Globalizacija je, međutim, u 21. stoljeću donijela novi izazov. Globalizacija je transformirala mnoge klubove s navijačima u korporacije s potrošačima, pri čemu se klupski korijeni ili identiteti sve više guraju u stranu kako bi se lakše “otvorila nova tržišta”.

Najbolja vizualizacija te transformacije je novi Juventusov grb koji se odmaknuo od bilo kakvih gradskih, regionalnih ili nacionalnih okova, uz objašnjenje “moramo se upitati što misli djevojčica u Šangaju ili millenial u Mexico Cityju”. Ili Real Madrid, koji je za potrebe dodvoravanja bliskoistočnom izvorištu svježeg kapitala iz kraljevske krune na svom grbu izbacio križ.

Krenimo na ovo putovanje iz Hrvatske, u kojoj su oba najveća kluba u svoj identitet snažno ugradila nacionalnu komponentu izraženu crveno-bijelim kvadratićima. Logično, jer su oba kluba i oba grba nastala u vremenima kad je Hrvatska bila u zajednicama s drugim narodima i zemljama, pa je kroz Hajduk i Dinamo sve do osamostaljenja bujao nacionalni identitet i prkos prema centralama u Beču, Budimpešti ili Beogradu.

Ljudi trebaju simbole s kojima će se identificirati i oko kojih će se okupiti, a nogomet ih je dao. Samo ih trebate znati dešifrirati

Hajduk je tijekom prvog stoljeća svog postojanja nekoliko puta remodelirao svoj grb, ali osnovan je 1911. upravo pod ovim grbom koji danas koristi i koji je vratio 1990. Motiv crveno-bijelih kvadratića obrubljen plavom trakom s imenom kluba i grada, uz četiri okomite crte na lijevoj i desnoj strani koje se dvojako interpretiraju. Po službenoj verziji riječ je o navodnicima, a po neslužbenoj te crte simboliziraju i četvoricu osnivača kluba.

I Hajdukov dres ima simboličku referencu, predstavlja bijelu jedrilicu na plavom moru. A stara klupska zastava, crveno-plava u sredini koje bijelim slovima piše “Hajduk” bila je trik kojim su se osnivači poslužili kako bi carsko namjesništvo Austro-Ugarske odobrilo isticanje zastave koja je pod krinkom klupske zapravo simbolizirala nacionalnu crveno-bijelo-plavu trobojku. Iz te je zastave proizašao i Hajdukov pričuvni crveno-plavi dres.

Dinamo je grb današnjeg izgleda dobio 1970., kad je kružni štit prepolovljen dijagonalom s čije gornje strane je motiv hrvatskog grba, a s donje plava klupska boja i malo slovo “d”. Bio je to zapravo stilizirani grb Građanskog, koji je u sličnom obliku i izgledu postojao od 1911.

Za razliku od Hajduka i Dinama, Rijeka i Osijek svojim su se klupskim grbovima uglavnom referirali na lokalne okvire. Rijeka uz jednostavan štit i ime kluba ima i stari gradski grb koji predstavlja vrč iz kojeg voda teče u more. Grad Rijeka je u međuvremenu 1998. promijenio grb, ali stara verzija ostala je i dalje unutar klupskog amblema. Osijek u svom grbu ima gradski most preko Drave, uz stare heraldičke simbole koji predstavljaju Slavoniju: križ, kunu i Marsovu zvijezdu.

Ne može se reći da su grbovi hrvatskih nogometnih klubova posebno maštoviti ili tajnoviti, ali sasvim dobro simboliziraju sve ono što ti klubovi žele prezentirati kao svoj identitet. Različite ideje i koncepti klupskih grbova desetljećima su pokazivali razlike među kulturama i narodima, ali i njihovu mentalitetu i prioritetima.

Lako je čak i površnom analizom uvidjeti kako su među ligama Petice najmanje komplicirani i najegzaktniji grbovi njemačkih klubova. Nema tu previše mudrovanja ili skrivenih poruka, većinom su to jednostavni grbovi u jednoj ili dvije boje, koji sadrže ili početno slovo klupskog imena ili godinu njegova osnutka.

Bayern, recimo, uz ime kluba i grada ima i uzorak bavarske zastave, a Borussia Dortmund kratko i jednostavno: tri početna slova punog imena kluba i godinu osnutka. Köln je jedan od rijetkih koji uz motiv gradske katedrale u grbu ima i neku životinju — kozu koju je klupski predsjednik 1950. dobio na poklon i pretvorio u klupsku maskotu.

U Schalkeovu je grbu lako prepoznati S i 04 (godina osnutka), ali grb sadrži i teže primjetno slovo G, koje simbolizira Gelsenkirchen, a istovremeno je u otisak tog slova uklopljen i rudarski malj, kao simbol industrije iz koje su regrutirani prvi navijači. Jedan od rijetkih grbova, ne samo u Njemačkoj nego i u svijetu, koji ne sadrži nikakav znak je onaj HSV-ov. Ali upravo zbog te svoje unikatnosti hamburški plavo-bijelo-crni dijamant nitko neće zamijeniti s nekim drugim klubom.

Za razliku od jednostavnih i relativno dosadnih Nijemaca, o grbovima engleskih nogometnih klubova može se pričati beskonačno dugo. Engleski su klubovi prilično često mijenjali i redefinirali svoje grbove, ali uvijek su se nastojali držati neke vertikale identiteta i tradicije koja je u današnjem modernom i globalnom svijetu i nogometu sve tanja.

Liverpool u svom grbu ima nezaobilaznu mitološku pticu koja simbolizira grad, a od 100. rođendana kluba 1992. na vrhu grba je ‘kruna’ od Shanklyjevih vrata na Anfieldu i poznati stihovi klupske himne You’ll Never Walk Alone. Nekoliko godina kasnije dodane su i dvije vječne vatre, kao spomen na 96 navijača stradalih na Hillsboroughu.

Gotovo je nevjerojatna činjenica da su dva mančesterska kluba dijelila isti gradski grb sve do početka 1970-ih. Tada su se konačno razdijelili, ali su oba zadržali brod kao simbol trgovačke povijesti grada. United je u svoj grb još uklopio i crvenog vraga, klupski nadimak koji je skovao sam Matt Busby, a City tri gradske rijeke i ružu Lancashirea, kao simbol regije.

Top u Arsenalovu grbu sasvim je jasna referenca na činjenicu da su klub osnovali radnici tvornice oružja, a aktualni Chelseajev grb, promoviran na 100. rođendan 2005., modernizirana je verzija starog koji je klub nosio više od 30 godina. Lav je 1950-ih preuzet iz obiteljskog grba tadašnjeg predsjednika Earla Cadogana, a crvene ruže unutar grba simboliziraju Englesku.

U Tottenhamovu grbu propeti pijetao već desetljećima stoji na lopti. Pijetao je simbol kluba iz razloga što su ime Hotspur uzeli po engleskom plemiću i vojniku Harryju Hotspuru Percyju, koji je dosadu između bitaka kratio borbama pijetlova. West Ham, jasno, u grbu ima čekiće kako bi odao počast osnivačima koji su bili radnici u lokalnoj željezari.

Zaista, pričati o povijesti i simbolici engleskih nogometnih grbova moglo bi se dugo i široko, jer gotovo svaki klub ima neku ljubomorno čuvanu priču koja iza njega stoji. Recimo Brentfordova je pčela u grbu nastala kao posljedica novinarske aljkavosti. Za vrijeme jedne utakmice domaći navijači vikali su “Come on B’s”, a ovo B’s je značilo “Brentfordovci”. Međutim, novinar koji je prvi put izvještavao s utakmice to je protumačio kao “Bees” (pčele), što je i napisao. Uhvatilo se, a pčela je našla mjesto i u klupskom grbu.

Primorski Brighton and Hove Albion gurao je dupina kao klupsku maskotu, ali navijačima to nikako nije sjelo. Pa su na jednom derbiju protiv Crystal Palacea sasvim slučajno riješili i to pitanje. Na skandiranje gostujućih navijača svojim igračima “Eagles, Eagles!” (orlovi), domaći su spontano uzvratili sa “Seagulls, Seagulls!” (galebovi). I ostaše galebovi do dana današnjeg i u navijačkim pjesmama i u klupskom grbu.

Real Madrid je od samih početaka 20. stoljeća imao okrugli grb s tri stilizirana slova MFC — “Madrid Football Club”. Zadržalo se do danas, a od 1920. klub nosi ime Real i kraljevsku krunu na vrhu grba. S križem ili bez, ovisno o auditoriju.

Gradski rival Atletico puno je više polagao na gradski identitet nego ‘kraljevski’ Real koji je zahvaljujući svojim uspjesima i zvijezdama više baštinio nacionalni i internacionalni. Od 1917. do danas Atletico u svom grbu ljubomorno čuva medvjeda i grm maginje (Arbutus unedo), koji su preuzeti iz grba grada Madrida. Zvijezde u grbu ne predstavljaju trofeje nego zviježđe Velikog medvjeda, još jednu referencu na gradske simbole.

Barcelonin je grb od 1910. do danas doživljavao tek sitne kozmetičke korekcije, ali je uvijek simbolizirao tri iste stvari: kršćanstvo kroz križ svetog Juraja (Jordija), Kataloniju kroz crveno-žuti uzorak zastave i klub kroz svoje plavo-crvene pruge.

I Milan u svom grbu ima križ — ali ne svetog Juraja, nego svetog Ambrozija koji se nalazi i u gradskom grbu, dok je Inter do danas u grbu zadržao stiliziranu verziju početnih slova kluba FCIM. Juventus je kroz gotovo čitavu povijest u svom amblemu imao propetog bika, najpoznatiji simbol grada Torina. Bik je nestao 2017. pod naletom globalizacije koja je u klupskoj identifikaciji ostavila tek crno-bijelo J. Gradski rival Torino je, zato, još ponosnije istaknuo istog tog bika u svom grbu, tvrdeći iznova kako je on glavni baštinik gradskog identiteta, a ne Juventus.

I oba rimska kluba svoj identitet imaju usađen duboko u gradskim zidinama. Romin grb prikazuje mitološku braću Romula i Rema koje hrani vučica, dok je Lazijev orao u doba Rimskog carstva bio simbol snage, pobjede i uspjeha. Fiorentina je u grb ‘posadila’ stilizirani ljiljan, simbol Firence, a Sampdoria bradatog mornara s lulom u ustima, kao simbol lučkog grada i ambijenta.

Nebrojeni su sjajni primjeri vizualnog identiteta nogometnih klubova kroz njihove grbove i priče koje vas mogu i impresionirati i zabaviti. Poput klokana u grbu češkog Bohemiansa, vještice na metli kod talijanskog Beneventa, slona u engleskom Coventryju ili indijanca u belgijskom Gentu. Benfica, recimo, i danas u svom grbu ima kotač od bicikla, jer su se 1906. spojili nogometni i biciklistički klub. Škotski Rangers FC ima čak dva službena grba, a Boca Juniors su svoj mijenjali dodavajući najprije 30, pa zatim i 50 zvjezdica u čast osvojenih titula.

A jedan od najgenijalnijih primjera definiranja klupskog DNK kroz grb je 1990. napravio Ajax. Slika mitološkog junaka po kojem je klub dobio ime stilizirana je u novom, modernijem i na prvi pogled jednostavnijem ruhu.

No, glavna poruka tog grba leži u činjenici da je Ajaxova glava iscrtana od točno 11 zasebnih crta. Simbolika je jasna: 11 zasebnih crta ne znači ništa, kao ni 11 zasebnih igrača. Ali ako se ispravno zajedno poslože, čine prekrasnu, smislenu sliku. Ajax je na briljantan način u klupskom grbu iscrtao svoju nogometnu filozofiju koja ga je i proslavila.

Ljudi trebaju simbole s kojima će se identificirati i oko kojih će se okupiti, a nogomet ih je dao. Samo ih trebate znati dešifrirati.