Ima dana kad doista nije lako biti LeBron James. Možeš biti jedini Superman današnje košarke, možeš zabiti 51 poen uz gotovo 60 posto šuta, možeš uz to dohvatiti osam skokova i podijeliti još osam asistencija, možeš nadmašiti sve suparnike i dovesti svoju momčad na prag pobjede u prvoj finalnoj utakmici. Ali ne možeš planirati da ćeš osim protivnika morati pobijediti i svoje suigrače.
Slika zbunjenog, a nije pretjerano reći i munjenog J.R.-a Smitha kako vrluda parketom s loptom u rukama četiri sekunde prije kraja najbolja je slika istinske vrijednosti LeBrona Jamesa. Kad takve tipove uspijete ne samo dovući do finala, nego ih staviti u situaciju da u njemu pobijede objektivno najbolju *momčad svijeta, tek onda možete shvatiti pravu magnitudu njegove veličine.
Najbolja momčad protiv najboljeg igrača. Četvrti put zaredom. Usprkos izgubljenom Smithu na parketu i njegovom hologramu Tyronnu Lueu na klupi, usprkos ranjenom Stephu Curryju, napaljenom Chrisu Paulu i svim ostalim šumovima na koje su Cleveland Cavaliers i Golden State Warriors nailazili u proteklih šest mjeseci. Ove sezone odigrano je 1.308 utakmica do prve utakmice finalne serije. Više od tri milijarde dolara klubovi su potrošili na igačke plaće. Tisuće trenera i igrača uložili su milijune radnih sati u treniranje, skautiranje, napredovanje. I opet je sve isto kao i lani. I preklani. I prekpreklani.
Cleveland na Istoku i Golden State na Zapadu već četvrtu godinu u nizu nemaju dostojnog izazivača. Ove su sezone Boston Celtics i Houston Rockets imali po dvije meč-lopte za finale. Oba konferencijska finala otišla su u sedmu utakmicu i u oba su Cavsi i Warriorsi bili gosti. A TD Garden i Toyota Center nisu nimalo bezazlene dvorane. U NBA uvjetima, naravno. U majstorici konferencijskog finala.
A opet, malo je bilo onih koji su čak i pri dvije meč-lopte u rukama bili spremni staviti značajan novac na soluciju da i četvrtu godinu zaredom nećemo gledati isto finale. Djelovalo je to otprilike kao da neki jako dobar tenisač ima dvije meč lopte protiv Rogera Federera. Teoretski — može se dogoditi svašta. U praksi – znaš da će Feđo izvući najbolji servis, najbolji volej, najbolji lob i najbolju dijagonalu kad bude najpotrebnije. I da će mu na koncu Mirka opet pobjednički mahnuti s tribine i postrojiti djecu prema izlazu.
Franšize su krcate novcem koji moraju potrošiti. A većina njih ga nema na što pametno potrošiti
Upravo se to i dogodilo. Federerovskim stilom Cleveland je utišao TD Garden, Golden State ugasio Toyota Center, odjurili u novo međusobno finale i ostavili iza sebe neka pitanja kojima će se Vijeće mudraca NBA lige svakako morati pozabaviti. Ono najkritičnije među njima — klizi li NBA liga prema onome protiv čega se već desetljećima tako žustro i ustrajno bori.
Prema *izvjesnosti.
Već više od sedam desetljeća NBA liga se ponosi činjenicom da svake večeri svatko može dobiti svakoga. I ljubomorno čuva te postulate tražeći nova i svježa rješenja koja će kompetitivnost održati na visokoj razini. Zadnjih sezona, međutim, trendovi su se počeli opasno klimati. A ključni razlog je jasan.
Novac. Užasno puno novca.
Salary Cap dugo je bio jedno od najjačih oružja u osiguravanju kompetitivnosti i onemogućavanju gomilanja kvalitete na jednom mjestu. Za postati NBA prvak niste mogli pokupovati sve što valja i prošetati se ligom kao što to možete u većini europskih liga. Mogli ste imati jednu, ako ste s(p)retni i domišljati možda maksimalno dvije superzvijezde i oko njih slagati mozaik uredskim vještinama koje nisu ništa manje važne od onih terenskih.
Međutim, milijarde koje se iz godine u godinu slijevaju u NBA trezore u samo nekoliko sezona praktično su udvostručile visinu Salary Capa, a s time otvorile i Pandorinu kutiju koja je tek počela otkrivati sve potencijalne probleme koji su iz nje izašli. Probleme o kojima se sve više i sve glasnije govori.
Bujanje Salary Capa omogućilo je ono što je dosad bilo nemoguće. Slaganje ‘supermomčadi’ koje dominiraju i kvalitetom i širinom i koje više zapravo ne igraju istu ligu koju igra većina preostalih u ligi. Dojam je da razlike između kvalitativnih razreda unutar NBA lige nikad nisu bile oštrije, a broj momčadi koji realno mogu pretendirati na titulu nikad manji.
Načelno, ne predstavlja neki problem činjenica da su dvije momčadi već četiri godine toliko dominantne u svojim konferencijama. Znalo se to događati i ranije, posebno u vrijeme dominacije Celticsa i Lakersa. Nitko Clevelandu i Golden Stateu ništa nije poklonio. Cavsi i Warriorsi zapravo se i ne uklapaju potpuno u priču o ‘supermomčadima’, jer su i jedni i drugi sagrađeni na drugačiji način.
Warriorsi su se izgradili putem drafta i postali sila i prije nego što im se prištekao “sin pravog MVP-a”, a jedino što u Cavsima može imati prefiks “super” je LeBron James. U pravu je i Klay Thompson kad kaže “ostatak lige mora postati bolji”. Zašto bi se Cavsi i Warriorsi ikome trebali opravdavati? Zar bi itko propustio prigodu pojačati se Kevinom Durantom ako to može?
Puno veći problem leži u činjenici da je bujanje Salary Capa i ogromnih ugovora poremetilo sustav vrijednosti kojemu će trebati godine da se ponovno posloži. Ako se uopće više ikad posloži. Jer franšize su krcate novcem koji moraju potrošiti. A većina njih ga nema na što pametno potrošiti. Pa su cijene igračkih ugovora potpuno izgubile ikakve razumne kriterije.
Lojalnost znači sve manje, strpljenje i postupno građenje momčadi još i manje. Danas se već nagađa gdje će kroz koju sezonu Anthony Davis, s kim će se i gdje udružiti Damian Lillard, tko će sve doći u Lakerse i koliko strpljenja treba imati Karl-Anthony Towns s Minnesotom. O ‘prirodnoj’ izgradnji momčadi i višegodišnjem procesu kojeg su prošli Boston Celtics ili Philadelphia 76’ers sve se manje priča.
Nije ovdje riječ o patetici i praznim pričama o nekakvoj izdaji navijača. Ovdje je riječ o načelima na kojima je desetljećima počivala kompetitivnost koja je NBA ligu pretvorila u vjerojatno najpopularniju sportsku ligu na svijetu. Bez te kompetitivnosti urušit će se i mnogi drugi stupovi koji nose sve te bogate NBA trezore pune novca.
Jer ne stvara lijepu sliku činjenica da su dvije najdominantnije momčadi u zadnje tri godine regularni dio ove sezone iskoristili za zagrijavanje bez ikakve brige oko toga koji će završiti. Cleveland je na Istoku završio četvrti, tijekom sezone napravio potpuni rebuilding i svejedno je gotovo rutinski došao do finala. Golden State je bio drugi, veliki dio sezone igrao bez svog prvog igrača (oprosti, KD, ipak si Robin) i opet je bez puno muke osvojio Zapad.
Činjenica je da nikad u povijesti jedna momčad nije promijenila gotovo čitav roster tijekom sezone i svejedno došla do finala. To u NBA ligi jednostavno nije bilo moguće. Koliko god velik bio LeBron James, a velik je do te mjere da je jedini koji može stati u istu rečenicu s Michaelom Jordanom, činjenica da jedan igrač sam na svojim leđima može odvesti momčad u finale praktično bez trenera i bez nekih velikih suigrača puno govori o LeBronu, ali još više o ligi.
Ako 1.230 utakmica regularne sezone postane bezvrijedno, jer će ionako tek tri ili četiri supermomčadi u playoffu razigravati za titulu dok će 26 preostalih biti u nekoj zatvorenoj petlji konstatnog rebuildinga, logično je očekivati da će kroz neko vrijeme erodirati zanimanje gledatelja, a posljedično s time i sponzora i TV prava.
NBA mašinerija izgradila je carstvo u kojem se svi uključeni kupaju u novcu. Ironično je da su baš te nepregledne gomile novca počele stvarati probleme koji bi ga mogli skupo koštati.
