Pet godina trajalo je odmrzavanje ledenih santi i građenje pontonskih mostova. Koliko god zlonamjernim dupeliscima fasciniranim kriminalcima bilo lako i drago pridjevima poput “orjunaši” ili “mrzitelji” banalizirati priču o privremeno zaleđenim srcima brojnih hajdukovaca naspram privremeno okupirane reprezentacije, samo su oni koji su sve to proživljavali znali koliko pate. “Za Hrvatsku i za Hajduk bila vojska tu je”, jedan je od najslavnijih slogana i transparenata kojim se ogrću navijači splitskog kluba. Kratak, jasan, doslovan. I vječan.
Krenulo je polako nakon Svjetskog prvenstva u Rusiji, tajnim, alternativnim kanalima. Pomoglo je, naravno, što je glava kriminalne hobotnice koja je upravljala hrvatskim nogometom završila tamo gdje je završila. Pomoglo je, naravno, što je fikus slavnog imena koji je igrao ulogu predsjednika što se ne bavi ničime konačno abdicirao. Pomoglo je, naravno, što je i politika shvatila da je sve skupa otišlo predaleko. Pomoglo je, naravno, što stadion koji se čitavo desetljeće gurao u neku bizarnu hrvatsku verziju Wembleyja više nije garantirao niti osnovnu sigurnost, kamoli komfor. Ali najviše su na koncu svega pomogla dva neočekivana lika i djela.
Zlatko Dalić i Marko Livaja.
Dalić je bez ikakve dvojbe bio prvi koji je uperio bacač plamena prema gromili leda. Srebro iz Rusije dalo mu je autoritet koji je iskoristio za dobre stvari i poruke. Ne samo verbalne, nego i konkretne. Osim što je pričao kako želi da hrvatska reprezentacija igra po cijeloj Hrvatskoj, tamo ju je i odveo. Osim što je pričao kako nitko neće imati privilegije, to je i pokazao reprezentativnim pozivima koji su rijetko izazivali objektivne kritike. Mogli ste reći da se ne slažete s nekim koga je Dalić pozvao, ali niste mogli tvrditi da ga je pozvao iz bilo kakvih alternativnih interesa. A to u hrvatskom nogometnom realitetu minulog desetljeća nije malo.
A Livaja je u taj proces odmrzavanja upao kao savršen poklon s neba za obje strane. Lik koji se iznenada prometnuo u ikonu i idola brojne Hajdukove navijačke vojske bio je savršen bonus-argument za sve one koji su se i dalje mrgodili na reprezentativnu agendu. Taj Livaja je u najmanju ruku udvostručio brzinu otapanja ledenjaka i ponovne izgradnje mostova između one dvije imenice s gore spomenutog transparenta. I udvostručio broj onih koji su se vratili onome od čega su bili p(r)otjerani.
Kad u momčadi imate Modrića i Perišića kao glavne pogonske motore, onda jedostavno ne možete ne biti ozbiljni
Baš zbog toga je posebno čudno da jedan diplomatski nadaren i osviješten čovjek poput Dalića nije shvatio što je na sve kocki u situaciji kad nije potaknuo #obitelj da jasno i nedvosmisleno stane iza člana koji je u dresu reprezentacije doživio sramotu kakvu je doživio Livaja u dresu reprezentacije na treningu u Rijeci u lipnju. Prava #obitelj bi jasno i odrješito poručila kako je napad na jednoga napad na sve. A nije. Ni jasno ni odrješito.
Objašnjenje, međutim, koje je ponuđeno za nepozivanje Livaje za utakmicu u Rijeci jedan je od najtužnijih trenutaka u povijesti hrvatske nogometne reprezentacije. I presedan koji se nikad u njezinoj povijesti nije dogodio. Bilo bi lakše procesuirati, prihvatiti ili ne prihvatiti, da je Dalić rekao “imam dovoljno napadača, Livaja mi za ove utakmice ne treba”. Jer vodili su se u hrvatskom nogometu daleko ružniji i mučniji ratovi, događale su se na tribinama daleko ozbiljnije i kompliciranije stvari, pa se svejedno nikad nije otišlo toliko daleko da jedan *hrvatski nogometaš nije pozvan u *hrvatsku reprezentaciju zbog straha kako će ga se dočekati na stadionu u *Hrvatskoj na kojem će se igrati utakmica.
Sviđalo se to nekome ili ne, Marko Livaja nije samo ponajbolji igrač/strijelac HNL-a, nije samo nogometaš koji po svojim igračkim kvalitetama ovoj reprezentaciji pripada i treba. On je ovoj reprezentaciji, ovoj situaciji i ovom krhkom zatopljenju i povjerenju koje se nakon toliko godina opet počelo nazirati daleko važniji od jedne ili stotinu budala s tribina koje bi ga mogle vrijeđati dok nosi hrvatski nacionalni dres. Razumijem da ga u Rijeci ili drugdje ne vole, razumijem da mu zvižde i da ga vrijeđaju kad igraju protiv Hajduka. Ali ovo bi trebala biti reprezentacija. Ovo bi trebala biti #obitelj.
Stoga podvijanje repa u situaciji u kojoj je lako predvidljivo kako će ostavljanje Livaje na vjetrometini od strane onih koji bi mu trebali čuvati leđa protumačiti i procesuirati stotine tisuća navijača nije pravi način. Hoće li se slijedom toga sutra iz istog razloga Luku Modrića poštedjeti igranja u Splitu ili Domagoja Vidu u Zagrebu jer bi ih netko s tribina mogao vrijeđati?
Zar je moguće da netko ne shvaća koliko je ovaj presedan nanio štete svim onim mostovima? Znam da će mnogi reći da ih nije briga što misle i kako se osjećaju navijači Hajduka. Ali jebiga, oni su tu. I puno ih je, jako puno. I tvrdoglavi su. Neće nestati. Neće odustati. Jer Hrvatska je njihova koliko i vaša.
Naravno da je lakše (pre)šutjeti sranja i udarati taksativne hvalospjeve, posebno kad Hrvatska pomete suparnika kao što je pomela Latviju. Navikli smo na to. Dokle god pobjeđuješ, nema nikih problema. Ne talasaj. Ne propituj. Budi umiljato janje. Sad nije vrijeme. Inače si orjunaš. I mrzitelj. Daleko od toga da je Marko Livaja cvijeće. Ali nije ni smeće. Zar je previše očekivati da ga se tretira kao punopravnog člana #obitelji?
Naravno da Hrvatskoj ne treba Marko Livaja da pomete Latviju. Ne treba joj ni Luka Modrić za to. Hrvatska je službeno treća reprezentacija svijeta, a protiv Latvije je na najplastičniji mogućni način pokazala zašto je tako. Zato jer je kvalitetna, zato je zna biti ozbiljna, fokusirana i konkretna u utakmicama u kojima se to od nje očekuje. Takva je bila protiv Latvije, takva je od početka ovih kvalifikacija. I takva će biti do kraja kvalifikacija jer joj ovi suparnici jednostavno nisu dorasli. I jer je Hrvatska doista vrijedna samog svjetskog vrha u kojem se nalazi. Jer ima i klasu i stav kojim ga potvrđuje.
Što se Latvije tiče, besmisleno je analizirati utakmicu u kojoj je kvalitativna razlika na jednoj strani toliko dramatična. U takvoj situaciji sve ovisi o favoritu, o njegovoj ozbiljnosti, zainteresiranosti, aktivnosti. Kad u momčadi imate Modrića i Ivana Perišića kao glavne pogonske motore, onda jedostavno ne možete ne biti ozbiljni. Može vas ne ići, može vam ne ući, ali na koncu će ta vaša kvaliteta i klasa sigurno prevladati. Ta klasa će Hrvatsku odvesti i na 13. od 15 mogućih velikih natjecanja otkad postoji. Ta klasa će Hrvatsku postaviti i u ulogu jednog od favorita sljedećeg ljeta u Njemačkoj.
Latvija jest najlošija reprezentacija naše skupine, ali Hrvatska je dominirala i protiv dviju najboljih — Walesa i Turske. Za očekivati je da će dominirati i protiv Armenije, koja je rezultatima u dosadašnjem dijelu kvalifikacija, posebno trijumfom u Cardiffu i skoro pa trijumfom u Eskişehiru, pokazala da zaslužuje jednako ozbiljnu i fokusiranu Hrvatsku kakva se pojavila protiv Latvije.
Hrvatska nema prethodnih iskustava iz Erevana, bit će ovo prvo gostovanje na krajnjem jugoistoku Europe, ali lako je predvidjeti da će stadion Vazgen Sargsjan, kapaciteta oko 14.000 mjesta, u ponedjeljak gorjeti. Bod osvojen kod zakletih neprijatelja Turaka, uz pobjede protiv Walesa i Latvije, Armencima je dao krila i nadu da se možda konačno mogu po prvi put u svojoj samostalnoj povijesti plasirati na neko veliko natjecanje. Ne preko Hrvatske, ali zašto ne preko nimalo impresivnih Turaka i Velšana?
Ništa vam posebno neće značiti nabrajanje njihovih imena, osim eventualno novog Osijekova stopera Stjope Mkrtčjana kojeg smo tek počeli upoznavati. Ono što im je donijelo malo svježe krvi jest nekoliko naturaliziranih igrača poput srpskog vratara Ognjena Čančarevića, nigerijskog veznjaka Ugochukwua Iwua i dvojice ofenzivnih Kolumbijaca Wbeymara Angula i Jordyja Monroya. Usput su prekopali i cijelu kuglu zemaljsku u potrazi za armenskim genima pa su iz Švedske doveli braniča Andrea Calisira, iz Argentine veznjaka Lucasa Zelarajana i krilo Norberta Briasca, iz Njemačke napadača Granta-Leona Ranosa i još nekolicinu.
Većina momčadi koja će u ponedjeljak dočekati Hrvatsku u Erevanu sudjelovala je u jedinoj međusobnoj utakmici koju smo dosad odigrali, u lipnju 2021. u Velikoj Gorici na početku priprema za Europsko prvenstvo 2021. Hrvatska je bila bolja, ali samo jedan Perišićev gol anulirao je Angulo u završnici i utakmica je završena 1:1. Što posljedično znači da Hrvatska nikad u svojoj povijesti Armeniju nije pobijedila.
Pa eto, vrime je.
