Mediji su od toga požurili napraviti skandal, ali priča, međutim, nije bila to što su nasumične budale došle vrijeđati hrvatskog reprezentativca, nego se pokušalo iskonstruirati da je on pritom “izgubio živce” i “krenuo se obračunavati”, pokrenuvši tezu da Livaja svojim ponašanjem postaje “teret” reprezentaciji. Vidjevši da ni Hrvatski nogometni savez ni sam Dalić ne nalaze shodnim stati iza njega ni u komentaru incidenta, a ni medijske hajke koja je uslijedila, Livaja je prihvatio tezu o “teretu”, iznijevši je i u priopćenju koje je potpisao zajedno s Dalićem i u kojem je objasnio razloge za povlačenje iz reprezentacije.

Takav je razvoj događaja samo učvrstio Livajin status jedne od točaka podjela koje sežu mnogo dublje od nogometa samog. Za jedne je obožavani mučenik i gotovo svetac, a za druge omraženi izopćenik i provokator s poviješću bezobraznih incidenata. Osim toga — ili upravo zbog toga — on je HNS-u i strateški bitan kao jedini aktualni Hajdukov reprezentativac i ključ ‘pacifikacije’ kluba koji već godina u ‘Vatrenoj Obitelji’ djeluje kao prgavi autsajder. I zato je sve zanimalo hoće li prvom sljedećom prilikom biti vraćen u reprezentaciju. Ono, “Đura će da ti oprosti što te tukao”, što bi u Balkanskom špijunu rekao Ilija Čvorović, na kojeg izbornik katkad zna podsjetiti kad priča o unutrašnjim i vanjskim neprijateljima.

Dalić ovime nimalo uvijeno poručuje da Livaja doista jest “teret” Hrvatskoj i priznaje poraz pred licem mržnje. Jer i mržnja navija za Hrvatsku i za Dalića

Što bi možda i bio, da Hrvatska prvu svoju sljedeću utakmicu, onu protiv Latvije, ne igra upravo na Rujevici.

U ovom trenutku smatram bitnim napomenuti da bit ovog komentara nije u tome je li Livaja trebao biti pozvan ili ne. O tome se može, ako treba, pričati unutar nogometnih gabarita, kao i o tome je li izbornik trebao pozvati Josipa Mišića, Diona Drenu Belju, Darija Melnjaka ili nekog četvrtog. Moglo se pretpostaviti i to da će Dalić u svom beskrajnom populizmu i želji da posvuda bude prihvaćen i voljen umjesto svih njih pozvati donedavnu Rijekinu špicu Matiju Frigana, ali slučaj Marka Livaje odavno je izašao iz tih samo nogometnih, pa i tipično dalićevskih gabarita. Njega je iz reprezentacije izbacila mržnja, kao i nedostatak ‘obiteljske’ ljubavi, a patrijarh je već pokazao da nema ni hrabrosti ni volje suočiti se s tim. Jedini je pravi upitnik stajao kod objašnjenja zašto ga neće biti.

Za očekivati je bilo da će izbornik reći nešto tipa da je u dogovoru s igračem odlučio poštedjeti ga još ove akcije, iznijevši neko nemušto i neodređeno objašnjenje, ali tek dovoljno plauzibilno da se oko toga ne bi postavljalo previše pitanja. Imao je, uostalom, cijelo ljeto da se u suradnji sa svojim savjetnicima domisli nečemu takvom, pa makar to bilo i nešto što će nekorektno implicirati da igrač sam još nije spreman na povratak. Ljudi bi to popušili, pogotovo ako bi lojalni mediji bili spremni dati ruku, a bili bi; ljudi su kod nas u stanju popušiti svakakva sranja.

Međutim, izgleda da u HNS-u žive na nekom drugom planetu jer srljaju iz jedne PR katastrofe u drugu. Izbornik isprva nije ponudio nikakvo objašnjenje. A onda, kad ga jest ponudio, ono je samo dodatno pogoršalo stvari i razljutilo mnoge.

“Izbornik Zlatko Dalić namjeravao je na uobičajenoj konferenciji za medije na dan okupljanja objasniti zbog čega na popisu nema napadača Hajduka Marka Livaje”, kaže se u uvodu naknadno izdanog priopćenja. “No, uvažavajući veliki broj medijskih upita, Dalić je ovim putem pojasnio te razloge.” A ti razlozi su: “Smatrao sam da je i zbog reprezentacije i zbog Marka najmudrije poštedjeti ga u ovom akciji”, kazao je Dalić. “Poznato je kako smo uvjetno kažnjeni od strane Uefe te bi svaki potencijalni incident mogao rezultirati kaznom da protiv Turske igramo bez gledatelja te smatram da je s obzirom na sve te okolnosti ovo razumna odluka.”

Što Dalić poručuje ovakvim priopćenjem?

Najprije to da je odluka isključivo njegova, bez konzultacije s igračem — u nastavku izjave čak spominje da će “nakon rujanske akcije razgovarati s Markom o njegovom statusu, jer on ima svoje mjesto u reprezentaciji i želimo da se u njoj osjeća ugodno, kao i svaki reprezentativac” — čime skida bilo kakvu odgovornost s Livaje, koji je u lipnju samoinicijativno odlučio povući se s okupljanja. Time, htio to ili ne, još pojačava njegov ‘mučenički’ status.

Drugo, Dalić ovime nimalo uvijeno poručuje da Livaja doista jest “teret” Hrvatskoj, pa ga — u duhu nekadašnje općenarodne obrane i društvene samozaštite — izostavlja iz straha od potencijalnog incidenta, ma što pod tim mislio, a do kojeg bi valjda moglo doći samim njegovim prisustvom.

Treće, Dalić priznaje poraz pred licem mržnje — one koja pjeva “Umri, Livaja” i putem svojih kanala na društvenim mrežama poručuje “Gubo, odlazi” — umjesto da se s time uhvati u koštac. Jer i mržnja navija za Hrvatsku i za Dalića. On je ovim obrazloženjem svoje “razumne odluke” dao do znanja da je pred njom ustuknuo i dao joj ustupak.

Time je napravio i opasan presedan. Jer što ako se, kad Hrvatska bude igrala u Zagrebu, nađe nekoliko usijanih glava koje će, potaknuti idiotskim komentarima s društvenih mreža, vrijeđati Domagoja Vidu zato jer je “slavio” (a nije) gol kojim je Dinamo izbacio iz Lige prvaka? Što ako publika ozbiljnije uzme na zub kapetana Luku Modrića kad se bude igralo u Splitu — jer čini se da jedino u Splitu ima dovoljno onih koji smatraju da je krivokletstvo i pomaganje osuđenom kriminalcu malo veći problem od pjevanja uvredljivih navijačkih pjesmica? Dalić je svojim obrazloženjem takvim metodama indirektno dao legitimaciju.

Na kraju, savršeno je nebitno što mislite o igračkim i(li) ljudskim kvalitetama Marka Livaje. On je naprosto pop-kulturna činjenica, igrač koji u dobrom dijelu javnosti uživa ekstremnu popularnost i polubožanski status, a i u ostatku svakim svojim pojavljivanjem i spominjanjem plijeni ogromnu pozornost. Naravno da je bitno znati zašto ga je Dalić izostavio. No, još jednom, poanta nije ni u tome je li ‘trebao’ biti pozvan ili ne; Hrvatskoj on nije nužno potreban za Latviju i Armeniju, kao što ni Hrvatska njemu nije nužno potrebna u ovom stadiju karijere. Poanta je u tome da je Dalić ponovno propustio zaštititi Livaju od mržnje.

Umjesto toga, odlučio je zaštititi Hrvatsku od Livaje.