Rokas Pukštas proveo je dva tjedna u Barceloninu kampu u SAD-u, gdje su ga snimili brojni skauti. Nakon dojave tadašnji sportski direktor Ivan Kepčija pozvao ga je 2020. na dvotjednu probu u Split, a za procjenu njegovih potencijala bio je zadužen tadašnji trener kadeta Mislav Karoglan. Kojem nije trebalo dugo za zeleno svjetlo, jer Pukštas je već bio uključen i u mlade američke selekcije.

Vrlo brzo počelo se šuškati o nekom “malom Amerikancu”, ali prva zvijezda i najveća nada Hajdukove Akademije bio je Marko Brkljača, koji je bio isto godište i ista pozicija. Na utakmice kadeta i juniora dolazilo se gledati “malog iz Benkovca”, ali sve više se odlazilo pričajući o malom Amerikancu.

Spavao je na stadionu, lupao loptom o zidove i kad nije bilo treninga. U prvoj juniorskoj sezoni u Ligi prvaka 2021./22. činio je središnji kvartet s Brkljačom, Markom Capanom i Ivanom Krolom. Ispali su na pragu osmine finala od Atlético Madrida, na penale od kojih je jedan promašio i Pukštas. No, kolo sreće brzo se okrenulo.

Obojica su u nogometni svijet krenula ne od nule, nego iz debelog minusa. Daleko od kuće, obitelji, sigurnosti, zaštite. I obojica su već kao tinejdžeri osvojili Bijeli svijet

Bila je to zadnja Brkljačina utakmica za Hajduk jer je odbio potpisati ponuđeni profesionalni ugovor, pa se u očima Hajdukovih navijača od najveće nade pretvorio u najveće razočaranje.

Pukštas, međutim, nije oklijevao ni trena. Potpisao je ponuđeni trogodišnji ugovor i objeručke zgrabio prigodu koja se pred njim otvorila. Prigodu da se (iz)bori za dres prvotimca. Zaradio je i dodatni bonus jer se pokazao lojalnijim od “našeg diteta” koje je bilo predviđeno za novu Hajdukovu zvijezdu. ‘Puki’ je stoga strelovito postao ljubimcem navijača, koji su njegovim uspjehom djelomično kompenzirali i Brkljačinu ‘izdaju’.

U sezonu 2022./23. ušao je dvojno registriran za Hajdukove seniore i drugoligaški Solin. Nekolicina njegovih kolega nije pristala na ‘degradaciju’, ali on opet nije oklijevao ni trena. Odigrao je dvije utakmice u drugoligaškom društvu, kad ga je isti onaj Karoglan vratio u Hajdukov seniorski kadar nakon što je ondje naslijedio Valdasa Dambrauskasa.

Dok je za vrijeme Svjetskog prvenstva u Kataru prvoligaški nogomet mirovao, Pukštas se opet spremno vratio drugoligaškom. Odigrao je tri utakmice za Solin u kojima je bio najbolji igrač, s dva gola režirao preokret kod Kustošije, s dvije asistencije remi kod Hrvatskog dragovoljca. U prosincu je u dvije prijateljske utakmice sa Schalkeom i Auxerreom zapečatio svoje mjesto u prvih 11, a na proljeće ni novi trener Ivan Leko više nije mogao zamisliti momčad bez 19-godišnjeg litavskog Amerikanca. Propustio je tek dvije utakmice protiv Varaždina i Gorice, u vrijeme kad je priključen svojoj generaciji na završnom turniru juniorske Lige prvaka u Ženevi.

I baš tada, u vrijeme dok je hajdučka navijačka vojska sanjala europsku krunu na Ženevskom jezeru, počeo je uspon drugog junaka ove priče.

Za Niku Sigura do tog travanjskog vikenda čuli su tek oni rijetki koji su pratili juniorsko prvenstvo. Kanadski Hrvat bio je standardan u momčadi koja je u Ženevi pisala svoju i Hajdukovu povijest, ali nažalost nije imao pravo nastupa u Ligi prvaka. Pa je tog vikenda, kad je veliki dio hajdučke obitelji otputovao u Ženevu, on suznih očiju morao ostati sam u kući.

I tu kreće prava filmska priča kojoj kao foršpan može poslužiti jedna legendarna rečenica Tonča Gabrića: “Nikad ne znaš zašto je to dobro”.

Sudbina je odlučila da se uoči tog vikenda ozlijede obojica desnih bekova, Gergö Lovrencsics i Dino Mikanović. A kako je desni bek juniora Niko Đolonga bio u Ženevi, Leko praktično nije imao opciju za zakrpati tu poziciju za utakmicu s Varaždinom. I odlučio se za Sigura, inače po poziciji veznog. Ostalo je, kako se kaže, povijest.

Od tog trenutka pa do kraja sezone nepoznati 19-godišnji Hrvat, koji još nije bio spreman pričati na hrvatskom jeziku, ne samo da nije propustio nijednu utakmicu Hajdukove seniorske momčadi, nego je i natjerao gledatelje da ga otvorenih usta gledaju i da se pitaju “odakle je sad ovaj pao!?”. Sa Sigurom u prvih 11 Hajduk je od Varaždina u travnju do Šibenika u finalu kupa u svibnju nanizao osam utakmica u kojima nije primio gol i osvojio Hrvatski kup.

Naravno da to nije bila samo Sigurova zasluga, ali je njegova uloga bila itekako značajna u betoniranju zadnje linije koja u tih osam utakmica protivnicima nije dopustila niti jedan gol. Do te mjere da je već nakon osam seniorskih utakmica dobio pozivnicu za hrvatsku U21 reprezentaciju koja je upravo kretala na Europsko prvenstvo, ali i kanadsku seniorsku koju je čekao Gold Cup. Odlučio je brzo i logično, a Hrvatska je dobila novi nogometni dragulj.

A samo godinu dana prije tog travanjskog vikenda 2022. Sigur je o svom trošku doletio iz Kanade u slovensko Radomlje, gdje ga je, opet nakon dojave, pozvao tadašnji sportski direktor Andro Fistonić. U Hajdukovu partnerskom klubu zadržao se do ljeta, a onda se zajedno s Fistonićem preselio u Split i priključio juniorskoj momčadi Marijana Budimira. Samo nekoliko mjeseci kasnije i seniorskoj Ivana Leke.

U ovu sezonu obojica su krenula samo nastavljajući silovit napredak. Pukštas je pogocima riješio oba startna derbija protiv Dinama i Rijeke, Sigur bio jedan od najboljih u prvoj utakmici protiv PAOK-a.

Pukštas je zbog ozljede koljena u utakmici protiv Rijeke izbivao dva i pol mjeseca, taman da ga na klupi opet dočeka onaj isti Karoglan, koji je blagoslovio njegov ostanak u Hajduku 2020. i vratio ga u seniorski kadar prošle jeseni. A Sigur je od početka sezone odigrao sve utakmice osim dvije u kupu protiv niželigaša, u kojima je dobio predah. Igrao je beka, veznog, krilo — što god je trebalo. Pogađao je vratnice, presjecao napade, asistirao, zatvarao, surađivao i, baš kao i Pukštas, na mah osvojio navijačka srca koja vječno vape za našom dicom.

Poluvrijeme koje je ovog tjedna Hajduk odigrao u Osijeku bilo je najbolje što smo vidjeli ove sezone. A baš su Pukštas i Sigur bili i defenzivni i tranzicijski detonatori. Oduševili su agresivnošću, sigurnošću, aktivnošću, brzinom razmišljanja, brzinom reakcije i pametnim presingom. Obojica su konstantno napadala taj kolokvijalno nazvani ‘prostor između linija’, ali u trenutku se vraćali na osnovne pravce kretanja i zatvarali sve što im je bila dužnost zatvoriti.

Nije teško primjetiti da u te dvojice emancipiranih tinejdžera softver radi drugačije nego kod mnogih njihovih vršnjaka. Već su godinama sami, daleko od kuće, obitelji, sigurnosti, zaštite. Iako im golobrada dječačka lica ne mogu skriti godine, njihove su glave zrelije, hladnije i odlučnije. Njihovi su koraci hrabriji, potezi odgovorniji.

Pukštas ima sve potencijale da bude poboljšana verzija Mario_Pašalić_2.0, na kojeg izuzetno podjeća svojom igrom, zrelošću i nosom za gol. Svaku svoju utakmicu analizira, ispravlja, nadograđuje. Kod njega nema euforije, nema one adrenalinske naglosti i nepromišljenosti kojima odiše ambijent u kojem egzistira. Staložen, fokusiran, distanciran, sjevernjački discipliniran i odmjeren. Uz ispravnu dozu južnjačkog duha i strasti koje si u Splitu može ubrizgati, u sebi ima koktel koji ga može dovesti daleko i visoko.

Sigur je, s druge strane, tip igrača kakav se u Hrvatskoj ne događa često. Polivalentan, inteligentan, čvrst i za svoje godine, posebno uz dodatak da je u europskom nogometu tek godinu i pol dana, nevjerojatno rijetko griješi. I nevjerojatno brzo uči. Ne dogodi li mu se ozbiljnija ozljeda, teško da će dugo čekati pozivnicu i iz A reprezentacije jer igra na poziciji desnog beka koja je u Hrvatskoj kronično tanka. K tome može pokriti i druge pozicije, a treneri takve igrače obožavaju.

Obojica su mladi reprezentativci i obojica s Hajdukom imaju ugovore do 2025.; Pukštas do siječnja, Sigur do svibnja. Bilo bi pametno već danas im ponuditi i podebljanje i produženje, jer je riječ o klincima s kojima Hajduk može pobjeđivati i na kojima može ozbiljno zaraditi.

Teško je vjerovati da će se zadržati do Svjetskog prvenstva 2026. koje će se igrati u SAD-u i Kanadi, ali spreman sam kladiti se da će, ukoliko ih zaobiđu ozljede, obojica biti ondje. Jedan u američkom, drugi u hrvatskom dresu. S tek 22 godine na ramenima i čitavim svijetom pod nogama.

Ova dvojica klinaca životni su primjer koliko daleko možeš dogurati ako vrijediš, radiš i vjeruješ. Obojica su u nogometni svijet krenula ne od nule, nego iz debelog minusa. Daleko od kuće, obitelji, sigurnosti, zaštite. I obojica su već kao tinejdžeri osvojili Bijeli svijet.

Gušt ih je gledati, zadovoljstvo im je zapljeskati i uživati u njihovom uspjehu. Jer to su naša dica, iz Stillwatera u Oklahomi i Burnabyja u British Columbiji.