućama s gostovanja vraća u svojim bijesnim limuzinama, a ‘sitna boranija’ se trucka klupskim autobusom. Ni još nekih stvari koje ću prešutjeti.

Da, igrači su izdali čovjeka koji je velikom dijelu Hajdukove navijačke vojske vratio vjeru. I ne mislim pritom samo na proljetne utakmice s Rijekom i Dinamom, koje su redom pogubili i u kojima su ih direktni rivali trkački pojeli. Puno više na one s Varaždinom, Rudešom, Istrom, Lokomotivom u kojima ni na koji način nisu djelovali kao momčad koja zna što to znači ponašati se šampionski.

Velik dio te svlačionice ničim osim riječima nije pokazao gard, glad i spremnost kad je bilo najvažnije i najpotrebnije. Bio ovaj trener ili onaj, ni jedan ti trener ne može narediti da izgledaš ili igraš kao šonjo.

S Jakobušićem je Hajduk napredovao na svim klupskim razinama. Uvjeren sam da bi napredovao i dalje

U redu, pokušat će dogodine opet, jer velika većina će tu biti i dogodine. Zahvaljujući onome kojemu su zabili nož u leđa i koji je na bolan način naučio da skup kvalitetnih igrača ne čini nužno i kvalitetnu momčad. I da s igračima ponekad treba koristiti i batinu, ne samo mrkvu.

I da, nemam što skrivati, mislim da je Nadzorni odbor sječom Jakobušića, a potom i čudnim događajima koji su slijedili, napravio kapitalnu pogrešku koja će unazaditi i sportsku i člansku i statusnu i strukturnu komponentu svega onoga što je Hajduk zadnjih godina (iz)gradio.

Smatram da je NO trebao napraviti sve suprotno od onoga što je napravio. Da je nakon što je sezona rezultatski izgubljena trebao sjesti s Jakobušićem i pitati ga kakve su mu ideje, planovi i misli li se kandidirati za novi mandat.

Ako ne misli, onda je zaslužio toliko da svi zajedno izađu pred javnost i naprave ovo što su i napravili kako se ne bi gubilo vrijeme. Ruka ruci, idemo odmah pronaći novog predsjednika koji će nadograditi ono što je Jakobušić napravio dobro, ispraviti ono gdje je griješio.

Ako misli, onda su opet svi zajedno trebali izaći pred javnost i reći “imamo dobre igrače, imamo Perišića, idemo im pronaći dobrog trenera, krenuti odmah u spremanje nove sezone, stojimo čvrsto iza predsjednika koji je klub dignuo iz blata i dali smo mu novi mandat da nastavi ono što smo započeli”.

To bi bio ozbiljan sustav. To bi bio ozbiljan klub.

Sad dozvolite da argumentiram.

Najprije, priča o tobožnjem “kultu ličnosti” mi je smiješna. Jakobušić je svojim *djelima, a ne svojom ličnošću, osvojio povjerenje ogromnog broja Hajdukovih navijača. Čovjek je depresivni, tužni i neuspješni Hajduk svojim *radom preobrazio u rekordnom roku u nešto posve suprotno. I to je notorna činjenica. Ljudska memorija je često na razini čovječje ribice, pa ako se već ne sjećate, guglajte kakav je Hajduk bio u jesen 2020.

Nema nikakve veze s “kultom ličnosti” činjenica da je Hajduk na svom čelu imao rijetkog menadžera koji je došao s iskustvom i iz biznisa i iz sporta, čak i iz Hajduka iz kratkog perioda u kojem je Marinu Brbiću bio zamjenik. I da novi takav čovjek sa sve tri kvačice na te tri ključne komponente za (uspješno) voditi klub poput Hajduka, a koji je pritom još i toliko predan, gladan i nabijen energijom, vjerojatno ne čuči na Zavodu za zapošljavanje čekajući poziv s Poljuda.

Oni koji misle da vrhunski menadžeri koji su *sposobni voditi ovakve glomazne, komplicirane i zahtjevne sustave kakav je Hajduk rastu na svakoj maslini, sasvim sigurno nikad nisu vodili ni magare do pojate. Oni koji misle da vrhunski menadžeri koji *žele voditi Hajduk samo čekaju kako bi se prijavili na natječaj, sasvim sigurno nemaju veze s realnim svijetom. Oni koji misle da vrhunski menadžeri koji bi se možda i prihvatili Hajduka, nakon ovoga kako je završio Jakobušić neće sami sebi u bradu promrmljati “ma nisam lud”, sasvim sigurno griješe.

I Jakobušić je griješio, nema u to sumnje. Kao i svatko tko radi bilo koji posao. Ali onaj tko tvrdi da Hajduk kojeg je ostavio u travnju 2024. nije nemjerljivo i neusporedivo bolji, jači, vrjedniji, radosniji i u konačnici uspješniji i trofejniji od Hajduka koji je preuzeo u listopadu 2020. jednostavno i otvoreno — laže.

Nema nikakve veze s “kultom ličnosti” činjenica da je Hajduk u njegovom mandatu postao ozbiljan klub koji može dovesti perišiće, kaliniće, livaje, uremoviće, krovinoviće, melnjake, koji može zadržati pukštase i sigure, koji može prodati igrače za 12 milijuna, koji osvaja trofeje i igra finale juniorske Lige prvaka, probija granice od 100.000 članova, ima punije tribine nego ikad u svojoj povijesti i proknjižava marketinške cifre o kojima svi klubovi iz ovog dijela Europe mogu samo maštati.

Zašto je onda morao otići? Zbog zapovjedne odgovornosti što nije osvojen naslov prvaka? Zbog toga je neuspješan u klubu koji naslov prvaka nije osvojio već 20 godina? Zgodno bi bilo saznati na kojoj klupskoj razini prestaje zapovjedna odgovornost?

NO je na konferenciji za medije objavio kako je Jakobušić smijenjen radi loših rezultata. Natjecateljskih, ne financijskih. Dotaknimo se onda malo i te priče kako je Jakobušić “doveo Hajduk na rub bankrota”.

Jedna od najvažnijih, zapravo najvažnija uloga NO-a jest da kontrolira/nadzire stabilnost/održivost financijskog plana. Predsjednik uprave bez znanja i bez suglasnosti NO-a ne može “dovesti Hajduk na rub bankrota”, jer NO mora odobriti sve njegove veće financijske izdatke.

Drugim riječima — ako Hajduk i jest “na rubu bankrota”, onda je NO za to jednako odgovoran kao i predsjednik. Štoviše — čak i odgovorniji, jer mu je to najvažniji zadatak. Zbog toga ga se bira. Ako je Jakobušić trošio više nego što je smio, netko mu je to odobrio. U konačnici — ako je povećao budžet, povećao je i prihode i vrijednost. Ne samo svlačionice, nego i čitavog kluba. Povećao je i vanjsku percepciju stabilnosti i vrijednosti kluba koja itekako utječe na to hoćete li Rokasa Pukštasa sutra prodati za pet ili 15 milijuna.

Na stranu činjenica što se ovako važne i velike strateške odluke ne donose na izvanrednim sjednicama u večeri nakon poraza, javni istup čelnog čovjeka NO-a Aljoše Pavelina u kojem je naglasio kako već postoji spremno rješenje i kako ćemo svi biti zadovoljni njime, čak mi je djelovao umirujuće. Iako su mnogi koji su podržavali Jakobušića kritizirali informaciju da je NO skautirao novog predsjednika mjesecima prije, meni je to doista zvučalo kao ozbiljan i odgovoran potez s obzirom da aktualnom predsjedniku ove godine istječe mandat.

Međutim, kad je izašlo u javnost da je Josip Pavić ‘taj’, srušile su mi se sve iluzije da je klub možda ipak u dobrim rukama. Ne zbog sjajnog sportaša, vjerojatno i čovjeka Pavića, kojeg do neba poštujem. Ali biti vrhunski sportaš i biti Hajdukov predsjednik nema veze jedno s drugim. I Dino Rađa je bio vrhunski sportaš, pa nije bio nimalo vrhunski predsjednik KK Splita. Davora Šukera da ni ne spominjem. A bili su predsjednici u *svojim sportovima.

U ovih 25 godina kako sam akreditiran na Poljudu dopratio sam, pratio i ispratio gomilu njih s puno debljim upravljačkim i poslovnim životopisom koji su na mjestu predsjednika Hajduka izgorjeli poput šibice. Zar je moguće da je ‘taj’ kojeg je NO odabrao za nadograditi ono što je Jakobušić (iz)gradio — čovjek bez dana radnog iskustva na ovakvoj ili sličnoj funkciji bilo u poslovnom, bilo u sportskom sektoru? Čak mi je nevjerojatno da je Pavić uopće pristao.

Ali ono što mi je najšokantnije — zar je moguće da NO nije mogao predvidjeti kakve će biti reakcije javnosti na činjenicu da predlažu čovjeka obilježenog političkim biljegom? Zar zaista toliko ne razumiju mjesto i vrijeme u kojem se nalaze i sve što je Hajduk prošao da bi se otarasio čak i mikročestica bilo kakve politike?

Nakon tog fijaska izašla je i druga informacija da je dio NO-a ostavio mogućnost za ostankom sportskog direktora Mindaugasa Nikoličiusa. Čekaj, smatrate da je predsjednik odgovoran za rezultat, a sportski direktor nije? Koja je tu logika?

Iz svega ovoga, ali i još nekih detalja i priča koje se vrte, očito je da je postojao dublji problem između Jakobušića i NO-a koji je u klub ušao na polovici njegovog mandata. Po dobro obaviještenim krugovima se već mjesecima priča kako je dio vrha udruge Naš Hajduk želio smijeniti Jakobušića već nekoliko puta, zadnji put krajem prošle godine i da je tada bilo i oštrih tonova i oštrih udaraca. Razlog je, tumači se, to što se Jakobušić previše “odmaknuo od ideala”. Što god to značilo.

Nažalost, sve ovo što se događa u Hajduku zadnjih mjeseci samo nas iznova vraća u one dosadne i već toliko puta prožvakane priče o “ulici”. Nažalost, dojam je i da mnogi iz “ulice” još uvijek nisu dorasli ideji koju zastupaju, niti su je na ispravan način shvatili. Ona famozna rečenica “Rezultat je trend, ideal je vječan” u mnogim je glavama stvorila nekakav iracionalan otpor prema rezultatu. Kao da je rezultat nešto što je suprotno idealu. I kao da će se ideali izdati ako bude i rezultata.

Hajduk, nažalost, uvijek pronađe način da sam sebi podapne nogu. Jebeš sve vanjske neprijatelje, Hajduk je u suštini svog bitka sam sebi najveći neprijatelj. Dok je napaćena navijačka vojska nakratko uživala u bijelom Božiću, napisao sam da je “Hajdukova snaga u brojkama takva da ga u Hrvatskoj više ne može ni uništiti, ni urušiti bilo kakva vanjska sila. Jedina stvar koja ga može zaustaviti i uništiti je on sam”. Nisam vjerovao da će tako brzo taj teorem ići dokazivati.

Nije poanta u Jakobušiću, živio je Hajduk prije njega, živjet će i nakon. Poanta je u tome da Hajduk nikad nije znao stati na balun, promisliti, analizirati, odijeliti žito od kukolja i onda zapaliti samo kukolj, a žito sačuvati i njegovati. Jedini način koji Hajduk poznaje je zapaliti cijelu njivu, neka gori i ono što valja i ono što ne valja. Uvijek iznova kretati iz početka i čuditi se gdje griješi. I kako je to duga cesta postala kružni tok.

S Jakobušićem je Hajduk napredovao na svim klupskim razinama. Uvjeren sam da bi napredovao i dalje. Uvjeren sam da bi dogodine Hajduk bio još bolji nego ove, baš kao što je bio bolji svake sljedeće godine njegovog predsjedničkog mandata. Jakobušić nije bio savršen, ali nije ni zaslužio ovakav kraj. Nakon svega što je napravio nije zaslužio da ga se nabije nogom u guzicu kao staru kantu.

Ali dobro. Možda se varam. Možda je sve ono s Pavićem bila samo navlakuša, možda je bolji od Jakobušića već spreman i možda ćemo dogodine u ovo vrijeme govoriti kako je NO bio mudar i znao što radi i kako je Hajduk bolji nego što je danas.

Ne samo da se nadam da će biti tako, nego to svim svojim srcem i bićem želim. Iako bih lagao kad bih rekao da u to i vjerujem.