Na koncu će se kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Kataru iz hrvatske perspektive uglavnom pamtiti po tom Fjodoru Kudrjašovu. Srećom, nećemo ga spremiti u istu ladicu u kojoj su Lilian Thuram ili Semih Şentürk, ali mogao bi, recimo, u onu gdje sa slično očajničkim izrazom lica već odavno čuči ‘krtičnjak’ Paul Robinson.
Iako je to poprilično nepošteno. I prema hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, koja je prilično uvjerljivo odradila najzahtjevniju kvalifikacijsku jesen u svojoj povijesti, ali i prema nes(p)retnom Rusu kojeg nitko neće pitati kakvi su bili uvjeti koji su definirali tu njegovu reakcijsku milisekundu.
Ali to je taj nogomet, po tko zna koji put u svoj svojoj surovosti i uzbudljivosti i mikronima koji odjeljuju pukovnika od pokojnika. Tek desetak minuta i jedna klizava bekovska intervencija dijelile su Valerija Karpina od kraljevske, a Zlatka Dalića od od prosjačke titule. A završili su obratno.
Bilo je simpatično gledati koliko se proslavljeni ruski nogometaš i još uvijek neproslavljeni izbornik na pressici nakon splitske utakmice bori sa samokontrolom smišljajući odgovore na čudnovata i neugodna pitanja nekih mlađahnih ruskih kolega i kolegica kojima nije bilo jasno ‘gdje je Rusija pogriješila’. Zamišljam što bi tek dočekalo Dalića. Ovako je samo navukao slavljeničku majicu i guštao. Dopustivši si pritom strogo ali pravedno pecnuti one iste mlađahne ruske kolege i kolegice s ‘imali smo malo sreće danas, ali vi ste je imali tijekom čitavih kvalifikacija’.
Lijepo je znati da će Hrvatska svoj ožujak umjesto u kvalifikacijskoj muci provesti s koktelom u ruci. Koktelom na bazi votke
U svakom slučaju, Ruse čeka teška ruska zima priprema za kraj ožujka i mučni finiš kvalifikacija. A Hrvatsku vjerojatno nekakva izletnička turneja Bliskim istokom, koja će smisao imati u novoj dobroj zaradi HNS-a ili eventualno friziranju koeficijenta za bolji ‘šešir’. Jer više od pola godine prije Katara sve drugo će biti besmisleno. Niti će se u ožujku stvarati igra, niti lista onih koji će igrati. Nije ni bitno, za to ima vremena. Bolje ožujak završiti turistički nego s čirom na želucu.
A kao što ćemo mi ove kvalifikacije pamtiti po Kudrjašovu, tako bi ih Portugalci mogli pamtiti po Aleksandru Mitroviću. Ili ako baš hoćete — po Dannyju Makkelieju. Ispričao se nizozemski sudac za čisti nepriznati gol Cristianu Ronaldu u Beogradu, ali Portugalce je, ispalo je, baš taj nepriznati gol s početka kvalifikacija gurnuo u ožujsku dramu.
Valjda su bili uvjereni da će se Srbi, po običaju, sami od sebe raspasti kad su im nakon samo stotinjak sekunda lisabonske utakmice zabili u utakmici u kojoj im je bio dovoljan i bod. A Srbi su iznenadili i njih i sebe. Za hrabar gard i odličnu utakmicu nagrađeni su pobjedničkim golom i svojim drugim samostalnim plasmanom na Svjetsko prvenstvo. Zanimljivo, na Europsko nisu nikad otišli, barem ne bez nečije pomoći. Zadnji su im asistirali Crnogorci one 2000. godine, kad su nas zajedničkim snagama ostavili bez jedinog Eura od naše samostalnosti.
I ova srpska generacija izgleda zanimljivo, posebno u napadačkom dijelu. Od Dušana Tadića i Luke Jovića, preko Filipa Kostića i Sergeja Milinkovića-Savića, do Mitrovića i Dušana Vlahovića. Ima tu i kvalitete i klase, ali taj dio kod Srba ionako nikad nije bio upitan. Neke druge stvari su škripile, a sad ih je očito Dragan Stojković podmazao.
Razočarano, gotovo bolno lice Cristiana Ronalda nakon saznanja da će u ožujku opet morati na lice crtati ratničke boje, lako je objasniti. Nigdje nije rečeno, ali s obzirom da bi Katar dočekao bliže 38. nego 37. rođendanu, lako je pretpostaviti da bi mu to vjerojatno bio zadnji veliki reprezentativni turnir. Bez obzira što on vjerovao i ponašao se kao da će bez problema igrati do svoje pedesete.
Stoga je plasman na 10. veliko natjedanje u Katar osnovni preduvjet za jedan od rijetkih rekorda kojeg Ronaldo još uvijek nije skinuo. A želi. Postati prvi nogometaš s 200 utakmica za reprezentaciju. Trenutno je na 184, a ispred njega su izvjesni Kuvajćanin Bader Al-Mutawa sa 188 i jednako izvjesni Malezijac Soh Chin Ann s rekordnih 195. S prijateljskim utakmicama, Ligom nacija i Svjetskim prvenstvom, letvica od 200 nastupa je apsolutno dohvatljiva. Makar je teško vjerovati da je Ronaldo neće ganjati i ako kojim slučajem kiksaju u ožujku. Poslužilo bi mu to kao idealna motivacija za još dvije-tri godine drila.
U idućih tjedan dana ili do eventualne UEFA-ine objave dodatnih restrikcija u ždrijebu, nogometna javnost zabavljat će se mogućnošću da se dva posljednja europska prvaka, Portugal i Italija, sučele u finalnoj utakmici dodatnih kvalifikacija za Katar. Zasad je mogućnost otvorena ako obje reprezentacije prođu svoje polufinalne suparnike, ali vidjet ćemo što će reći kuglice.
Italija je tako u nevjerojatnoj prilici da propusti dva Svjetska prvenstva između kojih je postala — europski prvak. Pa bi ove kvalifikacije vječno pamtila po Jorginhu. Čovjek koji je u ovoj godini uzeo i klupski i reprezentativni europski naslov promašio je penal u obje kvalifikacijske utakmice protiv Švicaraca. Što je Italiju bacilo u dodatne kvalifikacije, a njemu zacijelo umanjilo akcije u utrci za Zlatnu loptu.
Na vrata te utrke kroz koju sezonu bi trebao zakucati i Erling Haaland, ali teško da će mu se vrata otvoriti ako neke velike klupske uspjehe ne budu pratili i reprezentativni. A norveška reprezentacija na velikom turniru zadnji je put bila još u prošlom stoljeću. Više od 20 godina čekaju, čekat će i još neko vrijeme jer ih neće biti ni u Kataru.
Do idućeg Eura 2024. dortmundski stroj za golove bit će 24-godišnjak, ima oko njega i materijala i potencijala u Martinu Ødegaardu, Mohamedu Elyounoussiju, Alexanderu Sorlothu i još nekima, ali loš nositeljski status u kvalifikacijama znači da će Norveška morati skidati neke velike skalpove ako želi izložiti Haalanda na najvećoj reprezentativnoj sceni.
Imali su Norvežani teoretsku šansu za senzaciju u zadnjem kolu, trebali su ‘samo’ pobijediti u Nizozemskoj bez ozlijeđenog najboljeg strijelca i igrača. Držali su Nizozemce nervoznima punih 85 minuta, ali ipak će Virgil van Dijk konačno po prvi put povesti svoju reprezentaciju na neko veliko natjecanje. Ako ostane zdrav, što želimo i njemu i njegovima.
Koliko su dodatne kvalifikacije ovog puta gadne najbolje neka pokaže podatak da će od 12 reprezentacija samo njih tri čekirati posljednje europske karte za Katar. Najveću svinjariju u zadnjem kolu sebi je priredila Poljska, domaćim porazom od Mađara u ‘mrtvoj’ utakmici što se plasmana tiče. Ali taj je poraz Poljake koštao uloge nositelja, a složit ćete se da nije baš ista stvar u polufinalu dodatnih kvalifikacija dočekati Austriju ili gostovati u Italiji.
U dodatne kvalifikacije će i Makedonci koje će u polufinalu vjerojatno priželjkivati svi nositelji, što ne znači da će ih se lako riješiti. Makedonci su u jednoj utakmici već zveknuli Nijemce u Duisburgu, pitanje je mogu li takvu utakmicu ponoviti dvaput u nekoliko dana razmaka.
Što se ostalih dijelova svijeta tiče, Brazil i Argentina riješili su sve probleme, blizu je i Ekvador. Iran Dragana Skočića suvereno gazi prema Kataru uz ostale azijske ‘teškaše’ Saudijsku Arabiju, Južnu Koreju i Japan, a teoretsku šansu još uvijek ima i Oman Branka Ivankovića.
Afrikance, kao i Europljane, krajem ožujka očekuju dodatne kvalifikacije u kojima će 10 preostalih reprezentacija tražiti pet viza. I tu su u završnici uglavnom ‘teškaši’, ali jednu reprezentaciju vrijedi izdvojiti kao potencijalnog ‘crnog konja’.
Sadio Mané, Kalidou Koulibaly, Idrissa Gueye, Ismaïla Sarr, Krépin Diatta, Keita Baldé, Edouard Mendy, Abdou Diallo, Fodé Ballo-Touré, Boulaye Dia, Cheikhou Kouyaté. Liverpool, Chelsea, PSG, Bayern, Milan, Napoli, Marseille, Monaco — Senegal zvuči sjajno. Kakvo će im biti ‘prolazno vrijeme’ vidjet ćemo već u siječnju na Afričkom kupu nacija u Kamerunu, gdje će po svim najavama napadati svoj prvi naslov prvaka Afrike.
U svakom slučaju, kraj ožujka prštat će od reprezentativne drame. Lijepo je znati da će Hrvatska svoj ožujak umjesto u kvalifikacijskoj muci provesti s koktelom u ruci. Koktelom na bazi votke.
