Rukometni siječanj. Postala je to već tradicija kojom se nacija rukometnih analfabeta jednim potezom čarobnog štapića pretvara u strastvene znalce i ljubitelje. A onda, nakon što Hrvatska ispadne, strogo i nepravedno, jednako kako oko Sveta tri kralja izbace Božićnu jelku, i taj rukomet izbace iz svojih domova. Do sljedeće godine u isto vrijeme. Opet iznova.
Iako nam se čini da ta tradicija rukometnog siječnja traje oduvijek, zapravo je vrlo lako odrediti njezine korijene i početke. Ima od toga ravno dva desetljeća kad se na svjetskom rukometnom nebu pojavila posve neočekivana zvijezda repatica koja nas je natjerala da je svakog idućeg siječnja iščekujemo i njoj se radujemo. Bila je to jedna od najspektakularnijih priča u povijesti hrvatskog sporta. Ako je ikad neka priča bila preslika floskule “od blata do zvijezda”, onda je to ova.
Taman u to vrijeme hrvatski je rukomet tresnuo na samo dno. Ne samo rezultatsko, nego i moralno. Zlatna olimpijska generacija iz Atlante 1996. sišla je sa scene, a neka nova rukometna djeca iz prvih su redova gledala kako mašinerija radi pod kontrolom jednog kluba i jednog čovjeka. Gušeći sve što mu se nastojalo suprostaviti bilo na terenu, bilo u sustavu.
Dok je hrvatski rukomet tražio generaciju koja će naslijediti Patrika Ćavara, Zlatana Saračevića i društvo, u državnom prvenstvu su brutalno i bezobzirno gaženi i gašeni svi koji su se usudili približiti nedodirljivom RK Zagrebu. Zamet, Medveščak, Zadar, Split, a najgrublje i najbrutalnije — Metković. Grad i klub koji je nekoć davao najveći broj hrvatskih rukometnih velikana.
Bio je to trijumf koji je definirao identitet hrvatskog rukometa u naredna dva desetljeća. Identitet koji postaje tek priča iz davnine
Hrvatski je rukomet na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće bio duboko posvađan i podijeljen između Zagreba i svih ostalih debelom crtom koju se nije smjelo prelaziti. Reflektiralo se to, naravno, i na reprezentaciju.
Nakon kiksa na domaćem terenu, na Europskom prvenstvu u Zagrebu 2000. kad nije osiguran plasman na Olimpijske igre u Sydneyu, osuli su se i zadnji ostaci zlatne generacije iz Atlante, a na scenu su stidljivo počeli ulaziti neki novi klinci. Ivano Balić, Petar Metličić, Davor Dominiković, Mirza Džomba, Renato Sulić, Igor Vori, Nikša Kaleb, Tonči Valčić, Denis Špoljarić. Talenta nije nedostajalo, ali nedostajalo je drugih bitnih sastojaka.
Prvi ih je pokušao okupiti i posložiti Josip Milković za Europsko prvenstvo 2002., koje se igralo na istom mjestu gdje se ove godine igra Svjetsko. Švedski Jönköping i Husqvarna Arena. Grupa je bila brutalna; Srbija i Crna Gora, Njemačka i Francuska. A i završilo je brutalno. Tri poraza u tri dana, brzopotezno pakiranje kofera za povratak kući s titulom najgore reprezentacije Europskog prvenstva. I službeno ‘osvojenim’ zadnjim 16. mjestom.
No, čak ni to nije bilo najgore. Još ružnije je djelovala atmosfera kaosa, nesloge, nediscipline, nepoštovanja i nereda koja se samo preslikala s klupske na reprezentativnu scenu. A uz svađe i predbacivanja i među igračima i prema izborniku, skoro je izbio i fizički sukob između Božidara Jovića i Tihomira Baltića.
Poniženu i podijeljenu reprezentaciju nakon Jönköpinga je preuzeo malo poznati i malo cijenjeni Lino Červar. U situaciji kad su mnogi ugledni(ji) treneri okretali glavu i od *takvog Saveza i od *takve generacije, Červar zapravo nije imao što izgubiti, jer je sve već bilo izgubljeno. Okupio je sličnu momčad kao i Milković, pridodao joj Kaleba, Lackovića, Špoljarića, Šprema i poveo je na Svjetsko prvenstvo u Portugal tiho i bez ikakvih deklariranih ambicija osim eventualnog povratka barem ponekog zrna izgubljenog ugleda.
No, kako je krenulo, činilo se da će čak i to biti nemoguća misija. Protiv slabašne Argentine, čiji je najpoznatiji *rukometaš dotad bio Diego Maradona, 13 minuta prije kraja Hrvatska je imala +6. A onda upala u crnu rupu koja je rezultirala najvećom senzacijom natjecanja i prvom argentinskom pobjedom protiv europske reprezentacije u povijesti Svjetskih prvenstava.
Vrtjeli smo glavom gledajući kako se Argentinci raširenih očiju i sami pitaju je li to stvarno dogodilo, a braća Martin i Gonzalo Viscovich, čiji je djed 75 godina ranije otplovio iz Pule u Argentinu, bili su jedini Hrvati u Funchalu koji su te večeri slavili.
Već sutradan je s druge strane bio jednako (ne)zahvalan suparnik, Saudijska Arabija. I opet se nastavilo. Užasno prvo poluvrijeme za užasnih 8:10 na semaforu i dojmom da hrvatska rukometna reprezentacija igra kao da ima zavezanu željeznu kuglu oko noge.
A onda se dogodilo *nešto što je preokrenulo i hrvatsku i svjetsku rukometnu povijest.
Tijekom poluvremena kao da je netko pucnuo prstima pred očima hrvatskih rukometaša i probudio ih iz neke duboke hipnotičke letargije. U drugom dijelu pojavio se Lacković, pratio ga je Metličić, pa Kaleb, pa Balić, kao da su se jedan po jedan budili i svi ostali. Stisnuli su obranu, ubrzali napad, očvrsnuli duele, izbombardirali saudijsku mrežu i konačno maknuli s leđa pritisak koji ih je gušio. Uzeli su prvu pobjedu i očistili glave uoči dva najteža ispita koji su bili pred njima. Olimpijski pobjednik Rusija i svjetski prvak Francuska.
Nakon dana odmora kao da se u istoj dvorani u Funchalu pojavila neka potpuno druga i drugačija Hrvatska. Samouvjerena, čvrsta, agresivna, rastrčana, borbena. Dobila je najprije rat protiv Rusije, a potom i protiv Francuske. Rat tijela, ali još više rat živaca.
Tu i tada počelo je hrvatsko-francusko rukometno rivalstvo koje je obilježilo naredno desetljeće svjetskog rukometa. Rivalstvo u kojem su Francuzi u konačnici odnijeli puno više, ali ne te večeri na Madeiri. Vratari Vlado Šola i Valter Matošević bili su sjajni, Balić i Metličić maestralni na obje strane parketa, ali bio je to drugi uzastopni veliki trijumf — momčadi. I Rusi i Francuzi pali su pred momčadskim strojem za koji nitko dotad nije znao da uopće postoji. Hrvatska se, od boksača milimetar udaljenog od nokdauna, tijekom meča transformirala u borca kojeg ni stotinu udaraca više ne može oboriti.
Da je to tek početak nekih novih ratova s Francuzima pokazala je i konferencija za medije nakon utakmice. Brojni francuski mediji koji su došli u Portugal ispratiti kako Jackson Richardson, Daniel Narcisse, Didier Dinart i društvo rutinski uzimaju novo svjetsko zlato, tražili su od Červara da pressicu održi na engleskom jeziku, jer nije bilo hrvatsko-francuskog prevoditelja.
Lukavi Lino je odbio rekavši kako će govoriti svojim jezikom jer je svojim jezikom govorio i njegov kolega Claude Onesta. Francuzi su se ‘žicnuli’, neki su uvrijeđeno napustili presicu i bockali hrvatsku reprezentaciju otrovnim strelicama pišući kako se takva senzacija više neće ponoviti. Tko je mogao znati da je to tek početak dugogodišnjeg nadmudrivanja i psiholoških igara između dviju reprezentacija koje su obilježile početak 21. stoljeća na svjetskoj rukometnoj sceni.
U zadnjoj utakmici u skupini Hrvatsku je čekala Mađarska, a pobjedu je donio Metličićev gol u zadnjem napadu. Hrvatska je s četiri pobjede u nizu osigurala plasman u drugi krug.
Zabrinjavajuće je izgledala činjenica da je Hrvatska odigrala četiri uzastopne utakmice debelo preko maksimalnog broja okretaja i glavno pitanje je bilo: koliko će još moći (iz)držati taj suludi ritam? Jer u drugom krugu su čekali Egipat i Danska, a samo je prvo mjesto donosilo polufinale.
No, dogodilo se ono što se najmanje očekivalo. Balić i društvo otpustili su sve kočnice i praktično pregazili i Egipat i Dansku. Protiv Danaca je u jednom trenutku bilo i 10 razlike, Metličić je utrpao 10, Lacković 7, Goluža 5, a Šola je obranio nevjerojatnih 20 lopti. Bila je to hrvatska rukometna rapsodija vrijedna polufinala Svjetskog prvenstva.
A u njemu su čekali novi ‘teškaši’ — Španjolci. I vjerojatno najznamenitija utakmica te generacije, možda i hrvatskog rukometa uopće. Utakmica koja ju je oblikovala i definirala.
Španjolci su na početku drugog poluvremena imali šest razlike i činilo se da će taj zid ipak biti previsok. No, promjena obrane donijela je i promjenu rezultata, pa je Hrvatska u zadnju minutu ušla s prednošću 26:24. Međutim, dvije sekunde prije kraja Španjolci zabijaju direktno iz deveterca za 26:26 i produžetke.
Ne jedne, nego dvoje produžetaka. Igralo se još 20 dodatnih minuta i činilo se da ta bitka nikad neće završiti. Da će se prije i jedni i drugi srušiti od iscrpljenosti nego odustati. Hrvatska je, međutim, ipak imala i jaču glavu i jača tijela. Pobijedila je 39:37 u jednoj od najdramatičnijih utakmica u povijesti rukometa. Slavko Goluža odigrao je utakmicu života, ali zapravo su svi bili baš čudesni. Bila je to bitka do posljednjeg atoma u kojoj je Hrvatska jednostavno odbijala izgubiti.
Gledajući tu utakmicu i tih 80 minuta čiste igre bilo je apsolutno nestvarno da su samo 10 dana ranije tu i takvu Hrvatsku u konopcima držale Argentina i Saudijska Arabija.
Finale je bilo udaljeno jedva 24 sata, ali nakon epskog trijumfa nad Španjolcima nitko više nije ni sumnjao da u spremnicima hrvatske rukometne reprezentacije ima dovoljno goriva i za Nijemce, koji su u finalu bili bez ozlijeđenih Stefana Kretzschmara i Volkera Zerbea. Ma nije bilo šanse da Hrvatskoj itko uzme to zlato nakon svega što je prošla.
Igralo se kao u transu, jurilo se po terenu svih 60 minuta na obje strane, kao da iscrpljujuća polufinala nisu ni postojala. Hrvatska je držala i sačuvala prednost od početka do kraja i s konačnih 34:31 stavila točku na “i” nestvarnog pohoda koji bi teško osmislili i najmaštovitiji holivudski scenaristi. Pohoda u kojem je pala od skromne Argentine, a potom srušila sve tada najjače svjetske rukometne sile: Rusiju, Francusku, Dansku, Španjolsku i Njemačku.
Bilo je to zasigurno najmanje očekivano i najsenzacionalnije svjetsko zlato u povijesti hrvatskog momčadskog sporta. U samo godinu dana gotovo ista je momčad prošla put od najgorega na Europskom prvenstvu do najboljega na Svjetskom.
A najbolje je bilo što je to bio tek početak jedne sjajne generacije koja nam je uljepšala još mnoge siječnje. Generacije koja je redefinirala odnose u svjetskom rukometu i Hrvatsku podigla na razinu megasile koja je znala igrati i maštovit i atraktivan i sjajan rukomet. Generacije koja je Červarovu Hrvatsku upisala u povijesne knjige ovog sporta, a Ivana Balića kao jednog od najvećih ikad. Svi su znali da je taj naoko flegmatični i fjakasti Splićo dobar, ali nitko dotad nije bio svjestan koliko.
Bio je to trijumf koji je definirao identitet hrvatskog reprezentativnog rukometa u naredna dva desetljeća. Identitet koji, nažalost, polako ali sigurno postaje tek priča iz davnine. A ‘rukometni siječanj’ u Hrvatskoj sve više nalikuje na obični, postblagdanski i depresivni — siječanj.
