Neću vam reći u koju je kategoriju sebe stavio, ali ću vam reći da mi je izlistao sve tadašnje hrvatske nogometne suce i rekao u koju rubriku pripadaju. Pri čemu je većina upadala barem u dvije.

Ako dovoljno dugo i temeljito pratite nogomet, a posebno ako ste ga u nekoj fazi svog života igrali, lako ćete prepoznati suca s namjerom. I lako ćete odijeliti poštenog suca koji griješi i nepoštenog koji krade. Svaki nogometaš koji je proveo više od jedne sezone u HNL-u jako dobro zna tko je kakav sudac. I većina bi vam, uz malu statističku pogrešku, pomogla da i ovu novu generaciju hrvatskih sudaca razbacate po gore spomenutim kategorijama.

Tri sam desetljeća u blizini HNL-a, dostupno mi je jako puno informacija, dojava i podataka i znam da sudaca s namjerom ima i u današnjem HNL-u. Znam im i imena. Ali ću isto tako reći — možda sam i naivan, ne bi bilo prvi put — da puno više sudaca iz današnjeg HNL-a ne ulazi na teren s nečasnom namjerom. Griješe, to nije sporno, jer su ljudi. Ali to što se njihove greške doživljavaju i interpretiraju drugačije od običnih ljudskih pogrešaka krivi su puno više njihovi šefovi nego oni.

Aktualna garnitura HNL sudaca teško je obilježena i opterećena ‘grijehom struktura’ njihovih prethodnika. Kako onih iz vremena državnog projekta Croatije, tako i Mamićevog Dinama koja su završila pravomoćnim presudama za kriminal na različitim razinama.

Laži koje je ispred cijele sudačke organizacije izrekao Bruno Marić kompromitirale su kompletnu Sudačku komisiju. Ako su znali da, onda su jednako krivi koliko i on

Iz vremena u kojima su suci otvoreno feštali titule prvaka “najkatoličkijeg kluba” niti se ne skrivajući, u kojima su od tog kluba vođeni na putovanja i imali raznorazne beneficije i privilegije o kojima se zna i šuti i skakutali oko tadašnjeg apsolutnog gazde hrvatskog nogometa kao pačići oko patke, natječući se međusobno tko će mu se dublje uvući u šupak. I kad je to tražio i kad nije, i kad mu je to trebalo i kad nije.

Iz vremena kad se jedan hrabri čovjek izložio i pravomoćno dokazao da su hrvatski nogometi suci uzimali novac za “pošteno suđenje”, ali HNS nije napravio apsolutno ništa da do kraja raščisti i raskrinka sve one kojima je taj novac dolazio u ruke. Samim time što Savez nikad nije bio zainteresiran napraviti lustraciju kojom će skinuti ljagu i stigmu s neumiješanih, svi su hrvatski nogometni suci, nažalost, umiješani, okaljani i obilježeni.

K tome, puno je onih koji su na ovaj ili onaj način bili unutar sustava u vrijeme najvećih afera dobilo funkcije i stalo pred novu generaciju hrvatskih sudaca kako bi ih uvelo u sustav. A oni, jadni, nisu imali nikakve šanse. Kako će im javnost vjerovati da su pošteni, kad ih vode oni koji su okaljani? Kad im svima nad glavom stoji pravomoćna presuda o korupciji za koju je odgovarao samo jedan čovjek, a svi jako dobro znaju da nije mogao funkcionirati sam.

A onda je još iz čitave plejade omraženih i okaljanih, na mjesto šefa postavljen najkontroverzniji.

Bruno Marić bio je loš sudac čiji je maksimalni kvalitativni doseg bila strogo kontrolirana liga strogo kontroliranih zadataka. Nikad nije sudio međunarodne utakmice, nikad nije bio sudac međunarodne razine i kvalitete i ničim osim svojim egom i svojom ogromnom ambicijom nije mogao konkurirati za funkciju prvog čovjeka sudačke organizacije.

Njegova teatralna sudačka HNL-karijera obilježena je druženjem s uvijek istim modrim neimarima — bilo da se radilo o prisnom gostioničkom klinču s gazdama, bilo o udaranju u tamburu s igračima, i kontroverznim odlukama u velikim derbijima, i to u pravilu na štetu uvijek istog kluba (guglajte ako ste prespavali protekla dva desetljeća).

Njegovo suđenje na utakmici finala kupa 2009. između Dinama i Hajduka ušlo je u anale hrvatske sudačke tragikomedije, a ono na utakmici između Splita i Hajduka bilo je okidač koji je prelio čašu i motivirao Hrvoja Maleša da prokaže i dokaže korumpiranost hrvatske sudačke organizacije.

Sutkinja Mihaela Grahovac u obrazoženju presude u aferi Pošteno suđenje otvoreno je navela kako je “suđenje na utakmici između Splita i Hajduka moglo poslužiti kao upozorenje za neplatiše sudačkih dugovanja — upozorenje na ono što bi im se moglo dogoditi”.

Ambiciozan do bola, nije se libio laktarenja i lobiranja kako za poziciju u organizaciji, tako i u izborima za najboljeg suca HNL-a. Jedan njegov kolega koji je u to vrijeme bio kandidat za najboljeg u izboru HNL kapetana, na moje pitanje misli li pobijediti samo se nasmijao:

— Ma što ti je, Bruno je to već *odradio.

Posebno su odjeknule riječi Damira Batinića, osječkog suca koji je također bio u kombinaciji za šefa Sudačke komisije kad je izabran Marić:

“Brunu Marića je dovela politika. Ponudio mi je pomoć s lobiranjem kod Zdravka Mamića, a ja sam to odbio. Htio sam ostati svoj, a poznato je da je Mamić u proteklim godinama imao loš utjecaj na Sudačku komisiju. Nakon što je komisija iznenada smijenjena, Marić je okrenuo ploču i postao je glavni kandidat, barem prema napisima u novinama. Počeo mi se pravdati da ne zna ništa o tome i da će odbiti tu funkciju ako bude nominiran. Vidjeli ste kako ju je odbio. Nisam htio u tome dalje sudjelovati.”

Bruno Marić je samo u zadnjih nekoliko mjeseci nekoliko puta gledao u oči cijelu zemlju pitajući je “Vjeruješ li meni ili svojim očima?”. Prošle jeseni je u ime kompletne sudačke organizacije pred medijima prikazao naknadno snimljenu komunikaciju Ivana Bebeka u VAR sobi i lažno je predstavio kao autentičnu.

Bruno Marić je ovog tjedna sjedio pred mikrofonima u ime kompletne sudačke organizacije, gledao cijelu zemlju u oči i lagao kako postoji druga snimka koja potvrđuje da je Hajdukov igrač u Varaždinu bio u zaleđu, ali je “nisu uspjeli dobiti od Croatela”.

Demantirao ga je dan kasnije Croatel službenim dopisom u kojem kaže: “Croatel ne posjeduje snimke koje nisu prikazane u televizijskom prijenosu ili snimke iz VAR sobe koje nisu dostavljene ovlaštenim osobama prema uobičajenoj praksi, jer takve snimke ne postoje.”

Demantirao ga je i meni osobno putem poruke čovjek koji radi u produkciji: “Ja radim utakmice HNL-a. Lik laže. On ima sve raspoložive kamere (svih šest) za pokazati. Složene su na sredini 1 (široka), 2 (teleobjektiv), još dvije iza golova i dvije na 16m. Za ofsajd koristi samo ove sa 16m na svojoj strani i eventualno kameru 1. Lik LAŽE!”

Najsmiješnije od svega je to što je bilo dovoljno da stavi na stol snimku iz koje se nedvojbeno vidi da su VAR suci ispravno dosudili zaleđe, pa da svi kažemo “svaka čast, ajmo dalje” ili jednostavno kaže “Gledali su ovu snimku, iz nje se čini da je zaleđe. Možda je pogreška, možda nije, radi se o centimetrima. Ljudi smo, griješimo, trudit ćemo se da greške prepoznajemo i otklanjamo i da nitko nije privilegiran”.

A ne lagati u oči cijeloj državi, toliko besramno da iziritiraš i Croatel da ti priopćenjem odluči dokazati da lažeš. Logično je postaviti pitanje: u koliko je još situacija Bruno Marić lagao u svojoj sudačkoj i šefovskoj karijeri, a ostalo je, za razliku od spomenute dvije situacije, nedokazano?

Taj nevjerojatno bahati stav “vjerujete li nama ili svojim očima” posebno se iskazao kroz selektivnu pravdu koju je Sudačka komisija ove sezone provodila. Ne znam tko je od njih došao na ideju da će tu i tamo odabrati po nekoliko situacija i onda se o njima javno očitovati. Ili javno analizirajte sve sporne situacije (što bi bilo logično i poželjno) ili ne analizirajte ništa. Jer od nepravde je jedino gora selektivna pravda.

Laži koje je ispred cijele sudačke organizacije izrekao Bruno Marić apsolutno su kompromitirale kompletnu Sudačku komisiju. Ako su znali da Bruno Marić laže, onda su jednako krivi koliko i on. Ako nisu znali, onda su nesposobni raditi posao za koji su postavljeni.

U oba slučaja njihova je moralna obveza otići kroz ista vrata kao i Bruno Marić. Ili javno istupiti, jedan po jedan, da o njegovim lažima nisu znali ništa. Ima nekih ljudi u toj Komisiji za koje smatram da su ispravni, ali nitko im neće isprati ljagu s imena ako je ne isperu sami.

Bruno Marić i sudačka organizacija nisu nimalo olakšali život aktualnoj sudačkoj generaciji. Dapače, osim okaljanosti čitave organizacije koju su im stavili na ramena svojim grijesima iz prošlosti, uspjeli su učiniti da VAR oteža umjesto da olakša život sucima na terenu.

Umjesto transparentnosti i prilike da se kroz novu generaciju sudaca i suđenja bar donekle operu od grijeha koje su im donijeli u dotu, uspjeli su proizvesti nove vagone muljaže, nejasnoće i paranoje.

Ne može me nitko uvjeriti da Bosna i Hercegovina ili Crna Gora mogu imati suce u završnici Lige prvaka ili Europske lige, Slovence i Srbe da ni ne spominjem, a Hrvatska ne može. Nemojte mi pričati priče o lobijima, imali su hrvatski suci otvorena sva vrata i od Aleksandera Čeferina i od Zvonimira Bobana.

Samo što UEFA ipak zna i vidi neke stvari koje HNS glumi da ne vidi. Zato hrvatski suci i jesu tu gdje su. Okaljani, obilježeni, degradirani, gurnuti u kut. Ne može biti slučajnost da u 32 godine hrvatske neovisnosti nijedan hrvatski sudac nije sudio ni na jednom velikom natjecanju.

Reći ću iskreno — možda sam i naivan, ne bi bilo prvi put — da Hrvatska i danas ima sudaca koji mogu napraviti ozbiljnu domaću i međunarodnu karijeru i koji mogu izgraditi imidž dobrih, nepristranih sudaca. Koji griješe, ali ne kradu. To, međutim, nikad neće moći dokle god na njihovim leđima budu utezi kriminalne prošlosti nelustrirane organizacije kojoj pripadaju i okaljanih ljudi koji im šefuju.

Predsjednik HNS-a Marijan Kustić propustio je priliku to napraviti na početku svog mandata, sad ima novu. Vjerojatno posljednju koju će dobiti, jer ako on ne počisti njih, oni će počistiti njega. Ako će sve ovo što se događa završiti tek zamjenom Murte za Kurtu, vodeći se onom vječnom mantrom svojih prethodnika da “nema nikih problema”, ova shizofrena situacija nepovjerenja, cirkusa i kaosa samo će se nastaviti.

Tražiti povjerenje u organizaciju koja na svojim leđima nosi pravomoćnu presudu za kriminal i kojoj je samo u zadnjih nekoliko mjeseci dokazano da fabricira dokaze i laže u oči cijelu državu je suludo.

Znate kako se kaže. Tko laže, taj i krade.