Jedna od brendiranih tradicija našeg društva je drama koja prati svaku objavu liste igrača nogometne reprezentacije za veliko natjecanje. Drama je u pravilu višeslojna. Navijačka, novinarska, klubaška, menadžerska, objektivna, subjektivna.
Još od one prve liste za Europsko prvenstvo u Engleskoj 1996., koju je Ćiro Blažević, kako legenda kaže, prije prokomentirao s predsjednikom države nego s predsjednikom Saveza, svi su izbornici jedan od najneugodnijih trenutaka svog mandata imali prilikom objave i eventualne argumentacije rubnih dijelova svog popisa. I uglavnom su imali potrebu strogo naglasiti kako je izbor “samo njihov”. Makar se znalo da to baš i nije posve točno.
Legendarna je rečenica legendarnog Ćire “I ja imam pravo na jednog svoga”, kad je iznebuha na listi igrača za Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998. osvanulo ime Zorana Mamića. Mlađi brat Ćirina kuma Zdravka, koji se u to vrijeme još uvijek prilično neuspješno nastojao propeti u nogometnoj hijerarhiji, u Francuskoj nije zaigrao niti sekunde. Ali brončanu medalju i glavu na onim legendarnim slikama nitko mu ne može uzeti. Jebiga, neki kumovi poklanjaju lančiće ili satove, neki bronačne medalje sa Svjetskih prvenstava.
No, iako je Zoran Mamić najpoznatiji “jedan moj”, zapravo je prvi grijeh u svojim listama Ćiro počinio još dvije godine ranije, kad je šokirao izostavljanjem Nenada Pralije s liste za Euro u Engleskoj. Pralija je u to vrijeme igrao nogomet svog života. Bio je najbolji igrač Hajduka koji se do zadnjeg kola utkrivao s Croatijom za titulu prvaka, a kao klasični vezni zabio je čak 17 golova, samo dva manje od najboljeg strijelca HNL-a Igora Cvitanovića.
Dalić je svojim listama smirio veliki dio javnosti kojem je još uvijek pred očima bila ona kultna slika u kojoj Mamić Čačiću dovikuje s tribine
Nije Pralija mogao izgurati zvjezdani trokut Aljoša Asanović — Zvonimir Boban — Robert Prosinečki, ali priznao je i Ćiro puno godina kasnije da mu je tada učinio nepravdu. Već se tada šuškalo da je Ćiro prekrižio Praliju jer je morao napraviti mjesta za “jednog svoga”, ali Pralija tada nije iza sebe imao ni klupsku, ni medijsku mašineriju koja bi stala iza njegovih argumenata.
Kako je rasla Mamićeva salonska moć, tako su se i najveće kontroverze vezane uz putnike na velika natjecanja gotovo u pravilu vezala uz njegove interese. Najprije menadžerske, kasnije i klupske. Zlatko Kranjčar prvi je istrpio njegovu javnu provalu gnjeva nakon što je s liste za SP u Njemačkoj 2006. izostavio Eduarda da Silvu.
Cico je tada 23-godišnjem drugom strijelcu HNL-a pretpostavio 27-godišnjeg prvog strijelca Ivana Bošnjaka, također Dinamova, a na listi je bio i već prilično zahrđali Boško Balaban. Imao je Eduardo tada argumenata za pozivnicu, ali imao ih je još i više Mladen Petrić, prvi Baselov igrač. No, obojica su tada ostala kući, u tri utakmice na SP napadači (Dado Pršo, Ivan Klasnić, Ivica Olić) nisu zabili nijedan gol, a Bošnjak i Balaban na terenu su kombinirano proveli tek tri minute. Ta tvrdoglavost Cicu je koštala otkaza koji mu je skuhala sve snažnija Mamićeva struja u Savezu i medijima, bez obzira na to što je tadašnji predsjednik HNS-a Vlatko Marković tvrdio kako je Kranjčarovo mjesto sigurno.
Dvije godine kasnije Slaven Bilić na listu za Euro u Austriji i Švicarskoj 2008. ubacio je svu silu novih mladih snaga. Nažalost, ne i Eduarda, kojem je na vrhuncu karijere Martin Taylor slomio nogu. Bilić je uglavnom dobro balansirao želje javnosti i potrebe reprezentativne svlačionice, iako je i njegove ideje znala opterećivati sve moćnija Mamićeva sjena koja se nadvijala nad hrvatskim nogometom.
Bilićev nasljednik Igor Štimac jedini je hrvatski izbornik koji nije dočekao objavu liste za veliko natjecanje, jer ga je prije kraja kvalifikacija zamijenio Niko Kovač. A na njegovoj listi za Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014. najviše su kontroverzi izazvala tri imena: Sammir, Oliver Zelenika i — Marcelo Brozović. Vrag mi nije dao mira, pa sam ga jednom prilikom pitao da mi objasni svu trojicu.
“Iličević i Kranjčar su se ozlijedili, a Sammir je u to vrijeme igrao je za Getafe i igrao je dobro. Ozbiljan Sammir je bio ozbiljan igrač i vjerovao sam da nam može biti od koristi. Zelenika je tada bio prvi vratar U21 reprezentacije i to je jedina logika kojom sam se vodio za poziciju trećeg vratara, jer smo ionako ispred njega imali Pletikosu i Subašića. A na Brozoviću sam inzistirao od prvog trenutka kad sam ga vidio. Tada su me prozivali, ali neka danas ocijene jesam li pogriješio.”
Nakon što je Kovač odbio ‘šaptanje u uho’, rečeni je Mamić Ćirino ‘pravo na jednog svoga’ odlučio je dignuti na još višu razinu. “Jednog svoga” iskoristio je na — izbornika. Za Antu Čačića je znao da se neće ‘odmetnuti’ i da će čitava ergela njegovih konja spremnih za tržište kod njega bez problema dobiti reprezentativni žig. Osmišljene su tako trgovačke turneje po Kini i SAD-u, a na listi na Euro u Francuskoj 2016. Ante Ćorić i Marko Rog ‘za prsa’ su pobijedili Domagoja Antolića i Alena Halilovića.
Zlatko Dalić svojim je listama za SP 2018. i Euro 2020. zapravo smirio veliki dio javnosti kojem je još uvijek pred očima bila ona kultna slika u kojoj Mamić Čačiću dovikuje s tribine. Jedinu raspravu uoči Rusije izazvalo je ime Marija Pašalića, za kojeg je pretežno hajdučki dio zemlje držao da je nakon *igranja za Elche, Monaco, Milan i moskovski Spartak imao mjesta na toj listi. A listu za EP 2020., baš kao i listu za Svjetsko prvenstvo u Kataru, mogli smo pogoditi i mjesec dana prije nego što ih je Dalić objavio.
Činjenica da je FIFA omogućila 26 putnika svakoj reprezentaciji Dalića je riješila čak i onih najjednostavnijih dvojbi. A one kompliciranije zapravo su se riješile same od sebe. Formom, statusom, ozljedama. Ona Lovre Kalinića riješila je potencijalnu vratarsku dvojbu za trećeg pored Dominika Livakovića i Ivice Ivušića, pa je Ivo Grbić neupitno najlogičnije rješenje.
U veznom redu sve je u principu jasno, a jedina eventualna dvojba bila je negdje na rubu liste, između Kristijana Jakića i Josipa Mišića. Činjenica da Jakić u Eintrachtu igra na više pozicija samo je pojačala dojam da je logičniji odabir od 28-godišnjeg debitanta. U napadu se dvojilo između Ante Budimira i Antonija Čolaka i tu je Dalić išao logikom onoga što mu više treba, a što nema u preostaloj trojici napadača. K tome, Budimir je “i rudario i krvario” i u kvalifikacijama i u Ligi nacija, što je svakako dodatni argument za prednost ispred Rangersova napadača koji je ove jeseni više zabio.
Ako je netko možda mogao biti Dalićev ‘jedan moj’, najviše rezona je bilo da to bude Josip Brekalo. Nažalost, klupska situacija s istekom ugovora koštala ga je i mjesta u Wolfsburgoj momčadi i vize za Katar, jednako kao što je Antu Rebića koštao bespotrebni javni sukob s Dalićem nakon Eura.
Netko će možda reći da je ‘Kviska jedan moj’ Dalić potrošio na Domagoja Vidu i Dejana Lovrena, ali ni to u principu nije baš točno. Istina je da nijedan od srebrnih stopera iz Rusije više nije u prvom planu, da ih vrijeme polako tapše po ramenu i da su na njihova mjesta stigla nova lica Joško Gvardiol, Josip Šutalo, Martin Erlić, Josip Stanišić. Ali te pozivnice mora se gledati i u kontekstu činjenice da su spomenuti mladi vukovi još uvijek prilično zeleni i da će im dobro doći iskustvo, savjeti i dobre vibracije koje im Vida i Lovren mogu prenijeti slično kao što ih je u Rusiji prenosio Vedran Ćorluka.
Osim toga, Dalić je sasvim sigurno u odluci o Vidi i Lovrenu slušao i puls svlačionice. A na velikom natjecanju i zajedničkom životu 26 različitih karaktera jako je bitna i atmosfera. Bez obzira što je Dalićeva bila zadnja, sasvim je sigurno da su i senatori svlačionice blagoslovili oproštajnu turneju stoperima koji su im toliko godina čuvali leđa.
Lobiji i pristisci su, nemojmo se lagati, uvijek postojali i oko svih je izbornika uvijek lebdjelo pitanje koliko su u stanju oduprijeti se onima “od gore” ili onima “sa strane”. Isto tako, nemojmo se lagati, u većini dvojbenih slučajeva riječ je bila o rubu liste, o igračima koji ionako nisu imali nikakvu ulogu osim *dvojbene.
Hrvatska će u Katar povesti sve ono najbolje što joj je u ovom trenutku raspoloživo, bez drame, sumnjičavosti i bespotrebnog rasipanja energije. Dalić je svojim radom i odlukama tijekom čitavog mandata postigao da mu se vjeruje kako su kriteriji reprezentativnih pozivnica isključivo njegovi i sasvim transparentni. I praktično plebiscitarno prihvaćeni.
A to u kontekstu hrvatske nogometne reprezentacije, sumnji i interesa koji se oduvijek oko nje vrte — uopće nije malo.
