Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Prijeti li NBA ligi izvjesnost?

Bujanje Salary Capa ugrožava kompetitivnost

Ima dana kad doista nije lako biti LeBron James. Možeš biti jedini Superman današnje košarke, možeš zabiti 51 poen uz gotovo 60 posto šuta, možeš uz to dohvatiti osam skokova i podijeliti još osam asistencija, možeš nadmašiti sve suparnike i dovesti svoju momčad na prag pobjede u prvoj finalnoj utakmici. Ali ne možeš planirati da ćeš osim protivnika morati pobijediti i svoje suigrače.

Slika zbunjenog, a nije pretjerano reći i munjenog J.R.-a Smitha kako vrluda parketom s loptom u rukama četiri sekunde prije kraja najbolja je slika istinske vrijednosti LeBrona Jamesa. Kad takve tipove uspijete ne samo dovući do finala, nego ih staviti u situaciju da u njemu pobijede objektivno najbolju *momčad svijeta, tek onda možete shvatiti pravu magnitudu njegove veličine.

Najbolja momčad protiv najboljeg igrača. Četvrti put zaredom. Usprkos izgubljenom Smithu na parketu i njegovom hologramu Tyronnu Lueu na klupi, usprkos ranjenom Stephu Curryju, napaljenom Chrisu Paulu i svim ostalim šumovima na koje su Cleveland Cavaliers i Golden State Warriors nailazili u proteklih šest mjeseci. Ove sezone odigrano je 1.308 utakmica do prve utakmice finalne serije. Više od tri milijarde dolara klubovi su potrošili na igačke plaće. Tisuće trenera i igrača uložili su milijune radnih sati u treniranje, skautiranje, napredovanje. I opet je sve isto kao i lani. I preklani. I prekpreklani.

Cleveland na Istoku i Golden State na Zapadu već četvrtu godinu u nizu nemaju dostojnog izazivača. Ove su sezone Boston Celtics i Houston Rockets imali po dvije meč-lopte za finale. Oba konferencijska finala otišla su u sedmu utakmicu i u oba su Cavsi i Warriorsi bili gosti. A TD Garden i Toyota Center nisu nimalo bezazlene dvorane. U NBA uvjetima, naravno. U majstorici konferencijskog finala.

A opet, malo je bilo onih koji su čak i pri dvije meč-lopte u rukama bili spremni staviti značajan novac na soluciju da i četvrtu godinu zaredom nećemo gledati isto finale. Djelovalo je to otprilike kao da neki jako dobar tenisač ima dvije meč lopte protiv Rogera Federera. Teoretski — može se dogoditi svašta. U praksi – znaš da će Feđo izvući najbolji servis, najbolji volej, najbolji lob i najbolju dijagonalu kad bude najpotrebnije. I da će mu na koncu Mirka opet pobjednički mahnuti s tribine i postrojiti djecu prema izlazu.

Franšize su krcate novcem koji moraju potrošiti. A većina njih ga nema na što pametno potrošiti

Upravo se to i dogodilo. Federerovskim stilom Cleveland je utišao TD Garden, Golden State ugasio Toyota Center, odjurili u novo međusobno finale i ostavili iza sebe neka pitanja kojima će se Vijeće mudraca NBA lige svakako morati pozabaviti. Ono najkritičnije među njima — klizi li NBA liga prema onome protiv čega se već desetljećima tako žustro i ustrajno bori.

Prema *izvjesnosti.

Već više od sedam desetljeća NBA liga se ponosi činjenicom da svake večeri svatko može dobiti svakoga. I ljubomorno čuva te postulate tražeći nova i svježa rješenja koja će kompetitivnost održati na visokoj razini. Zadnjih sezona, međutim, trendovi su se počeli opasno klimati. A ključni razlog je jasan.

Novac. Užasno puno novca.

Salary Cap dugo je bio jedno od najjačih oružja u osiguravanju kompetitivnosti i onemogućavanju gomilanja kvalitete na jednom mjestu. Za postati NBA prvak niste mogli pokupovati sve što valja i prošetati se ligom kao što to možete u većini europskih liga. Mogli ste imati jednu, ako ste s(p)retni i domišljati možda maksimalno dvije superzvijezde i oko njih slagati mozaik uredskim vještinama koje nisu ništa manje važne od onih terenskih.

Međutim, milijarde koje se iz godine u godinu slijevaju u NBA trezore u samo nekoliko sezona praktično su udvostručile visinu Salary Capa, a s time otvorile i Pandorinu kutiju koja je tek počela otkrivati sve potencijalne probleme koji su iz nje izašli. Probleme o kojima se sve više i sve glasnije govori.

Bujanje Salary Capa omogućilo je ono što je dosad bilo nemoguće. Slaganje ‘supermomčadi’ koje dominiraju i kvalitetom i širinom i koje više zapravo ne igraju istu ligu koju igra većina preostalih u ligi. Dojam je da razlike između kvalitativnih razreda unutar NBA lige nikad nisu bile oštrije, a broj momčadi koji realno mogu pretendirati na titulu nikad manji.

Načelno, ne predstavlja neki problem činjenica da su dvije momčadi već četiri godine toliko dominantne u svojim konferencijama. Znalo se to događati i ranije, posebno u vrijeme dominacije Celticsa i Lakersa. Nitko Clevelandu i Golden Stateu ništa nije poklonio. Cavsi i Warriorsi zapravo se i ne uklapaju potpuno u priču o ‘supermomčadima’, jer su i jedni i drugi sagrađeni na drugačiji način.

Warriorsi su se izgradili putem drafta i postali sila i prije nego što im se prištekao “sin pravog MVP-a”, a jedino što u Cavsima može imati prefiks “super” je LeBron James. U pravu je i Klay Thompson kad kaže “ostatak lige mora postati bolji”. Zašto bi se Cavsi i Warriorsi ikome trebali opravdavati? Zar bi itko propustio prigodu pojačati se Kevinom Durantom ako to može?

Puno veći problem leži u činjenici da je bujanje Salary Capa i ogromnih ugovora poremetilo sustav vrijednosti kojemu će trebati godine da se ponovno posloži. Ako se uopće više ikad posloži. Jer franšize su krcate novcem koji moraju potrošiti. A većina njih ga nema na što pametno potrošiti. Pa su cijene igračkih ugovora potpuno izgubile ikakve razumne kriterije.

Lojalnost znači sve manje, strpljenje i postupno građenje momčadi još i manje. Danas se već nagađa gdje će kroz koju sezonu Anthony Davis, s kim će se i gdje udružiti Damian Lillard, tko će sve doći u Lakerse i koliko strpljenja treba imati Karl-Anthony Towns s Minnesotom. O ‘prirodnoj’ izgradnji momčadi i višegodišnjem procesu kojeg su prošli Boston Celtics ili Philadelphia 76’ers sve se manje priča.

Nije ovdje riječ o patetici i praznim pričama o nekakvoj izdaji navijača. Ovdje je riječ o načelima na kojima je desetljećima počivala kompetitivnost koja je NBA ligu pretvorila u vjerojatno najpopularniju sportsku ligu na svijetu. Bez te kompetitivnosti urušit će se i mnogi drugi stupovi koji nose sve te bogate NBA trezore pune novca.

Jer ne stvara lijepu sliku činjenica da su dvije najdominantnije momčadi u zadnje tri godine regularni dio ove sezone iskoristili za zagrijavanje bez ikakve brige oko toga koji će završiti. Cleveland je na Istoku završio četvrti, tijekom sezone napravio potpuni rebuilding i svejedno je gotovo rutinski došao do finala. Golden State je bio drugi, veliki dio sezone igrao bez svog prvog igrača (oprosti, KD, ipak si Robin) i opet je bez puno muke osvojio Zapad.

Činjenica je da nikad u povijesti jedna momčad nije promijenila gotovo čitav roster tijekom sezone i svejedno došla do finala. To u NBA ligi jednostavno nije bilo moguće. Koliko god velik bio LeBron James, a velik je do te mjere da je jedini koji može stati u istu rečenicu s Michaelom Jordanom, činjenica da jedan igrač sam na svojim leđima može odvesti momčad u finale praktično bez trenera i bez nekih velikih suigrača puno govori o LeBronu, ali još više o ligi.

Ako 1.230 utakmica regularne sezone postane bezvrijedno, jer će ionako tek tri ili četiri supermomčadi u playoffu razigravati za titulu dok će 26 preostalih biti u nekoj zatvorenoj petlji konstatnog rebuildinga, logično je očekivati da će kroz neko vrijeme erodirati zanimanje gledatelja, a posljedično s time i sponzora i TV prava.

NBA mašinerija izgradila je carstvo u kojem se svi uključeni kupaju u novcu. Ironično je da su baš te nepregledne gomile novca počele stvarati probleme koji bi ga mogli skupo koštati.